Mirëmëngjes, (dobro jutro!), u restoranu hotela sam, stigla mi je očekivana poruka malo prije devet, pa sam se spustio tri kata niže i na upit konobara, koji kao da je ispao iz televizijske arhive iz šezdesetih godina, zamolio samo čaj, zatim upoznao Arbena Feratija, aktivista albanske zajednice u Medveđi na jugu Srbije u Jablaničkom okrugu. Sva trojica smo (usput i fotoreporter Sandro) dio te socrealističke razglednice: sjedimo u isluženom hotelu s termalnom vodom u Sijarinskoj Banji, između brojnih vremešnih gostiju koji jedu doručak iz arhive, a zapravo su to pacijenti na rehabilitaciji sa svojim kostoboljama, isluženim zglobovima i skoliozama, ponekim vertigom, ali i potrebom za druženjem. Razglednicu uokviruju mačke i psi koji izvana izranjaju iz banjskih para; iza dimovodnih cijevi pojavljuje se čitava pseća družina: promatram ih dok točno odlaze prema mjestu preko puta hotela kod jednog drveta, gdje im njihov "dobročinitelj" iz vreće sipa hranu, a oni kada završe s obrokom, zarone nazad u te pare oko cijevi i jednostavno – ispare.

To neće biti jedina začudna priča tog dana. Sada znam gdje se nalazi balkanski Makondo. Otuđena sela oko Medveđe, u kojima živi većinska albanska zajednica, dostupna su samo najspretnijima jer je potrebna rijetko viđena vještina, ali i mudrost u vožnji šumskim drumovima; nisu to ni ceste, već improvizirani putovi na kojima gume zapinju preko udubina i oštrih kamenja, pa nas ponekad zavalja kao na valovima, a kotači prijete svaki čast otpasti s osovina. Arben se ne uzrujava previše, on je naš vodič i tek kaže: "Nije to ništa, ima ovde i gorih problema, mada nije ni ovaj za baciti."

 

Izbrisani

Arben Ferati bivši je kandidat za odbornika (zastupnika) na prošlim izborima za skupštinu općine Medveđa, koji, kao i većina njegovih sunarodnjaka, živi od poljoprivrede i sitnih grla stoke, premda je završio politologiju na prištinskom Filozofskom fakultetu. Za vrijeme vožnje upoznao nas je pobliže sa svojim iskustvima s "izbrisanima", ljudima koji su, najkraće rečeno, živi u svom fizičkom i duhovnom obliku, ali ne i za institucije, za širi društveni pojam.

- Dakle, ti ljudi ne postoje, bukvalno su pali s neba - odjednom će Arben.

Premda imaš papire da si vlasnik kuće, ti ne možeš napraviti isprave. Poruka je da vi ne živite tu. Svi državni organi su koordinisani u prikrivanju tog fenomena. To je uništilo život ljudi. Imali smo slučaj ljudi koji su bukvalno pali u depresiju i obesili se – kaže Arben Ferati

O takozvanoj pasivizaciji adresa Albanaca u Preševskoj dolini, kako se naziva zajednički trokut koji obuhvaća Preševo, Bujanovac i Medveđu, premda zadnje geografski ne pripada posve toj odrednici, najprije sam doznao iz objavljenog istraživanja koje su lani proveli aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava iz Srbije. Oni su dva mjeseca intervjuirali građane, zbrajali statistike Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, ali i one lokalne o pasivizaciji adresa, te pratili podatke o promjenama biračkih spiskova. Premda brojke variraju, zaključili su da je najmanje 3.370 Albanaca u Preševskoj dolini u razdoblju od 2015. do 2022. izbrisano s biračkog spiska.

