Porodica Đukić iz Donjeg Lapca nikad nije marila za striktnu podjelu na muške i ženske poslove. U prvim poratnim godinama, kada su se supružnici Vera i Marko vratili iz izbjeglištva iz Srbije, na vratima im se pojavio čovjek s televizorom - lampašem u naramku. Predao ga je domaćinu kuće uz riječi: "Eto, majstore, pogledaj mi ima li šta od ovoga." Marko mu je dobacio da se neće on miješati već da će njegova supruga rastaviti starog lampaša, napraviti dijagnostiku kvara i popraviti ga. I ovaj je klijent bio u čudu poput mnogih – pa zar će žena kopati po katodnoj cijevi? Vera Đukić (1952.), po struci kinooperaterka i nekadašnja vlasnica servisa za male kućanske aparate u Donjem Lapcu, u malom prstu ima elektrotehnički zanat još od osnovne škole.
Kao najstarije dijete kinooperatera i osnivača kina "Branko Stijelja" iz Lapca, od svoje 12. godine je pomno upijala očevo znanje o složenosti upravljanja masivnim projektorima, filmskim trakama i sinkronizaciji zvuka. Nije to bila uobičajena dječja znatiželja i guranje nosa u poslove odraslih već ozbiljna priprema za budućnost koja se, kako je vjerovao njen otac, nije mogla odložiti.
- Moj otac je osnovao kino u Lapcu prije nego što sam se ja rodila. Kad sam krenula u sedmi razred, naglo mu je počela opadati kosa, a bio je baš kosmat. Bio je uvjeren da ima rak i da će umreti. I onda se uplašio da će kino propasti, da ga neće imati ko zamijeniti, a da ćemo mi nakon njegove smrti ostati bez primanja. Tako je mene počeo obučavati za kino. Mislio je, ako on umre, gotovo je s filmovima u Lapcu. Brat i sestra su bili mlađi od mene, a ako ja preuzmem, posao kinooperatera će se zadržati u familiji. Daleko je razmišljao - prepričava Vera.
Nasreću, otac nije bio smrtno bolestan. Nije bio bolestan uopće. Doživio je duboku starost i u 91. godini, nakon rata, progonstva, zatim i povratka, preminuo je u Lici. Možda je bio sklon pretjerivanju, ali je Veri poklonio zanat koji je ona s radošću koristila. Od njega je, kaže, najviše naučila, da bi potom u srednjoj elektrotehničkoj školi do tančina usavršila znanje. Poslije polaganja stručnog ispita za kinooperatera u Zagrebu 1970., bila je spremna da se službeno zaposli u lapačkom kinu i preuzme upravljanje grdosijom od kinoprojektora.
Danas je taj posao kudikamo lakši jer je oprema manja i jednostavnija. Nema više 35-milimetarskih filmskih traka od po 3.000 metara koje su Vera i njene kolege prije godina morali tegliti i provjeravati ih, milimetar po milimetar. U prvo vrijeme baratala je čak i s kinoprojektorima koji su radili na ugljen. Otvoreni plamen u kombinaciji sa zapaljivom filmskom trakom, mogao je uzrokovati požar i zato je na Veri bila odgovornost za sigurnost ljudi. Svaki je korak pri puštanju filma morala pažljivo odrađivati. Zastarjeli način rada krajem 1970-ih zamijenili su xenon projektori na lampu. Tih godina je bila u redovnoj komunikaciji s Kinomehanikom iz Zagreba, tvrtkom koja se bavila održavanjem kinematografske opreme.
- Sarađivala sam s Kinomehanikom, ali ako bi se desio neki kvar, ja sam morala sama znati popraviti opremu na licu mjesta. Osobito u Lapcu jer Zagreb je daleko, a nisi mogao dobiti nekog na telefon u bilo koje doba kao danas. Uvijek sam uz sebe imala knjige i priručnike, konsultirala sam i tatu. Ako se nešto pokvari, a već sutra imaš projekciju, moraš se nekako snaći. I oko tonskog dijela je bilo izazovno, s puno pažnje sam usklađivala ton i sliku - prisjeća se Vera.
