Unatoč najavama, iako bez konkretnih datuma, prošlotjedno zatvaranje kina Tuškanac zbog obnove snažno je odjeknulo u javnosti. Reakcije ne čude jer se kinoprikazivački prostor u Zagrebu godinama sužava, pri čemu je obustava rada kina Europa bila prijelomna točka; istovremeno izraz kulturne devastacije prošle vlasti, vođene privatnim interesima, kao i prekid uravnoteženog programskog koncepta nezavisnih kina. Dok je Europa pod vodstvom Zagreb Film Festivala figurirala kao žarište srednjostrujaškog art filma, ostala su kina mogla razvijati specijalizirane sadržaje, sukladno prostornim i kadrovskim kapacitetima. Kratkoročno se činilo da osnovna konstelacija nekoliko istaknutih dionika filmske scene može poslužiti kao temelj kontinuiranom razvoju. No ukidanje centralnog nezavisnog kina razotkrilo je svu krhkost uspostavljenih odnosa, proizašlu iz apstraktno definiranih i u praksi neimplementiranih kulturnih politika.
Ishodište treba tražiti u održivosti šireg audiovizualnog okružja, čija je efikasnost ovisna o koordiniranim nacionalnim i lokalnim politikama, kao i strategijama Hrvatskog audiovizualnog centra, uključujući izravnu i neizravnu podršku kinoprikazivaštvu. U skladu s Nacionalnim programom promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014., HAVC je u suradnji s Ministarstvom kulture sudjelovao u digitalizaciji nezavisnih kina diljem zemlje, a nakon uspostave infrastrukturne baze, programske obaveze kinoprikazivača trebale su osigurati zastupljenost nekomercijalnog filma u redovitoj distribuciji. Kina su se organizirala u Kino mrežu, što je olakšalo dijeljenje kreiranih programskih cjelina.
- Kino mreža je funkcionirala dobro dok je na njezinom čelu bilo kino Europa iz Zagreba i formatiralo repertoar za čitavu državu - ističe bivši ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar, pod čijim je mandatom došlo do sveobuhvatne digitalizacije. Kasniji se Nacionalni program kinoprikazivaštvom bavi općenitije, nominalno naglašavajući važnost promoviranja kinokulture – posebno u segmentu razvoja publike i filmske pismenosti – ali ne i alatima osiguranja žive djelatnosti, odnosno sprečavanja samovoljnih praksi.
Kinoprikazivačka aktivnost stiješnjena je između infrastrukturnih mogućnosti i razine potpore državne, odnosno lokalne vlasti, koja jednako obuhvaća održavanje i osiguranje dostupnosti sadržaja. Iako su u Zagrebu, naprosto zbog broja publike, problemi najevidentniji, izostanak konzistentnog kinoprograma u adekvatnim uvjetima vidljiv je na svim razinama.
Hrvoje Hribar (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)
- Gradske uprave su koristile bespovratna sredstva kulturnog proračuna za obnovu dvorana i tehnike, a sad ta kina koriste da prikazuju korporativni repertoar - poentira Hribar.
Koliko je stanje podložno proizvoljnim odlukama svjedoči kratki historijat zagrebačkog slučaja. Nakon propasti Kinematografa i prenamjene većine kinodvorana, strukovne inicijative potaknule su otvaranje kina Tuškanac, da bi, nakon višegodišnjih prijepora, 2007. Grad otkupio i dvoranu kina Europa. Ta dva mjesta činila su repertoarnu okosnicu suvremene nezavisne produkcije i kinotečnih programa. No sve je naprasno prekinuto 2019., kada Milan Bandić pod krinkom obnove gasi Europu.
Dvije je godine ranije sličan potez s dvoranom Tuškanca osujećen pod pritiskom javnosti, da bi se tada otvorena Kinoteka, najvjerojatnije zamišljena kao ustupak, premetnula u neizostavni faktor. Iz memorije je već skoro pa izbrisana Kultura promjene, koja je djelovala u Studentskom centru i čije je vodstvo smijenjeno pod nesuvislim objašnjenjima, što se odrazilo i na revitalizirani MM centar.
Iako je nemoguće zanemariti razmjere neuređenosti tijekom proteklih dvadeset godina, činjenica jest da se na gradsku kulturnu strategiju čekalo do polovice mandata nove vlasti, a poduzeti koraci ignoriraju daljnje produbljivanje krize kinoprikazivaštva u Zagrebu
Sve te relacije opravdavaju zazor od svakog dodatnog smanjenja prostora za kulturu, kao što i objašnjavaju emocionalnu involviranost građana. Okvir vlasti se u međuvremenu promijenio, a naslijeđeni zapušteni gradski objekti dodatno su ruinirani zbog prirodnih nepogoda – potresa i ovogodišnjeg nevremena. S jedne je strane cjelovita obnova neophodna, na što se godinama upozorava, a s druge je nemoguće ne zapitati se o nužnosti osiguranja alternativnog prostora za neometano odvijanje prikazivačke djelatnosti. Gradska je vlast na javno savjetovanje odaslala spomenuti Program kulturnog razvoja, koji uključuje goleme infrastrukturne zahvate, obnovu kina, pa i kompleksa nekadašnjeg kina Kalnik. Svemu je trebalo prethoditi privremeno otvaranje kina Europa, no nakon niza oprečnih informacija iz Grada ističu da je ispitivanjem konstrukcije zaključeno da zgrada nije dovoljno stabilna.
