Na Dan žena Hrvatski filmski savez u kinu Tuškanac priredio je program tzv. ženskih filmova, tj. onih koje su autorski ključno potpisale žene. Među općepoznatim naslovima ‘Izgubljena čast Katharine Blum’ Margarethe von Trotta (i Völkera Schlöndorffa), ‘Moje dvadeseto stoljeće’ Ildikó Enyedi i ‘Anđeo za mojim stolom’ Jane Campion, našao se i u nas, koliko mi je poznato, nikad prikazani biser američke nezavisne scene, kultna ‘Wanda’ koju je 1970., kao svoj autorski debi, napisala i režirala Barbara Loden.
Loden se početkom šezdesetih afirmirala kao glumica epizodnim rolama u dvama filmovima svog budućeg supruga Elije Kazana, 1964. dobila i najprestižniju američku kazališnu nagradu Tony za nastup u Kazanovoj adaptaciji komada Arthura Millera ‘Poslije pada’, da bi potom stagnirala i naposljetku se odlučila okušati u filmskoj režiji. Za svoj prvijenac ‘Wanda’ nije dobila Kazanovu podršku, pa se povezala sa snimateljem Nicholasom T. Proferesom koji je prethodno surađivao s čuvenim dokumentaristom D. A. Pennebakerom i znamenitim književnikom Normanom Mailerom u njegovoj kratkotrajnoj avanturi pisanja i režiranja nezavisnih dugometražnih igranih filmova. Proferes je film ne samo snimio nego i montirao, zasigurno dajući velik autorski obol, ali temeljna ideja priče o mentalno potkapacitiranoj, no u osnovi dobrodušnoj mladoj ženi koja u industrijskom ambijentu pennsylvanijske provincije napušta supruga i djecu, ne znajući točno što da čini sa svojim životom, u potpunosti je Lodenina, kao što je njezin izbor radikalno realistički stilski pristup.
Film snimljen na 16mm vrpci pa naknadno prebačen na 35-icu beskompromisnom izravnošću slika egzistencijalnu monotoniju, riskirajući da i sam u očima većine gledatelja bude doživljen kao monoton, međutim naklonjeni recipijenti odgovarajućeg senzibiliteta itekako će prepoznati i cijeniti i generalnu poetiku filma, i niz detalja koji pokazuju da je riječ o vrlo promišljenom ostvarenju. ‘Wanda’ tako, slijedeći popudbinu naturalizma, promovira specifičnu poetičnost tradicionalno gledano ružnog (tvorničkog okoliša, ‘neuglednog’ pejzaža) i hrabro se prepušta naraciji nedogađajnosti, ne libi se na primjer ‘nemotivirano’ dugog kadra koji prati naslovnu protagonisticu (odlično je utjelovljuje sama Loden) kako hoda oskudnim krajolikom, pri čemu se, jer je kadar sniman u totalu, zapravo ne zna točno tko hoda, kao što se ne ustručava znatnih vremensko-prostornih skokova između sekvenci, postavljajući i na taj način izazov gledateljskoj komociji. Negdje oko sredine svog trajanja narativ skreće u smjeru filma ceste i krimića, kad Wanda upozna od sebe podosta starijeg kriminalca (vrlo interesantni Michael Higgins) koji će je prisiliti da mu postane suučesnica u pljački banke. Samo tri godine ranije snimljen je i slavljen kao vjesnik nadolazećeg novog Hollywooda Pennov ‘Bonnie i Clyde’, a ‘Wanda’ se spram njega doima kao underground subverzija – umjesto mladih, lijepih i glamuroznih Warrena Beattyja i Faye Dunaway takozvani obični ljudi, umjesto dinamičnog ritma i fascinantnog umiranja u virtuoznom slow motionu pod kišom metaka, spori tempo bez trunke sklonosti vatrometnim stilizacijama. Ali zato se diskretni proplamsaj lirskog može pronaći u prizorima djevojačkog kupanja na jezeru koji otvaraju scenu zatočenja obitelji direktora banke, neočekivano garniranje atmosfere u sceni odmora dvoje protagonista sa psima lutalicama, a snažna sugestija beznađa u završnom zamrznutom kadru iznova besciljne protagonistice.
Doista, jedini dugometražni rad Barbare Loden kapitalan je primjerak američkog nezavisnog filma koji upravo na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, nažalost samo nakratko, biva shvaćen kao svježa krv za posustalu hollywoodsku kinematografiju.
