Govorili su im da idu u obećanu zemlju, a oni su slijepo vjerovali slatkorječivosti emisara Franje Tuđmana, jer htjeli su što prije uteći od kosovske svakodnevnice s kraja osamdesetih i početka devedesetih kada su postajali mete i srpskih i albanskih nacionalista i pljačkaša.

Hrvate iz Janjeva, Letnice, Šašara, Vrnaokova, Vrneza, drugih sela i zaselaka, dovezli su autobusima na ruševine šireg područja Đulovca u Bjelovarsko-bilogorskoj, Voćina u Virovitičko-podravskoj i Kistanja u Šibensko-kninskoj županiji, do rata nastanjenih pretežno srpskim stanovništvom. Obećavali su im stanove i kuće, siguran posao i besplatno školovanje, a dobili su gotovo ništa. Govorili da će im preseliti i prašinu s bogomolja ako treba samo da konačno budu svoji na svojemu, a kada su konačno kročili na slavonsko tlo tu su im prašinu bacili u oči. Umjesto meda i mlijeka u matici domovini dočekale su ih tuđe kuće - napuštene i već opljačkane. Bivši nečiji domovi, sada bez struje, prozora, krovova, peći, kreveta i deka. Više od desetljeća cijele bi obitelji živjeli u jednom ili dva sobička koje bi u čestim slučajevima bile "tri u jedan": spavaonica, kupaonica i kuhinja. I da su ih imali čime temeljito obnoviti, ne bi to smjeli jer im je vrlo brzo postalo jasno da kuće nisu i neće biti njihove, da bi se protjerani ili odbjegli Srbi prije ili kasnije jednom mogli vratiti.

Danas odlično govorim i više nitko po naglasku ne bi rekao da sam s Kosova. Ono što mi smeta je da nas i dalje zovu Janjevcima, kaže Anđelko Vicić

- Bilo je čupavo moj prijatelju! S jedne kuće skidaš krov da metneš na drugu. Tražiš madrac po ruinama da imaš gdje spavati. Čekaš Crveni križ da ti doveze šporet da imaš gdje kuhati. Dobili bi tek najlon da ga stavimo na prozor umjesto stakla. Posla nije bilo, živjeli smo od socijalne pomoći u stalnom strahu da će nam gazda kuće jednog dana pokucati na vrata - prisjeća se Nikola Leičić koji danas radi u pilani za četiri i pol tisuća kuna.

Oni koji su trebali brinuti o novim stanovnicima prisvajali bi humanitarnu i financijsku pomoć, a njima davali tek mrvice. Činilo im se da su građani drugog reda, ostavljeni i prepušteni sami sebi. Političari bi dolazili samo uoči izbora, lokalni dužnosnici kad bi stigla kakva veća donacija, novinari nešto češće, a oni bi svima ponavljali da im je dosta lažnih obećanja i tuđih zidova, sažaljenja i jadikovki, socijalne skrbi i humanitarnih paketa.

U međuvremenu, pravi vlasnici kuća u koje su bili smješteni, počeli su ih obilaziti moleći ih da se što se prije snađu kako bi se mogli vratiti svojim ognjištima ili su preko odvjetnika rješavali pitanje vlasništva i prodaju imanja. Slučajevi su uglavnom mirno rješavani. Bilo je zadrtih i prkosnih, grubih riječi i uvreda, ali veći incidenti nisu zabilježeni. Za one koji tvrdoglavo nisu željeli otići iz tuđih kuća ili nisu imali kamo, uslijedile su deložacije. Ogranci desničarskih stranaka pokušavali su ušićariti kakav poenčić organiziranjem prosvjeda protiv iseljenja stanara, a lokalni političari govorili kako protesti protiv povratka Srba nisu politički nego humanitarni problem.

Središte etnički inženjeriranog Voćina

Obnova ili gradnja kuća za trajni smještaj počela je nakon punih deset godina suradnjom tadašnjeg Ministarstava obnove i graditeljstva, Agencije za promet nekretnina i lokalne uprave. Država je ustupila građevinsko zemljište, projekte i građevinski materijal, a budući vlasnici morali su ih sami graditi. Papire su skupljali i po šest mjeseci jer redovito bi im nedostajao poneki dokument. Kada bi kuće sagradili, zapeli bi na komunalnoj infrastrukturi – najduže su čekali na struju. Baš kao i Srbi povratnici.

Podatke iz novinskog arhiva vašeg reportera koji je svjedočio ovoj organiziranoj etničkoj migraciji i prilagodbi njihovih članova na novi životni prostor, trideset godina nakon dolaska potvrđuju neki od vinovnika tih burnih događaja. Boža Đorđević tvrdi da je s obitelji, suprugom i dvoje djece, među prvima, preko Beograda, Sarajeva, Doboja, Slavonskog Broda i Zagreba doselio u Voćin, 5. ožujka 1992. samo tri mjeseca nakon ratnih operacija. Putešestvija je vrijedna filmske priče. Imao je 24 godine i vrlo malo životnog iskustva.

