Dnevni boravak činio se scenografski priređen za goste: prekrivači, tepisi, stolnjaci, memorabilije, sve je bilo na svom mjestu, izglačano, složeno na rub, blistavo i strašno istovremeno. Desetak minuta sjedimo u tišini, čekajući domaćina. Tišina priziva tihu jezu, kao jedan od rukavaca iz priča Roberta Bolaña. Umiruje me pak činjenica da sam u desetak prethodnih dana provedenih na Kosovu i Metohiji susretao uglavnom dobronamjerne ljude, premda zajednička prošlost tamošnjih etničkih zajednica nije odviše blistava. Pola sata ranije u seoskoj trgovini prehranom upoznali smo 94-godišnjeg Dauta. Za razliku od sredovječnog prodavača, on je govorio srpski, doduše usporeno, a takvi su mu bili i tok misli i kretnje, pa nas je pozvao k sebi na čaj, zamolivši da ga povezemo jer mu je teško pješačiti s dvije vrećice namirnica po zasniježenoj i dijelom skliskoj cesti.

Kad se napokon pojavio u boravku, odnekud su se stvorila i tri pristojna dječarca koje je Daut predstavio kao svoje unuke (premda bih prije rekao da su praunuci!), vjerojatno nagađajući u svojim glavicama tko smo. Ubrzo jedan od njih, možda najmlađi, ali svakako najmanje ekstrovertiran, iz ormara izvuče albansku zastavu: kao na pozornici stade bočno od nas i zausti pjevati. Daut vrlo sporo kaže:

- Peva o 28. novembru. Jednu revolucionarnu albansku pesmu.

Odnosi između Srba i Albanaca u općini nisu loši. Iako, imamo vrlo malo predstavnika, tek jednog zastupnika. Ja sam ti za vreme Titove Jugoslavije učio i albansku i srpsku decu na teritoriju općine. Koliko čovek jezika zna, toliko vredi – govori Daut Isljami

Doznao sam da je dječarac zapravo pjevao o "Danu albanske zastave", pjesmu koja se izvodi u spomen na albansku neovisnost iz 1912. godine. Politika je dakle od najranije dobi utkana u život kosovskih Albanaca. Daut Isljami završio je 1951. godine učiteljsku školu u Prizrenu i bio prvi poslijeratni učitelj razredne nastave u Firaji, selu s albanskim stanovništvom u većinski srpskoj općini Štrpce na jugu Kosova, podno Šar-planine. U toj multietničkoj općini Albanaca je zamalo trećina od ukupnog broja stanovnika.

- Što ste predavali? - pitam.

- Materinji jezik, šiptarski - odgovara.

Zatim se na moje pitanje pedagoški vrati u 1999. godinu, na srpsko-albanski rat.

- U 13 časova minirana je moja kuća trotilom. Baš ova ovde gde sedimo. Ja sam tada već bio u Tetovu - reče.

Tišina potraje neko vrijeme. Onda nam Dautova unuka na djedovu molbu pokazuje medalje koje je osvojila na gimnastičkim natjecanjima. Nenametljiva je, premda izvrsno govori engleski. Želi ostati živjeti u selu. Daut mi otkriva da je u Zagrebu na Borongaju služio vojni rok. Zatim zašuti kao da se želi nečeg prisjetiti. Napokon kaže:

- Odnosi između Srba i Albanaca u općini nisu loši. Iako, imamo vrlo malo predstavnika, tek jednog zastupnika, dopredsednika općine. Pa što može jedan čovek napraviti?

- Mogu li ovi vaši unuci sutra živjeti u miru? - pitam Dauta.

- Valjda. Jer ja sam ti za vreme Titove Jugoslavije učio i albansku i srpsku decu na ovom teritoriju općine. Koliko čovek jezika zna, toliko vredi - kaže profesorski.