Podatak Europske asocijacije organizacija za monitoring izbora iz 2022. govori o šest hiljada izbrisanih Albanaca s biračkih spiskova. MUP Srbije ustupio je Inicijativi podatak prema kojem u Medveđi broj pasiviziranih građana od 2012. do 2019. ukupno iznosi 1.595; zatim je, kako se citira u istom izvještaju, "na zahtev Viole von Cramon-Taubadel, članice Evropskog parlamenta i izvestiteljke za Kosovo, samo nekoliko nedelja pre usvajanja izveštaja Evropske komisije o napretku Srbije, ambasador Srbije u martu 2021. dostavio poslanicima Evropskog parlamenta dokument pod nazivom: 'Pasivizirane adrese u Srbiji' sa sledećim podacima: a) 1.782 slučaja za opštinu Medveđa, b) 570 za Bujanovac, i c) 92 za Preševo."

Priča dalje ide ovako, a bilježi je Inicijativa mladih: "Najveći broj naših sagovornika nikada nije dobio zvanično rešenje o pasivizaciji adrese, a o ovoj činjenici informisani su naknadno i usmeno. (...) da im je adresa pasivizirana, građani su saznavali kada su odlazili po nove lične karte, da produžavaju važenje pasoša, registruju automobile, pri izlasku na glasanje i tome slično. Tada bi dobijali usmena obaveštenja od policijskih službenika da ih 'nema u sistemu'." Najčešće žrtve pasivizacije su oni koji nisu poštovali proceduru prijave privremenog boravka u inozemstvu, ako su tamo ostajali duže od 90 dana. Zapravo, kako to piše istraživačica s instituta Max Planck Flora Ferati-Sachsenmaier, koja se u svom lanjskom radu bavila problemom pasiviziranih Albanaca, iako i dalje imaju imovinu pod svojim imenom u južnoj Srbiji, a nemaju stalni ugovor o radu u inozemstvu, vlasti su sklone sustavno deaktivirati njihove stalne adrese u rodnom gradu.

Sad bukvalno živimo devedesete – Arben Ferati (Foto: Sandro Lendler)

Ali možda najveću grupu čine oni kojima je adresa pasivizirana bez jasnog obrazloženja i koji nisu napuštali svoja prijavljena mesta prebivališta, odnosno boravišta (!). Intervjuirani ističu da strogi principi pasivizacije adresa važe samo za Albance, vjerujući da je krajnji cilj promjena demografske slike i etničke strukture stanovništva tog dijela Srbije.

Arben kaže da ljudi godinama ne mogu obnoviti ličnu dokumentaciju i da je 90 posto pripadnika albanske zajednice u Medveđi izgubilo sva građanska prava: pravo na obnovu osobnih dokumenata, pravo da biraju i da budu birani, pravo na socijalno i mirovinsko osiguranje. Prvo im kažu: nema vas u sistemu. Zatim: izvršili smo provjeru i nismo vas našli kod kuće. Ili, prilikom prijave za izradu osobne iskaznice: "Ne možete je obnoviti jer vas nema u sistemu, brisani ste." Moguće je, kaže Arben, da je osoba brisana prije nekoliko godina, ali to nije znala jer joj o tome nije dostavljeno nikakvo rješenje.

Kakva onda prava imaju, ako ne građanska? - pitam ga.

- Premda imaš papire da si vlasnik kuće, ti ne možeš napraviti isprave. Poruka je da vi ne živite tu. I kad se taj pobuni i hoće dokazati da živi tu, da tu ima kuću, nema ga u sistemu. Imamo slučaj da građaninu lična karta važi još sedam-osam godina, ali ga nema u sistemu. Svi državni organi su koordinisani u prikrivanju ovoga i negiraju postojanja tog fenomena. To je uništilo život ljudi. Imali smo slučaj ljudi koji su bukvalno pali u depresiju i obesili se - kaže Arben.

- Kako onda plaćaju režije ako ne postoje? - pitam dalje.

- E to je interesantno. I poreze plaćaju, i komunalije, sve. Nažalost, istina je. I nama je trebalo vremena da razumemo šta se dešava - vrti glavom.

Pokazuje nam usput kuće iz kojih su Albanci brisani, i one iz kojih nisu brisani, premda rade u istom mjestu – u Švicarskoj. "Evo ovaj dečko ovde, neće da priča", domeće Arben i pokazuje mi kuću. "Već deset godina brisan, ima suprugu, decu, radi, ali je odbio da priča. Rekli su mu u policiji, ako zoveš novinare, imat ćeš problema", kazuje.