- Projekt obnove je tijeku, a prve radove možemo očekivati nakon završetka projektiranja i provedbe postupka javne nabave za radove – tvrde.
Stoga se u vidu novih spoznaja teško oteti dojmu da je do zatvaranja Tuškanca došlo naglo, bez promišljanja konkretnog zamjenskog prostora. Međutim, prema riječima glavne tajnice Hrvatskog filmskog saveza Tatjane Aćimović, slijed je očekivan.
- Privremeni prekid redovne djelatnosti bio je planiran. O najavljenim radovima sanacije zgrade, kao i o činjenici da će kino biti zatvoreno za uporabu, pravovremeno su obaviješteni svi organizatori filmskih festivala i manifestacija do kraja kalendarske godine - navodi Aćimović.
Projekcija završetka oba projekta je 2025. godina, a Grad napominje da je zbog ubrzanja procesa u slučaju Tuškanca pokrenut postupak samoobnove, no tek su u fazi prikupljanja dokumentacije. Iako je nemoguće zanemariti razmjere neuređenosti tijekom proteklih dvadeset godina, činjenica jest da se na neki oblik gradske kulturne strategije čekalo do polovice mandata nove vlasti, a poduzeti koraci ignoriraju daljnje produbljivanje krize kinoprikazivaštva u Zagrebu.
Tatjana Aćimović (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Dosadašnja se komunikacija uglavnom svodila na neprecizne, skoro megalomanske projekte uz popratna nagađanja o mogućnosti realizacije. Međutim, čini se da problem leži dublje – kako u neprioritetnom tretmanu filma kao neizostavnog aspekta kulture, tako i u izostanku smislene suradnje involviranih aktera prilikom povlačenja fundamentalnih poteza.
- Naša uloga je da kroz Javni poziv za poticanje komplementarnih djelatnosti osiguravamo sredstva za izvršenje programa. Tehnička opremljenost i status kina nisu pod našom ingerencijom. Ono što kao institucija možemo, pružanje je podrške i poticaja za pronalazak čim skorijeg rješenja po pitanju sanacije kina koja trenutno ne mogu biti ili nisu u funkciji - pojašnjavaju nam iz HAVC-a.
Kinoteka ostaje jedino kino koje programskim konceptom pomiruje aktivnosti onih zatvorenih. Kronični nedostatak recentne nezavisne distribucije donekle pokriva Metropolis. Specijalizirano Dokukino ima možda i najcjelovitiju programsku politiku, ali zbog specifične niše ostaje u pozadini, što ne čudi jer je teško očekivati komplementarno osnaživanje kad ni osnove nisu zagarantirane. Najveće kino, SC, propada uz bok instituciji koja njime upravlja, a ironično je da će kino Forum (također pod upravom Studentskog centra) zaživjeti zahvaljujući HFS-u, koji redovnu aktivnost nastavlja u dostupnim dvoranama diljem grada. Decentralizacija kulturne ponude i oživljavanje kvartova izvan centra pritom se događa slučajno – ne kao rezultat osmišljene politike, nego u nedostatku drugih opcija. I tu se plastično očituje sva problematika nepovezanog angažmana institucija.
Sustavni infrastrukturni iskoraci nužni su uvjet razvijanja svake kulturne, pa i kinoprikazivačke djelatnosti, no ne i posljednja točka, stoga je neodgovorno perpetuirati situaciju za koju je razvidno da je neodrživa. Sve da se radovi realiziraju u planiranom periodu, stagnacija prikazivačke djelatnosti uz nedostatna parcijalna rješenja neminovno će rezultirati daljnjim brisanjem filmske kulture na nivou širem od lokalnog. U Zagrebu više ne postoji redovita i obuhvatna distribucija neholivudskog filma, a krivca ne možemo tražiti u nekoliko preostalih kina, nego u tome što odgovorni ne prepoznaju urgentnost situacije. Posljednjih nekoliko godina repertoarna ponuda nije dostatna niti za hobističke potrebe građana, a kamoli razgovor o ikakvom promicanju filmske kulture u svim njenim varijacijama.
- Ideja je državne politike da se audiovizualna sfera u cjelini kolonizira, a nezavisni film zadrži u nekim manjinskim rezervatima - oštro zaključuje Hribar, a trenutni gradski potezi kao da to i nehotice podržavaju.