Daut Isljami, prvi poslijeratni učitelj razredne nastave u Firaji (Foto: Sandro Lendler)

Dan prije prolazeći Firajom nismo sreli ni psa, a kamoli čovjeka. Minareti džamija izranjali su iz snježne idile. Kuće su dobrostojeće, s uredno obojanim fasadama i odreda inoks ogradama. Sve su uglavnom izgrađene nakon rata, odnosno početkom novog milenija; mnoge od njih uz izdašne strane donacije kao i novcem iz albanske dijaspore. U jednoj ulici na brijegu jednog je čovjeka zanimalo tko smo, pa je parkirao sa strane da zadovolji znatiželju.

- Kako je u Hrvatskoj? - upita.

Ne gubeći vrijeme, dometne s veseljem da je on otac mladog kosovskog reprezentativca Shahinija, kojeg je u svoje redove doveo splitski Hajduk.

Vijugavom cestom pomalo izlazimo iz albanske enklave: negdje uz cestu velebni je spomenik sa simbolom "UÇK" ili Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Natpis na građevini ("Organizata e veteranëve...") koji se nalazi preko puta spomenika sugerira prostor gdje se okupljanju kosovski ratni veterani, što također govori o političkoj polarizaciji prisutnoj na jugu Kosova i Metohije. U tom trenutku ondje nije bilo nikoga. I planina zjapi prazna: ni ovaca, ni pastira. Jedna lisica s plijenom u ustima trkom se dala ispred vozila i nestala u šumi.

Jednog je čovjeka zanimalo tko smo, pa je parkirao sa strane da zadovolji znatiželju. "Kako je u Hrvatskoj?" upita. Ne gubeći vrijeme, dometne s veseljem da je on otac mladog kosovskog reprezentativca Shahinija, kojeg je u svoje redove doveo splitski Hajduk

Iste večeri upoznali smo Nenada, vlasnika lokalnog etno-restorana u Štrpcu. Duga glavna ulica u tom mjestu povezuje središte s ostatkom općine; osam čisto srpskih, četiri albanska i četiri nacionalno izmiješana sela, uglavnom između Srba i Albanaca. Zbog toga Štrpce mogu poslužiti i kao primjer dobre prakse suživota ta dva naroda. Nenad je sa svojim osobljem i suprugom već kovao plan za nabavku veće količine ribe ususret tamošnjoj slavi sveca Nikole. Pravoslavna crkva i familijarne kućne slave važan su dio života Srba na jugu Kosova. S Nenadom sam u međuvremenu još nekoliko puta razgovarao, svraćajući koji put na kavu ili na jelo. Jednom prilikom mi je kazao:

- Na svetu je minimum 95 posto normalnih ljudi, zatim tri do četiri posto polunormalnih i jedan posto jako loših, koji žele da žive na račun ovih ostalih. Oni uglavnom kontrolišu političare ili su u nekom biznisu. A ja mogu da kažem da se lepo baviti ovim poslom, ali je i zabrinjavajuće, jer sve je manje ljudi. I kad me pitaju jesam li zadovoljan poslom, ja kažem da jesam, jer kad uporedimo koliko je ovde ljudi, ne mogu da kažem da nisam.

Ljudi poput Nenada nemaju problema s "onim drugima". Njegov knjigovođa je Albanac. Svrate u njegov restoran, svjesni su, kaže Nenad, da se i oni, poput ljudi iz drugih manjih sredina, ne pitaju ništa. U jednom trenutku sjetio se jednog starog filma:

- "Bog je umro uzalud". U tom filmu Miodrag Petrović Čkalja glumi oba lika – braću blizance - prepričava mi.

- Jedan je iz radničke klase, a drugi je igrom slučaja postao direktor i kao takav je postao jako bitan. Kao direktor počeo je da ignoriše i radnike i rođenog brata. A pošto su fizički identični, u zapletu filma njihove se uloge zamene i na kraju za kratko vreme ovaj radnik postaje nalik bratu direktoru. Hoću da kažem da ljudi koji su na vlasti u jako kratkom periodu izgube pojam o realnosti. Zato je jako bitno ovde održati taj kontakt s ljudima iz naroda i shvatiti njihove realne probleme - sumira Nenad svoju priču.