 

"Ja postojim"

Ravna Banja bez broja, decembarski snijeg se otopio, ostalo je blata do koljena, na uzvisinama na kojima su rijetke kuće i ljudi nailazimo na krave, patke, i pčelinje košnice. Alimja Bejić jedna je od onih izbrisanih: premda je tu pred nama i upravo se sprema pristaviti kavu, nema je naime ni u jednom sistemu, nigdje.

- Ja postojim - izgovorio je odmah Šaban, njezin suprug, s takvim tonom da tu činjenicu trebamo shvatiti ozbiljno i istovremeno kao da se ograđuje od činjenice da je živ. Bio je to njegov pozdrav umjesto "dobar dan", spontano i najkraće obraćanje neznancima, filmska replika par exellance, ali u stvarnosti tragična. Bejići su roditelji troje djece, dok je Šaban i općinski predstavnik udruženja penzionera. Te 2019. predložili su ga za odbornika u slučaju da penzioneri pređu cenzus, ali nisu. Vjerojatno zato njemu lično, kako kaže, nisu dirali adresu. Nudi nas domaćom rakijom: šljiva, divlja kruška, kao u kafani. Tri dana ranije za 2.800 eura prodao je Albancima s Kosova bika od "tonu i dvajst kila". Vukli ga gorštaci po blatu, potezali do kamiona, posrtali i padali usput, umrljanih lica.

Kakav je život izbrisanih? Onaj Alimje Bejić, primjerice, tako da se nigdje ne može liječiti, osim kod privatnika. Jednom su je vodili u Dom zdravlja, kriomice, nitko nije smio znati da je bila ondje. A liječnička etika ne dozvoljava odbijanje pacijenta

Zatim je donio iz susjedne sobe gomilu papira, dopisa i prijepisa. Supruga njegova uhvatila se štednjaka pristavljajući kavu pa je sjela metrima iza nas. Šuti kao zalivena, ili je to kućni običaj, o tome sam kasnije razmišljao. Nakon što je policija utvrdila da Alimja ne živi na mjestu prijavljenog boravka, općina Medveđa je u junu 2019. rješenjem i pravomoćno pasivizirala njezinu adresu. Za tu činjenicu Bejići su doznali kada su 8. septembra 2019. izašli na lokalne izbore.

"Ti ne možeš gospođo da glasaš", kazali su joj u biračkom odboru.

- Glasali smo ja i stariji sin, a mlađi, sin, kćerka i žena nisu. To je bilo u nedelju, a odmah sam u ponedeljak otišao kod komandanta policijske postaje Saše Jakšića, koji me primio jer se znamo - navodi Šaban i potom priča sljedeću priču:

"Zašto si došao, Šabane?", pitao ga je načelnik.

"Da mi objasniš jednu stvar: kako mogu da se pasiviziraju adresu osobe koja živi ovde?", odgovorio je Šaban.

"Nije tačno," podviknuo je Jakšić, "apsolutno nije tačno, tko zna šta su napravili u biračkom spisku."

Poslao je zatim nekog da proveri predmet, nastavlja Šaban. Uvjerio se da je Šaban imao pravo. Kazao mu je zatim da će "stvar ispraviti": "Vratit ću adresu na tvoju porodicu", poručio mu je načelnik.

- Vratio je na sina, neću da grešim dušu, ali ostala je pasivizirana za ćerku i ženu - reče Šaban i otpije. Bejići su se žalili, navode da je 27. marta 2019. policijska stanica u Medveđi lažno navela da je bila kontrola i provjeravala stanuje li Alimja na adresi.

