Političke promjene devedesetih posebno su se odrazile na subjekte u kulturi koji funkcioniraju na svojevrsnom sektorskom razmeđu – po funkciji praktički ustanove, no formalno udruge ili savezi udruga. Prepušteni, s jedne strane, osiromašenom sustavu čije institucionalne praznine pokušavaju popuniti, a s druge projektnom tržištu koje im nameće izvanjske programske naglaske, takvi akteri prisiljeni su preživljavati u konstantnoj tenziji između temeljnog smisla vlastitog postojanja i potrebe za opstankom.
Jedan od primjera organizacija na koje su se navedeni pritisci negativno odrazili je Hrvatski filmski savez, krovna udruga filmskog amaterizma – odnosno, kako se u novije doba navodi u HFS-ovim dokumentima, "neprofesijskog" filma u Hrvatskoj. Da postoje nakupljeni problemi i nezadovoljstvo među dijelom članica Saveza – kinoklubova i udruga filmskog amaterizma – postalo je jasno prije godinu dana, kada je Kinoklub Zagreb, osnivač HFS-a, istupio iz članstva, navodeći kao razlog nedostatak odlučivanja o "strategiji zbog koje je Hrvatski filmski savez osnovan".
Ono što je ponajprije djelovalo kao problem s programskim usmjerenjem HFS-a, u prosincu se pokazalo kao prava upravljačka kriza. Naime, nakon manje od dvije godine mandata, Damir Čučić podnio je ostavku na funkciju predsjednika Saveza, navodeći u svojem dopisu članovima Skupštine niz ozbiljnih problema. Prije svega, Čučić tvrdi kako među profesionaliziranim dijelom HFS-ovog kolektiva postoji nedostatak interesa za suradnjom s tijelima i članicama Saveza, navodeći kako je "razvidno da udruge osnivačice Saveza nemaju konkretne dobrobiti od djelatnosti koje obavlja HFS sa sjedištem na Tuškancu". Uz ove teze o stavljanju temeljne funkcije HFS-a u drugi plan, Čučić iznosi i niz zabrinjavajućih teza o višegodišnjem lošem i netransparentnom upravljanju financijama Saveza, uključujući i gomilanje dugova, o kojima po njegovom sudu ne postoji jasan izvještajni trag, zatim nepotrebno angažiranje vanjskih suradnika, loše prakse ugovaranja te brojne druge probleme. U kontekstu KKZ-ovog istupanja iz Saveza, bitna je i Čučićeva pritužba kako je HFS za vrijeme mandata Tonćija Gaćine ukinuo vlastiti strateški plan.
Da bi se razumjela geneza problema na koje je ukazala Čučićeva ostavka, potrebno je razumjeti širi luk transformacije uloge HFS-a. Prije svega, važno je imati na umu da je kinoamaterizam praksa koja, bar od svoje moderne institucionalizacije u okviru Narodne tehnike u poslijeratnoj Jugoslaviji, nije izvorno vezana za građansko poimanje kulture, nego za prosvjetni projekt socijalističkog društva, koji je načelno uključivao i omogućavanje širokog pristupa tehničkim sredstvima za različite tipove (kulturne) proizvodnje. Kako sugeriraju dostupni povijesni pregledi, s promjenama društvenog konteksta, taj će emancipatorni aspekt dolaziti u različite forme tenzije s onim elitističkim, što će nastaviti obilježavati razvoj našeg kinoamaterizma dan-danas.
Suvremeni Hrvatski filmski savez nasljednik je Kinosaveza Hrvatske, koji se 1963. organizacijski izdvojio iz Narodne tehnike Hrvatske, premda je ostao njenim članom, pa je tako i danas dio Hrvatske zajednice tehničke kulture. Kao što je navedeno na njegovoj stranici, devedesetih godina, zbog društvenih promjena, Savez je počeo značajno širiti opseg svojeg djelovanja, pokrenuvši stručnu izdavačku djelatnost, a na samom kraju desetljeća i Školu medijske kulture. Prijelaz u novo tisućljeće donosi početak produkcijske djelatnosti, proširenje izdavaštva na specijalna izdanja DVD-ova te, kao rješenje manjka kinotečne, eksperimentalne i alternativne filmske ponude u Zagrebu, pokretanje Filmskih programa kao kinoprikazivačke djelatnosti, koja je od 2003. udomljena u kinu Tuškanac. Pribroji li se tome redovni angažman na servisiranju kinoklubova kao temeljnoj ulozi Saveza, zatim edukaciji, organizaciji revijskih programa te brizi za filmski i videoarhiv (koji je u najvećoj mjeri prepušten Hrvatskom filmskom arhivu pri HDA), postaje jasno da je riječ o golemom angažmanu primjerenijem jednoj instituciji. No, kao što sam već sugerirao, ta činjenica nije samo HFS-ova krivica, nego sistemski problem koji proizlazi iz nepostojanja adekvatne infrastrukture za filmsku kulturu – HFS je kompenzirao rupe u sustavu, pretvarajući se u nešto između instituta za film i rezidualnog kišobrana za kinoamaterizam.