Kad su lanjskog siječnja, na pravoslavni Badnjak, u selu Gotovuša koje je nastanjeno Srbima odjeknuli pucnji jednog pripadnika kosovskih sigurnosnih snaga, pri čemu su ranjeni 11-godišnji Stefan i 21-godišnji Miloš Stojanović, čitava općina podigla se na noge – 8. januara 2023. označen je kao najveći protestni skup u povijesti općine. Zamalo godinu dana poslije Gotovuša je u praznično vrijeme pusta, a oni rijetki seljani kojima smo se našli na putu odzdravili su kao da se znamo godinama: "šta ima, kako je, prijatno, zdravo" i tome slično.

Slava u crkvi svetog Nikole (Foto: Sandro Lendler)

Penzioner Stanojko Petković zagledan je u daljinu, pljucka koštice i udiše planinu. Prije tri godine umirovljen, nekoć je obnašao dužnost direktora Skijaškog centra Brezovica, gdje se zaposlio još 1973. Rado je odvrtio svoju priču: kao konobar radio je 15 godina, zatim kao recepcionar pet godina, potom deset kao šef sale i 18 godina na poziciji direktora. Dok ga slušam i gledam, lako ga zamišljam u prsluku i s leptir-mašnom, s izglačanom krpom prebačenom preko lakta dok finim manirama prilazi gostima i izgovara: "Izvolite, molim." Cupkamo na mjestu od hladnoće, a Stanojko kaže:

- Na dva tatka dete gologlavo.

Tim riječima opisuje aktualno stanje skijaškog centra Brezovica. Srbija prisvaja centar i kaže da je njihov, jer je činjenica da je u njega ulagala novac, a s druge strane Priština kaže da je Brezovica njihova već samom geografskom odrednicom. "Brezovica je raj", povikao je svojedobno i slavni Bojan Križaj.

- Dve staze, šest stotina skijaša na sat. Staze kao tepsije. Mi smo Bambi kup održavali u maju mesecu, toliko je još bilo snega. Skijali su u kupaćim gaćicama - rezimira Stanojko navedenom anegdotom i vlastiti život. I zatim prisnaži:

- Jedini imamo homogeniziranu stazu spusta. To znači da je visinska razlika između starta i cilja 600 metara, to retko koja planina ima. Tu može sto hiljada ljudi u jednom momentu da skija, a da jedan drugom ne zasmetaju. Priština radi infrastrukturu, svesni su da će ostati njima, a narod se odavde iseljava, ne stvaraju radna mesta.

- A koliko je radnika ovdje u vaše vrijeme radilo? - pitam ga.

- Tristo stalnih radnika, a sezonski još toliko, pa je posredno ili neposredno bilo uposleno dve hiljade ljudi. Sve što su proizvodili, od stoke, sira, kajmaka, kukuruza, graha, čista prirodna hrana je išla u Brezovicu, kapaciteta 750 kreveta puta tri obroka, što je preko dve hiljade obroka dnevno - kaže matematičkim sluhom.

Ski centar sada se zadovoljava gostima s Kosova i nešto iz Albanije. Neki hrabriji dođu iz Srbije, Jagodine, Novog Sada. Stanojko kaže da mu nedostaje dnevna štampa, da je prije čitao po pet novina dnevno. A embargom na uvoz robe (ne samo novina) iz Srbije pogođeni su jednako i Albanci, jer Srbija ima dobru robu, domeće. Ističe da je nezaposlenost najveći problem u općini. Unazad dvije godine mnogo ljudi je otišlo – njih 85 posto iz ekonomskih razloga. Nije optimističan u pogledu normalizacije općeg stanja na Kosovu i Metohiji.