"U napred navedenom vremenskom intervalu Alimja Bejić je bila sa svojim suprugom i djecom u kući", navode Bejići u žalbi. U tu svrhu pružaju dokaz: potvrdu predsjednika Mjesne zajednice Miroslava Stošića da je Alimja stalno nastanjena u Ravnoj Banji i nikad se nije iseljavala; potvrdu o poljoprivrednom gazdinstvu sa svim podacima koji dokazuju da se sa svojom djecom bavi isključivo poljoprivredom, kao i da do 14. januara 2022. nikad nije prethodno obavještavana bilo kojim aktom da joj je adresa pasivizirana. Bizarnostima nema kraja: čak je i sedmeročlani Savjet Mjesne zajednice u Ravnoj Banji izdao ručno pisanu, ali pečatom ovjerenu potvrdu da Alimja Bejić živi sa suprugom Šabanom na spomenutoj adresi.

- I nekoliko puta sam išao kod Jakšića u stanicu. "Bila je", kaže, hoće da me ubedi, "nekoliko puta patrola kod vas, i vi niste bili kod kuće i zato je pasivizirana adresa." "Nađi mi tog policajca koji je bio kod mene", kazao sam. Nikad mi nisu uručili rešenje na moju suprugu - ističe Šaban Bejić.

Šaban Bejić navodi da nijedan advokat u Lebanu nije želio njegovu "izbrisanu" suprugu braniti pred Opštinskim sudom (Foto: Sandro Lendler)

A onda – priča dostojna filma. Ispričao ju je Arben: da bi dokazao svoje postojanje, jedan je čovjek čak fotografirao svog psa vezanog ispred kuće, kokoške i piliće, sve sobe, livade ispred. Potom su mu neka uvažena lica rekla da to odnese u Beograd u sjedište MUP-a da bi dokazao da stanuje na toj adresi.

Slušam ga, pogledavam Bejiće i Alimju, čiji je izraz lica stoički nijem i ne odaje ništa osim praznine. O čemu razmišlja ta žena? Čitam dopise koje su slali predsjedniku Aleksandru Vučiću i bivšem ministru unutrašnjih poslova Aleksandru Vulinu. Koliko god cijela priča bila apsurdna, ta pisma pisana iz glave "običnih" ljudi uhvaćenih u zamku sistema, države, politike, čega već, činila su se zajebantskim, iako nisu to bila. Bivšem ministru Vulinu pisali su sljedeće:

"Gospodine ministre ja sam 21.3.2022. podnela tužbu Osnovnom sudu u Lebanu protiv nadležnog organa za donošenje rešenja u upravnom postupku vezano za pasivizaciju mesta prebivališta. Dosada nisam dobila poziv na ročište. Kada smo upoznali načelnika Policijske stanice Medveđa, javno je rekao: 'Samo me tužite, ništa mi ne možete'. Kako je ovo mala sredina verujem u uticaj policije na sudstvo jer svi su povezani. Ja zbog toga trpim veliku štetu. Ja se unapred izvinjavam, ne pretim, ali i vi ako ne rešite problem u odgovarajuće vreme, biću primorana da pozovem medije", piše u pismu Alimje Bejić.

Srpski skupštinari privatno priznaju problem pasivizacije, ali ne i na skupštini. Ne smeju, kažu. Došao sam do zaključka da smo mi slobodniji od samih Srba, jer imamo slobodu da pričamo o tome. Mi smo svi ovde ljudi koji se znamo, ali ostali su taoci politike – smatra Femije Bejić

Vulinovo ministarstvo, osim općih pojmova, odgovorilo joj je da je nakon sprovedenog postupka bilo u obavezi da izvrši pasivizaciju prebivališta, s obzirom na to da je utvrđeno da ne stanuje na adresi na kojoj je prijavljena.

I tako opet ukrug.

Vučiću su pak pisali sljedeće:

"Meni je pasivizirana lična karta na osnovu zahteva Skupštine Opštine Medveđa 2019. u vreme korone na osnovu čega mi je Policijska stanica Medveđa bez ikakve kontrole iako je za to bio određen policajac (...), koji je kod mene jeo i pio mnogo puta, ali nije napisao pozitivan odgovor. Iz SO Medveđa i PS Medveđa javno kažu da je to 'naređenje iz Beograda'. (...) Pošto mi je lična karta pasivizirana ja nemam osnovna prava za život: pravo glasanja, pravo na kretanje, javno zdravstvenu zaštitu", piše u dopisu Bejićevih predsjedniku države.

