U tim slastičarnicama sladoled najčešće nije bio nešto posebno dobar, kao uostalom ni kolači. Bilo bi svakako pretjerano to tvrditi. Previše je u tim proizvodima bilo vode i margarina, odnosno šećera, kao loših nadomjestaka za supstancijalne i bogatije aromatične sastojke. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje, ne znam, dugo ih nisam posjetio. No to nije najvažnije, drugi je motiv kroz koji ovom prilikom želim kratko proći.
Radilo se, naime, o ugostiteljskom zanatu, slično pekarskom, u kojem su Albanci zamjetno dominirali. Shvatio sam prije nekoliko godina da moj rodni grad nije jedini na prostoru jugoslavenske regije u kojem je lokalnom slastičaru albansko-makedonskog ili kosovarskog porijekla prišiven simptomatičan nadimak – trovač.
Na brojne načine iskazivali su se rasistički i šovinistički stavovi prema Albancima u Jugoslaviji. Na mikrorazinama velikih i važnih entiteta u strukturi sistema, u Jugoslavenskoj narodnoj armiji recimo, rasističko-šovinistički odnos prema Albancima mogli ste susresti na svakom koraku, najčešće upakiran u navodno superiorne društveno-kulturalne uzuse srpsko-hrvatsko-slovenske jugoslavenske osovine i hegemoniju hrvatsko-srpskog jezika.
Jugoslavenski krajevi u kojima je albanska etnija dominirala ili bila primjetno zastupljena, redovito su bili ekonomski i socijalno zanemareni. Kosovo naime nije samo bilo i ostalo slijepa pjega srpske nacionalno-historijske mitomanije i agresivno-radikalnog nacionalizma, bila je to i pokrajina za sramotan jugoslavenski aparthejd. Premda su neki razvojni iskoraci – industrijski, infrastrukturni, obrazovni, urbanistički – napravljeni za socijalizma, Kosovo je od početka do kraja bilo i ostalo najnerazvijeniji dio Jugoslavije.
U takvom ideološkom, društveno-političkom i ekonomskom kontekstu bilo je moguće kreirati hegemoniju u kojoj je narodni puk u nizu jugoslavenskih provincija, ovdje konkretno pišem o Bihaću, lokalne slastičare Albance spontano, "od milja", nazvao trovačima. S vremenom je takav stigmatizirajući nadimak "evoluirao", pa je s novim generacijama nerijetko prevođen u svoju urbaniju varijantu, uklonjen mu je završni fonem i postao je "samo" – trova. Paradoksalno je da hiljade ljudi koji su nekritički preuzeli pojmove trovač ili trova, bez ikakvih zadrški odlaze u lokal kod tog istog "trovača" i tamo konzumiraju njegove proizvode.
Očito da je u kolektivno podsvjesnoj percepciji tih ljudi pojam izgubio denotativni kapacitet, ako ga je ikada i posjedovao, te je ostao "tek" puki trag, svjedočanstvo njihove vlastite isključivosti i ograničenosti. Nitko, naime, od posjetitelja trovine slastičarnice nije stvarno mislio da će ga tamo, dok konzumira kolače, sladoled i/li limunadu, doista netko i otrovati. No i stigmatizirani slastičar provodi reaproprijaciju i neslužbeno sam svoje mjesto naziva "kod Trove".