Stanojko Petković, bivši direktor Skijaškog centra Brezovica (Foto: Sandro Lendler)

- Srbija kaže da je ovo sastavni deo Srbije, što i jeste jer ovde je kolevka Srba, razumeš. Odavde potičemo svi Srbi, nema priče. A ovi iz Kosova traže da budu nezavisna država, i to su te kontradikcije - kaže mi Stanojko.

- Ali Kosovo je 2008. proglasilo neovisnost - podsjetim.

- Sve mimo svih zakona i dogovora koji su bili. Vidite, u Rezoluciji 1244, usled čega su se naša vojska i policija povukle, stoji nešto drugo i to se mora poštovati. Ako ne, onda ne treba ni Savet bezbednosti, nikakvi politički organi u zemlji i svetu - smatra Stanojko.

Za cijelog boravka na Kosovu kojiput se bilo teško oteti dojmu da se u jednom trenutku nalazimo u Albaniji, a u drugom u Srbiji. Oko toga nema spora. A zapravo Kosovo dođe kao neka tampon zona. Posebno je taj osjećaj opipljiv kad uočite albanske zastave izvješene na stupovima ili slične oznake na javnim prostorima, na koje smo nailazili u svim mjestima gdje žive kosovski Albanci. Nije manje važna ni jezična barijera – začudilo me koliko mlađih ljudi zapravo ne govori ni srpski ni engleski, već samo materinji albanski. S druge strane, srpske zastave i obilježja, simboli i "ulična umjetnost" praćena uobičajenim natpisima na javnim površinama, primjerice "Kosovo je Srbija", ili grafiti navijačkih skupina poput Grobara koje smo uočili u Štrpcu. I općinska zgrada njeguje identitetsku notu, pa je na njoj izvješena srpska zastava. Do zgrade su dvije spomen-ploče s uklesanim imenima boraca: jedna u znak zahvalnosti poginulima u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, druga poginulima u Narodnooslobodilačkoj borbi i Drugom svjetskom ratu.

Kad predsjednika općine Štrpce Dalibora Jevtića, koji odaje dojam ozbiljnog političara koji, kako ističe, želi suživot i mir na tom prostoru juga, pitam zašto je na zgradi srpska zastava, on odgovara da je bila izvješena i prije nego što je stupio na općinsku dužnost. O raspletu oružanog incidenta u Gotovuši Jevtić kaže da počinitelj, pripadnik kosovskih bezbjednosnih snaga, nije priveden pod optužbom za pokušaj ubojstva, već za izazivanje opće opasnosti. Narativ većine nakon njegovog hapšenja, ističe Jevtić, je taj da je, kako se branio na ispitivanju, pucao u samoobrani jer se "branio od dece koja su nosila badnjak", pa "ispada da nije htio u njih pucati, već ih uplašiti". O motivima tog čina Jevtić ne želi nagađati, ali domeće da je to posljedica retorike koja dolazi iz Prištine: da su Srbi kriminalci i teroristi.

- I onda neki mladi čovek, pripadnik bezbednosnih snaga, misli ako dođe i puca po Srbima u Štrpcu ili bilo gde, da to nije suštinski kriminalni akt, nego herojski čin - opisuje.

Zapušteni turistički potencijali u Brezovici (Foto: Sandro Lendler)

Premda su i premijer Aljbin Kurti i predsjednica Kosova Vjosa Osmani osudili ranjavanje mladića, Jevtić, koji je prije Kurtijevog mandata obnašao i dužnost potpredsjednika kosovske vlade i ministra za zajednice i povratak, kaže da mu je zasmetalo što ni premijer ni predsjednica nisu mogli izustiti da su ranjeni Srbi, već su rekli da osuđuju ranjavanje kosovskih državljana. A time što je počinitelj pušten iz pritvora podstiče se loša atmosfera u društvu. Zamislite, govori Jevtić, obrnutu situaciju: na njegovom mjestu Srbin bi unaprijed bio osuđen, bez sudskog procesa.