I opet – ništa.

Osnovni sud u Lebanu, koji je zadužen za općinu Medveđa, pune dvije godine nije htio u slučaju Alimje Bejić pokrenuti postupak. Tako barem tvrdi Šaban i domeće da je predsjednik suda donio presudu bez ročišta. Nijedan advokat u Lebanu, tvrdi Šaban, nije želio njegovu suprugu braniti pred Opštinskim sudom. Kažu da ne smiju.

- Predlažu mojoj supruzi da ide u Niš i nadalje da bude tri meseca tamo na adresi pa će dobiti ovde adresu. Kako da ostavi imanje i ide na nečija vrata tri meseca. Gde to ima? - pita se Šaban.

Razglednica iz balkanskog Makonda – Sijarinska Banja (Foto: Sandro Lendler)

Njegove riječi potvrđuje i istraživanje Inicijative mladih, koja u izvještaju navodi da je "nekoliko ispitanika savetovano od policije da prijave boravište na adresi u drugoj opštini ili da kod paralelnih organa Srbije prijave svoju adresu u Gračanici".

Kakav je život izbrisanih? Onaj Alimje Bejić, primjerice, u čije ime priča Šaban: nigdje se ne može liječiti, osim kod privatnika. Jednom su je vodili u Dom zdravlja, kriomice, nitko nije smio znati da je bila ondje. A liječnička etika ne dozvoljava odbijanje pacijenta. Na Zavodu za zapošljavanje je zbog pasivizirane adrese također izbrisana, na novčanu pomoć nema pravo.

Alimija Bejić je skup papirologije, premda je ljudsko biće i sjedi pred nama. Ali umjesto nje govore žalbe i dopisi, rukom pisani, kvrgava i uspravna slova, kao da se nadmeću u dokazivanju, u tvrdnji: "Živa sam, pustite me da živim."

Bejićeva kći koja se udala u okolici Prištine ne može u posjetu roditeljima jer zbog pasivizirane adrese nema pasoš. A tamo ne može da se vjenča jer je stanovnica Srbije. Ostavili smo te ljude, u nekom svom čudu, u nekoj môri, koju neće izbrisati ni sljedeći dan. Arben je također zašutio. I mi smo. Zatim Arben reče: "U opštini Medveđa se pasivizirana osoba briše sa biračkog spiska, premda Zakon ne dozvoljava brisanje sa spiska živog čoveka koji nije izgubio državljanstvo. Alimja bi morala da bude na spisku sve dok se ne odredi novo prebivalište. Rešenje o brisanju iz biračkog spiska nije izdano ni jednom građaninu", kaže.

 

Življenje devedesetih

Bukarije Bejić nije ostala sama to poslijepodne, kako to pjesma sugerira. Nahranila je blago (ondje je jedanaest krava), dvadeset kokoši, razvukla osmijeh i pozvala nas u kuću. Suprug njezin Femije jedan je od dvaju albanskih odbornika u Općini Medveđa. Za razliku od Bejića, oni pak nisu nevidljivi, nisu pali s neba, koje se čini tako blizu na vrhu brijega. Roditelji su kćeri i sina, koji je prije nekoliko mjeseci otišao na rad u Njemačku.

Femije radi volonterski za albansku zajednicu. Inače je nastavnik u školi u Sijerinskoj Banji, predaje tehniku i tehnologiju. U albanskoj nastavi ima dvadeset učenika, kaže. Svake godine sve manje.

- Kakav je položaj albanske zajednice u Medveđi, gdje je na vlasti Vučićev SNS? - pitamo ga.

- Pa težak, posebno ova situacija sa izbrisanima. I putovi su loši, vidite i sami. To i nije put, uopšte - govori Femije.

Da bi dokazao svoje postojanje, jedan je čovjek čak fotografirao svog psa vezanog ispred kuće, kokoške i piliće, sve sobe, livade ispred. Potom su mu neka uvažena lica rekla da to odnese u Beograd u sjedište MUP-a da bi dokazao da stanuje na toj adresi

- Svaki dan vozimo aute kod majstora. Nema zapošljavanja, a često nemamo struje danima. Kad god pokreneš nešto po pitanju izbrisanih, oni to još više brišu. Kao iz inata. Tako da... Ponekad moraš i da prećutiš neke stvari, koje si mislio na skupštini da kažeš, jer onda bude još žešće - kaže.