Problem je, međutim, što je riječ o ulogama koje zahtijevaju bitno različite, pa i kontradiktorne logike rada, što će se pokazati dugoročno štetnim za HFS-ovo funkcioniranje. Drastično povećanje radnog opsega zahtijeva snažniju profesionalizaciju uloga u Savezu, što neizbježno počinje remetiti balans organizacije. Ta činjenica proizlazi iz specifičnog ustroja HFS-a, čije je upravljanje podijeljeno između volonterskih tijela i funkcija (Skupštine, Izvršnog odbora i predsjednika), koje obnašaju osobe iz redova članica HFS-a te profesionalnih funkcija tajnika i voditelja pojedinih sektora. Razumljiva posljedica takvih odnosa je izrazita asimetrija kapacitiranosti, a u tom smislu i moći unutar udruge – ljudi s profesionalnim angažmanom naprosto nose glavni teret funkcioniranja Saveza, a multipliciranje različitih programskih djelatnosti utječe na njihovo fragmentiranje i autonomiju, što je proces tipičan za organizacije u nezavisnoj kulturi. Međutim, zbog specifične HFS-ove uloge ta je fragmentiranost počela naglašavati pukotinu između HFS-ove temeljne funkcije skrbi za amaterizam i one svojevrsnog neformalnog instituta za film, za što je simptomatično objašnjenje Čučićeve ostavke.
U svojoj izjavi za Novosti s ozbiljnošću trenutne situacije složila se Sunčica Fradelić, trenutna v. d. predsjednice HFS-a.
- Ostavka gospodina Čučića vrlo je jasan apel članicama da preuzmu odgovornost i probleme krenu žurno rješavati. Napravljen je posao mapiranja i analize rada saveza i HFS je trenutno u procesu strateškog planiranja kroz koje će se definirati niz dokumenata čija je svrha upravo učinkovitije upravljanje organizacijom i njenim kapacitetima. S obzirom na to da se radi se o organizaciji koja se djelomično financira putem javnih natječaja i čiji su se prihodi u periodu od 15 i više godina smanjivali a rashodi ostajali jednako visoki, došlo je do duga – no taj dug se pametnim poslovanjem može relativno brzo smanjiti, a iznimno je važno da proces bude transparentan. Aktualni izvršni odbor nema dobru dinamiku i teško donosi odluke pa se iskreno nadam da će u idućem sazivu biti bolja situacija. Kvalitetan rad Saveza ovisi o jasnoj raspodjeli zaduženja i odgovornosti u trokutu upravna tijela–tajnik–zaposlenici i u tom smislu je neophodno uspostaviti dobre odnose i produktivnu radnu atmosferu kako bi se adresirani problemi uspješno riješili - govori Sunčica Fradelić.
O kakvim se problemima radi iz perspektive korisnika oprimjerila je Daria Blažević, aktualna predsjednica KKZ-a:
- S jedne strane, HFS radi bitne projekte, odgovara na stvarne potrebe filmske kulture, ali to više nema neke veze s njihovom primarnom zadaćom – prestali su biti zastupnici nas kinoklubova. Primjerice, devedesetih je KKZ predao HFS-u na čuvanje i kopiranje svoj arhiv, no oni nam danas ne daju slobodan pristup tim filmova. Imali smo projekt restauracije filmova Tatjane Ivančić, koji je ostvario priličan uspjeh, uključujući i festivalska gostovanja, pa smo htjeli napraviti slično i s drugom građom iz KKZ-ovog arhiva, ali nemoguće je postići dogovor s HFS-om oko toga, osobito zato što ne postoji jasan pisani trag o primopredaji - kaže Blažević.
No već i činjenica da je KKZ prisiljen tražiti pisani trag da bi mogao slobodno pristupati vlastitoj građi govori da postoje ozbiljni problemi u HFS-ovom radu. Oni su, izgleda, kombinacija sistemskih faktora, ali i internog zanemarivanja vlastite funkcije. HFS-u je očito nužno restrukturiranje i ponajprije artikulacija strategije koja će ga vratiti impulsu amaterizma na kojem je nastao. S obzirom na očite financijske probleme, loše upravljanje i predugu zatvorenost djelovanja, ostaje se samo nadati da nije prekasno.