- Ne postoji niti jedan primer koji može da posvedoči da je aktualna vlast u Prištini nešto uradila, a da Srbi mogu da kažu da se osećaju bezbedno, lagodno, da tako žive na Kosovu u ovom trenutku - kaže Jevtić.

Navodi da je kosovsko Ministarstvo za prostorno planiranje i šumarstvo preklani prvi put zabranilo stanovnicima općine da sijeku drvo za ogrjev u svojim privatnim šumama, i to bez obrazloženja. Domeće da su od početka njegovog mandata u zadnje dvije godine imali šest upada specijalaca u općinu, hapšenje bivšeg predsjednika općine i drugih pod sumnjom za zloupotrebu službenog položaja vezano uz izdavanje građevinskih dozvola. Pravorijek u tom slučaju još nije donesen, navodno su potonji bili u zatvoru bez službene optužnice, da bi na kraju bili pušteni na slobodu.

- Mi na lokalnom nivou nemamo nikakvih problema u odnosima s Albancima. Živimo i radimo zajedno, sarađujemo, idemo na verske praznike jedini drugima. Uspeli smo unaprediti odnose. I onda nam na vlast dođe Kurti koji nam uvozi probleme - ocjenjuje Jevtić.

- A što je sa Srbima sa sjevera Kosova koji su kritični prema Vučiću? - pitam ga.

Na to pitanje započeo je priču o različitim obavještajnim službama koje duže vrijeme, kako kaže, rade na tome da unutar srpske zajednice i na sjeveru i na jugu Kosova stvore osjećaj nesigurnosti za koji će okriviti Beograd.

- Govorim o ljudima, njihovoj svakodnevici u kojoj im je dosta pat-pozicije u kojoj se nalaze između Beograda i Prištine - preciziram.

Glasači izlaze iz autobusa koji ih je vratio kućama (Foto: Dragan Grozdanić)

- Odlično razumem šta se radi i zašto neki ljudi za sve loše žele da okrive Beograd i predsednika Vučića. Pričao sam s mudrijim i političkim iskusnijim liderima Albanaca i oni kažu da Kurti primenjuje one metode koje je Milošević primenjivao prema Albancima devedesetih godina. Iako u tom trenutku nisam živeo na Kosovu, to su upravo reči Albanaca. Jedna od tih metoda, kako kažu, jeste da se nađu podobni Srbi koji će kritikovati ne onog tko je kriv za ovo stanje u kojem se nalazimo, nego nekog drugog. Pomenuo sam rad službi. Vi imate nekog tko će ovde doći u kafanu i reći: E, vi nemate ovo ili ono zbog Dalibora Jevtića koji radi sve što mu Vučić kaže. To suštinski nije tako. Jer u situaciji u kojoj tražite rešenje za vekovne odnose između dva naroda, u tim i takvim okolnostima na vlasti dobivate nekog čija ideologija nije multietničnost ni cilj da Kosovo bude multietničko društvo, već Kosovo kao etnički čisto i kao deo Albanije... - govori Jevtić.

Teška politička kuka spustila se na ionako tmuran dan, no Jevtić ne popušta, hvali Vučića, kaže da mnoge smeta politika jačanja položaja i života srpskog naroda.

- I kad netko vidi proces jačanja srpskog naroda i života Srba na Kosovu i Metohiji, netko će to da blokira, pa onda imate odluku o zabrani uvoza srpske robe i slično. Sve sa ciljem da običan čovek dođe u situaciju da kaže da mu je dosta više političara i jednih i drugih. Ali taj Srbin koji će to da kaže i dođe u situaciju da to pomisli, taj Srbin nije netko tko će ikad glasati za Kurtija ili neku albansku partiju. Zato kažem da Kurtija ne interesira kakav život ima taj Srbin, jer takav nije njegov glasač. Što se tiče budućnosti, ja kao građanin želim da dam odgovor mojoj deci kako će živeti. Ako sam došao u situaciju da me deca pitaju kad ćemo otići s Kosova, to vam dovoljno govori u kakvoj atmosferi živimo, i to ne pitaju iz ekonomskih već iz bezbednosnih razloga - domeće Jevtić.