Filmovi su se u Lapcu prikazivali srijedom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Takav je raspored bio otkad je kino počelo s radom od 1950. pa sve do 1991. kada je uhodana distribucija filmova prekinuta. Filmske trake, a kasnije video kasete, stizale su vlakom, na redovnoj liniji Zagreb – Split. Dvorana je bila dupke puna kada bi puštali vesterne. Za kaubojcima je bila prava pomama.
- Moj muž, kad je bio dječak, ostavio bi stado ovaca na ispaši i pobjegao u kino gledati kaubojce. Gledali su se i partizanski ratni filmovi, sve moguće komedije, prikazivali smo sve što su snimili Alain Delon ili Romy Schneider. Kasnije su bili popularni Mel Gibson i Arnold Schwarzenegger. Osobno sam najviše voljela "Prodavačicu ljubičica" i glumicu Saru Montiel. Sve što se prikazivalo u Zagrebu i drugim gradovima, dolazilo je i kod nas. Moj tata je išao s pokretnim kinom u sela oko Srba i Lapca. Nismo bili zaostali, kulturna ponuda kod nas je cvjetala. Pazilo se na kulturno uzdizanje i na slobodno vrijeme - govori Vera. Dodaje da je početkom 1980-ih bilo 100 općina u Hrvatskoj i isto toliko kino dvorana.
I kazališne predstave su se održavale, ali bile su slabije posjećene. Sala s 300 sjedala i mnogo stajaćih mjesta bila je pogodna i za muzičke nastupe. Nema tko nije pjevao u Lapcu, priča Vera, samo im pokojni Tozovac nikad nije došao, iako je tri puta najavljivao koncert. U kinu je stekla lijepih i dinamičnih 25 godina radnog staža. Nakon završetka rata više se nikad nije zaposlila kao kinooperaterka, premda je radila na nekoliko filmskih projekcija, više iz gušta i nostalgije.
U Lapcu nakon povratka 1997. nije bilo ničega. Dvorana je bila demolirana, a kinematografska oprema uništena ili pokradena. Nikakvo zaposlenje nije bilo na vidiku pa se Vera bacila u majstorisanje i sitne popravke. Priča kako je vladala takva oskudica da ona i prijatelji nisu imali u čemu kuhati. S vrata stare veš mašine su skinuli staklo koje im je poslužilo umjesto vatrostalne zdjele. Od bubnja iz veš mašine napravili su pekač. Kroz nagon za preživljavanje ispoljili su nevjerovatnu kreativnost u prenamjeni predmeta koje su zatekli na zgarištima.
- Kad smo se vratili morala sam od nečeg da živim. Nismo imali primanja, a za penziju smo bili mladi. Ljudi u Lapcu nisu imali ništa od kućanskih aparata. Ko god je imao familiju u Zagrebu, Rijeci i drugdje, dobivao je stare aparate. I to je uglavnom trebalo popraviti. Najviše sam popravljala televizore. Imala sam od toga neki prihod. Znala sam ponekad i šiti, to sam od mame naučila. Nisu ljudi ni odjeće imali. Nekome je trebalo porubiti stare hlače, nekome sašiti suknju. To nam je značilo, tako smo preživjeli. Tata me svemu naučio, uvijek kad bi nešto radio zvao me je da gledam. Nije radio razliku između mene i brata, govorio je da sve moramo znati. Dosta sam se naradila, sve sam imala u rukama - govori Vera.
Servis više nema, ali rado uskače u pomoć prijateljima i rodbini. Prijateljice je zovu kad im se desi neki kratki spoj, pa čak i onda kad ne znaju što treba pritisnuti na daljinskom upravljaču. Iako uživa u penzionerskim danima, Vera Đukić mašta da opet zaživi lapačko kino u koje bi mještani hrlili na najnovije filmske naslove. Baš kao nekad na kaubojce.