- Idemo iz Niša za Beograd autobusom. Na autocesti pored neke drvene barake zaustavi nas policija. Ulaze dvojica s automatskim puškama. Jedan na prednja, drugi na zadnja vrata. Traže lične karte, ispituju odakle, kamo i zašto putujemo. Rekoh ženi, gotovo je. Pogleda ličnu kartu, ništa ne pita i zaželi nam sretan put. U Sarajevu i Doboju osjećali su se mirisi nadolazećeg rata, ljudi s puškama hodali su ulicama, iz kafana dopirali zvuci borbenih pjesama, pijani ljudi galamili, a ja sam nekoga morao pitati za katedralu i časne sestre koje su nam trebale biti veza za dalje - prisjeća se Boža. Uz puno neizvjesnosti i nauživanog straha sve je sretno završilo i njih četvero se obrelo u Slatini gdje su bili desetak dana, a onda su ih prevezli u Voćin.

Bilo je problema dok su se jedni drugih bojali. Kad su se upoznali, vidjeli su da nema tolikih prepreka. Međusobni odnosi sada funkcioniraju odlično, kaže dožupan Igor Pavković o starosjediocima i doseljenicima

- Nisam mogao vjerovati gdje smo došli. Posvuda porušene i spaljene kuće. Pustili nas na milost i nemilost, neka se snalazimo kako znamo. Godinu dana mi je trebalo da se zaposlim u Šumariji gdje i danas radim. Skućili se, dobili još dvoje djece, dvije kćeri. Nakon šest mjeseci počeli su preko Makedonije, Bugarske, Rumunjske i Mađarske dolaziti i ostali. Sve sam ih dočekivao i pomagao u prvim danima - govori Đorđević. Pitamo Božu kakav je odnos sa Srbima povratnicima jer i oni su starosjedioci bez obzira što ih neko vrijeme nije bilo u zapadnoj Slavoniji.

- Nemam tih predrasuda iako smo, među ostalim i zbog Miloševićeve velikosrpske politike, morali otići iz rodnog kraja. Pa, moja kćer se udala za Srbina, upoznali su se na Malom Lošinju, uzeli i odselili u Srbiju. On je odande, ali njegovi su prije rata živjeli i radili na otoku. Dolazimo kad Srbi organiziraju neke manifestacije. U mojoj ulici žive tri srpske obitelji, stariji ljudi i baš sam dobar s njima. Niti su oni meni što napravili, niti ja njima. Pomognem im kad što treba. Uvijek sam poštivao sve ljude bez obzira na nacionalnu pripadnost i tamo na Kosovu, i ovdje, pogotovo starije osobe. Tako su nas učili u obitelji, to je duboku usađeno u nama i nikakvi ratovi to ne mogu poništiti – govori Božo pa nastavlja zanimljivom pričom.

- Doživljavao je jedan stariji bračni par, divni ljudi, pritiske od jedne budaletine iz Osijeka. Naravno, on je branitelj jer branitelja će skoro biti više nego što Hrvatska ima stanovnika. Zastrašivao ih je i morali su na kraju odseliti u Beograd kod sina. Žao mi je što im nisam mogao pomoći i nekako spriječiti da odu. Čujemo se i po dva puta tjedno. Nedavno je imao slavu, zvao me ali nisam mogao da odem. Žao mi je ih kao da su mi roditelji, jer znam što im znači rodni kraj. Ne znam tko je kriv, a tko prav, ali nije bilo u redu paliti kuće, ni srpske ni hrvatske – kaže Đorđević. O odnosu između Hrvata doseljenih s Kosova i Srba starosjedilaca, govori Igor Pavković, zamjenik Virovitičko-podravske županije iz redova srpske nacionalne manjine.

Hrvati s Kosova privukli su negativnu energiju - Igor Pavković

- Bilo je problema dok je bilo neznanja, dok su se jedni drugih bojali. Kad su se upoznali, vidjeli su da nema tolikih prepreka. Postoji mala kulturološka razlika, ali zlonamjerni nismo ni mi prema njima, ni oni prema nama. Međusobni odnosi sada funkcioniraju odlično pa već dvadeset godina nema nikakvih incidenata. Ako ima nesuglasica, onda im uzrok nije zavičajna i nacionalna pripadnost. Hrvati s Kosova privukli su negativnu energiju na sebe pa je oslabio pritisak na nas – kaže Pavković.

Nedjelja je prije podne. Sjedimo u kafiću, u središtu mjesta. Ispijaju se zadnje jutarnje kave i već naručuju žestice i piva. Nema muzike s razglasa, ali ljudi su bučni, nadvikuju se pa tražimo mirniji kutak za nastavak razgovora.