Iduće večeri osluškivao sam narodnjačke note iz motela u kojem smo odsjeli; upućeni konobari dan ranije upozorili su me da se tu večer slavi "punoletstvo". To je bila jedina prilika kad sam na okupu vidio općinsku mladost. A onda je jutro u Štrpcu zamirisalo jakim notama pržene ribe. Pokucali smo na vrata automehaničarske radionice jer smo načuli da je vlasnik jedan Banijac.

Đorđe Knežević stao se prisjećati Sunje i Kostajnice, rada u sisačkoj Željezari od 1986. do 1991. U Štrpce je dospio 1995., nakon "Oluje", kazuje dok odlaže automehaničarski ključ. Bile su tada mobilizacije u Beogradu, još prije mirne reintegracije Slavonije i Baranje.

- Kad su videli da si iz Krajine, i ako si imao volju ići na Kosovo, toga nisu dirali - kaže.

Đorđe Knežević: Kupio sam plac, napravio radionicu, spustio sidro (Foto: Sandro Lendler)

Tada je imao 23 godine. Zaposlenica Crvenog križa koja je pravila raspored predložila ga je u ovdašnju kosovsku župu jer je u nju dolazila na skijanje. "Srpsko je mesto, lepo je", preporučila je.

- Stigli smo tog juna ili jula 1995. do Uroševca vozom i posredstvom Crvenog križa iz Uroševca u Štrpce, odnosno prihvatni centar za izbeglice u Brezovici. Već u decembru 1995. počeo sam da radim u ski centru. Vozio sam mašinu koja sprema staze za skijanje, tzv. tabar za sneg. Znate, došao sam iz Hrvatske s deset maraka u džepu, to mi je bila sva imovina - priča.

- Je li vam tih dana ikad palo na pamet da otiđete negdje drugdje? Kakav je bio prvi dojam na Kosovu? - pitam Đoleta.

- Eh, sudbina je već umešala prste, trebao sam ići onomad u treće zemlje, bio je nekakav program UNHCR-a za nas, posebno posle završetka rata na Kosovu. Ali u međuvremenu sam se oženio ovde, rekli su mi: ti možeš da ideš, a žena ne može pošto je odavde, jer to je program za izbeglice iz Hrvatske. Onda sam odustao. Inače, moj rođeni brat je tako završio u Australiji. Uglavnom, deset godina sam živio kao podstanar, plaćao kiriju za radionicu i onda sam presekao: idem da nešto napravim. Kupio sam plac, napravio radionicu, spustio sidro. Imam dve ćerke, jedna u osnovnu školu ide, druga na fakultet u Beogradu - poetizira svoju priču Đole. Kaže i da nije glasao na izborima u Srbiji jer je apolitičan.

- Koliko izbori mogu doprinijeti sredinama u kojima žive Srbi na Kosovu?

- Ništa se ne menja sa izborima, to je zacrtano - odgovara mi.

- Ti koji su glasali su ljudi koji rade u zdravstvu, školstvu, koji su na državnom budžetu Republike Srbije. Mene ne mogu ničim da ucene - dodaje.

Bilo je među glasačima i umirovljenika, pratio sam njihove sitne korake, a opet žustre, pune nade, dok su se iskrcavali iz autobusa koji ih je vratio kućama. Doznajem i da Đole nije jedini Banijac u općini, još ih je troje koji su se skućili na jugu Kosova. Napokon, sunce se probudilo pod šarplaninskim vijencem. I vrijeme je brže poteklo, poput snijega koji se još brže topio pod ljudskim koracima.