- Priznaju li srpski skupštinari i stranka na vlasti u općini da problem oko pasivizacija adresa Albanaca postoji? - pitamo ga.

- Priznaju privatno, ali ne na skupštini. Ne smeju, kažu. Došao sam do zaključka da smo mi slobodniji od samih Srba, jer mi imamo slobodu da pričamo o tome, za razliku od njih. Mi smo realno svi ovde ljudi koji se znamo, ali ostali su taoci politike - rezimira Femije.

Pitam Arbena o prošlosti, o devedesetima. On kaže: "Od 2012. i povratka na vlast ratnih partija u Srbiji – SNS-a, Šešelja i SPS-a – došlo je do totalne političke i istorijske revizije. Sad bukvalno živimo devedesete. Ova vlada je zloupotrebom Zakona o prebivalištu započela etničko čišćenje juga Srbije, najjužnijih opština Preševo, Bujanovac i Medveđa", govori.

- Kažu ljudi na Kosovu s obje strane da uglavnom ne mrze one druge - govorim mu.

- Pa slažem se s time. Ali, na primer, tolerancija režima u Beogradu dovodi do toga.

- Ali Srbi kažu da do toga dovodi režim u Prištini? - odgovaram.

- Ali to kažu uglavnom Srbi koji su na platnom spisku Vlade Srbije. Ja se slažem da život Srba na Kosovu nije idealan. Imaju prava i privilegija, ali da li to u praksi njima nešto znači, nisam siguran. Ali Srbi na Kosovu su žrtve svoje politike - kaže.

Stado ovaca nedaleko Sijarinjske Banje (Foto: Sandro Lendler)

- Smatraš da je premijer Kurti proeuropski političar koji može napraviti puno za Kosovo? - nastavljam.

- Mislim da je kosovsko društvo proeuropsko, a to je mnogo važnije, i imalo je tu sreću da bude pod međunarodnim protektoratom. Institucije Kosova su mnogo naprednije od "komšijskih", srpskih - kaže Arben.

- Hoćeš reći da Albanci na jugu Srbije imaju puno manja prava nego Srbi na Kosovu?

- Ne možemo ni približno da se merimo u tom smislu. Mi smo manjina drugog ili trećeg reda u Srbiji - odgovara.

- A što je s općinama Bujanovac, Preševo i Medveđa koje su primljene u zajednicu albanskih opština? - pitam ga.

- Ne postoji institucija koja službeno funkcioniše tako. To je tek jedna deklaracija albanskih odbornika, znači naša politička volja radi rešavanja naših problema u perspektivi. Mi vidimo da moramo naći rešenje slično kao Srbi na Kosovu. Ta zajednica dala bi nama najmanje neku vrstu kulturne autonomije koja bi nam omogućila vladavinu u nekim osnovnim sferama života - objašnjava Arben.

Kasnije smo se u pomalo revijalnom druženju uvjerili da su odnosi između većinskih Srba i manjinskih Albanaca među običnim ljudima na jugu Srbije zamalo familijarni. Što se ne bi moglo reći za politiku, naravno. Prisjetili smo se prelaska kosovsko-srpske granice dan ranije na jednom manje prometnom prelazu, vozeći se starom cestom prema Leskovcu. Mlađeg graničnog policajca (kasnije smo načuli da su tamošnji graničari po kazni raspoređeni na manje prometne prelaze) između ostalog je iz nekog razloga nametljivo zanimalo, tako da je sve na njemu govorilo u prilog tome, da li se s ikim nalazimo u Medveđi – nekim političkim osobama, ili smo ondje onako. Zašto idemo tamo, je li, opravdavao je svoje neopravdano isljeđivanje dok smo se nalazili izvan vozila.

"Mi onako ili ovako", ostalo je visjeti na oblaku što je prešao preko nas.