- I nakon trideset godina ništa se nije promijenilo. Danas živimo katastrofalno, na prste mogu prebrojati ljude s Kosova koji rade u Voćinu, svi su iselili. A bili smo najmlađa općina po starosti stanovništva u Hrvatskoj i najveća po natalitetu. Bogati smo šumom, ali drvno blago odlazi u Italiju. Nikome nije u interesu da se tu napravi neka tvornica, jedino razmišljaju gdje što više mogu ukrasti. U medijima se stalno govori o velikim aferama, a najveći lopovluk je  po malom mjestima daleko od očiju javnosti. Sad imaš utisak da mjesto živi jer su ljudi išli na misu, ali da dođeš u srijedu sve je pusto i prazno, nigdje žive duše. Nemamo više ni benzinsku crpku, a u trgovini mješovite robe svakodnevno gledamo žohare, miševe i štakore – srdit je naš sugovornik. Kimanjem glave Nikola Leičić potvrđuje njegove riječi.

Anđelko Vicić bio je prva beba kosovskih Hrvata. Rođen je 4. kolovoza 1992. godine. Pokojnu mamu Terezu uhvatili trudovi na putu. Zamalo je rođen u Mađarskoj, ali je porodica uspjela prijeći granicu i stići do virovitičke bolnice. Danas radi u pilani, nekome pokosi travu ili iscijepa drva za dnevnicu, a u slobodno vrijeme bavi se ribolovom.

- Nažalost ovdje nema budućnosti pa mladi ljudi odlaze. Dva brata su u Njemačkoj, otišao bih i ja, ali tata Vinko je malo bolestan pa brinem o njemu i bratu, invalidnoj osobi. Jedini imam vozačku pa za bilo kakve potrebe moram u Slatinu ili Viroviticu – priča Anđelko. Kaže da je imao sretno djetinjstvo i da nikada nije bilo razmirica s domaćim ljudima osim u školi s učiteljima zbog jezika.

Novi život trebalo je započeti usred ratnih ruševina

- Danas odlično govorim i više nitko po naglasku ne bi rekao da sam s Kosova. Ono što mi smeta je da nas i dalje zovu Janjevcima, kao da smo mi neka posebna etnička skupina, a kad nas hoće uvrijediti govore nam da smo "nekulturni Albanci i Šiptari". Istina je, na početku smo bili zatvoreni, ali sada smo potpuno integrirani i nema smisla da nas tako nazivaju. Već ima i brakova s domaćima curama, Kosovari žene Virovitičanke i Slatinčanke. Nisu bili problem mladi već su im roditelji govorili "gdje ćeš za Šiptara" – pripovijeda Vicić. Naši sugovornici se ne mogu oteti dojmu da, eto, cijelog života žive u getu, etiketirani. I tamo na Kosovu i ovdje u Hrvatskoj.

- Sve što mogu reći onome tko me naziva Šiptarom da je glup čovjek. To  mi je mogao, u svom ludilu i neznanju kazati prvih dana našeg boravka ovdje kad ništa o nama nisu znali. Smatram da su to bolesni ljudi, i da ti budem iskren, ne zamjeram im - dodaje Đorđević, na što mi dodajemo da se i ovdje nečija prirodna nacionalna pripadnost (albanska) koristi kao uvreda drugima, poput one u Saboru, kada je Katarini Peović poručeno da ima "srboljubno srce". S nama je čitavo vrijeme razgovora prisutan i Mirko Matić, starosjedioc koji je oduvijek u dobrim odnosima sa doseljenicima i koji nam je pomogao u pronalaženju sugovornika.

No bilo je i ozbiljnih sukoba i tuča među mladima, pogotovo u noćnim klubovima Virovitice i Slatine, a pamti se i slučaj kada je jedan mladi Slatinčanin nožem izbo šestoricu mladića porijeklom s Kosova, nakon čega su mladi iz Voćina danima prosvjedovali. Na ulazu u Općinu Đulovac godinama je na tabli dobrodošlice pisalo "Hrvatska nikada neće biti Šiptarska".

- Nerijetko u razgovorima možemo čuti kako starosjedioci govore da im je bilo bolje sa Srbima koji su otišli nego s nama, jer s kosovskim Hrvatima nemaju ničega zajedničkog. Sa Srbima su, kažu, živjeli desetljećima i stekli puno zajedničkih životnih običaja - kazuje Božo.

Svake godine, početkom studenoga upriličava se svečano obilježavanje obljetnice dolaska Hrvata s Kosova, ali naši sugovornici smatraju da je to izmišljen datum jer su ljudi ovdje dolazili po grupama u većem vremenskom razdoblju, od čak deset godina. Vjeruju da općinska vlast to radi zbog samopromocije. No najčudnije su doživjeli ovog studenoga kada je predsjednik Sabora Gordan Jandroković na svečanost kao svoju izaslanicu poslao saborsku zastupnicu za albansku nacionalnu manjinu Erminu Lekaj Prljaskaj.

- Nismo uspjeli utvrditi radili se o neznanju, gluposti, slaboj informiranosti ili političkim razmiricama. Možemo samo misliti kako se gospođa Lekaj neugodno osjećala kada je shvatila gdje i zašto došla – zaključuju naši sugovornici.