Danas, kada smo debelo zagazili u digitalnu eru svega i svačega, vidimo da je ta bešumna svjetleća civilizacija promijenila većinu naših navika. Jedna od njih je film i način na koji smo se susretali s njim.
Ono što je danas već postalo historija, a što generacije ljudi s ovih prostora nostalgično pamte, u njihovoj se mladosti zvalo kino. Kino je predstavljalo ugaoni kamen takoreći života samog: uz njega se intelektualno odrastalo, ulazilo u društvo vršnjaka i emotivno sazrijevalo. Dobro poznavanje filmova predstavljalo je obrazac kulturne pismenosti i poželjne društvenosti, ali najviše od svega film je bio zapaljiva strast čitavih generacija. Kako bi rekao književnik Goran Tribuson, ‘u našem životu kino je imalo jednaku važnost kao Borhes, stripovi ili glazba Rolingstounsa’. Danas, u eri industrije zabave i kinodvorana uklopljenih u robusne tržišne centre, jedva da znamo razliku između jednog ili drugog blokbastera, često gledamo beskrajne nastavke glamuroznih i praznjikavih filmskih hitova, a imena današnjih zvijezda znače nam malo ili ništa. Američki glumac Ričard Drajfus (‘Američki grafiti’) kaže kako su ranije bili ključni ‘priča, scenarij i gluma’, dok su danas to ‘vizualni efekti i kompjuterska animacija’, no ono što se promijenilo nisu samo filmske teme i tehnologija pravljenja filma, nego kultura sama i civilizacijski kod upisan u čovjekove navike. Dramatično se promijenio vanjski i unutarnji dizajn našega života: ljudi su danas utrpani u desetke beskrvnih i klimatiziranih dvorana okupljenih na jednom mjestu, uz teror reklama, čipsa i Koka-kole, dok s filmskih ekrana započinje invazija filmova natopljenih uglavnom nasiljem i snimljenih u besprijekornoj tehnici. Ono što vidimo u takvim filmovima čini se kao da predstavlja mračnu rendgensku snimku realnog svijeta u kojem živimo.
Kino Lika bilo je tradicionalno mjesto za meke porniće, pred kinom Romanija operirali su opasni momci, a u kinu ‘August Cesarec’ uz kartu se dobivalo i nekoliko cigareta jer se u njemu moglo pušiti i piti pivo. Dvorane tzv. prve lige bile su Balkan, Zagreb, Jadran i Studio, a Kinoteku pamtimo po gustoj koncentraciji intelektualne publike…
Filmski doživljaji ranijih generacija vezivali su se uz filmove koje ćemo pamtiti cijeli život, uz glumce koje bismo najradije odveli kući ili s njima odjahali u vječnost i uz mala kina – ona u kvartu. U prošla vremena postojala su ‘naša’ kina, ona kultna i ona u koja nikada nismo zalazili. Imali smo svoje junake i filmove koje smo gledali po nekoliko puta, dok su žešći filmofili pamtili dan, sat i mjesto gdje su gledali Bergmanov ‘Sedmi pečat’ ili Viskontijevu ‘Smrt u Veneciji’. Kina su imala svoju čuvenu satnicu prikazivanja filmova, od četiri, šest i osam (neka od 17, 19 i 21), kao i specifičan miris, različit prema vrsti osvježavajućih sprejeva, pa smo prema tom mirisu raspoznavali ‘naše’ kino od onoga iz drugog kvarta. Mlađe generacije danas, odrasle uz internet i ajmaks projekcije, teško mogu zamisliti takvu fokusiranost na film i sve ono što se događalo oko njega. Pamtili smo fizionomije ljudi koji su pregledavali karte, unezvijerene žicare na ulazu, vremešne blagajnice, tapkaroše (preprodavače karata) bez milosti i one, obično suhonjave i promrzle sirotane koji su nudili ‘zanimacije’, odnosno kokice, kikiriki i sjemenke. Može li danas itko zamisliti tu strašnu gužvu i razbijena stakla na blagajni tadašnjeg kina Balkan u Zagrebu pred premijeru filma ‘Boni i Klajd’ ili dvojicu jahača, kao s Divljeg zapada, koji su projahali tadašnjim Trgom Republike, što je bila najava filma ‘Buč Kasidi i Sandens Kid’?
Stari aforizam kako ‘nema kina bez mraka’ sadrži mnoge tajne naše mladosti, ali i uzbuđenje čitave povijesti filma. Postojale su i anegdote vezane uz pojedina kina koje smo prepričavali godinama. Tako su u kinu Studentski centar u Zagrebu kasnih šezdesetih i sedamdesetih bile popularne matineje i takve projekcije bile su mali festivali studentskih dosjetki: kada bi se približavala ljubavna scena publika bi navijala ‘hoće-neće, hoće-neće’, dok bi na projekciji kaubojskih filmova, u trenutku galopa konjice, obavezno u drugome redu ustajao mladić s trubom koji bi odsvirao vojnički juriš. Gotovo na svakoj projekciji korišten je iz publike zvuk budilice, bilo je i onih koji su naglas drugima čitali titlove ili onih koji su, poput kakvih šašavih naratora, glasno prepričavali radnju filma.
Kino Lika bilo je tradicionalno mjesto za meke porniće, pred kinom Romanija na Trnju uglavnom su operirali opasni momci, a u kinu ‘August Cesarec’ uz kartu se dobivalo i nekoliko cigareta jer se u njemu moglo pušiti i piti pivo. Naravno, kinodvorane tzv. prve lige bile su Balkan, Zagreb, Jadran i Studio, a Kinoteku pamtimo po gustoj koncentraciji intelektualne publike, po starim i oštećenim kopijama i po povremenoj navici kinooperatera da pobrka role, pa najprije pusti kraj filma, a tek onda njegov početak. O onome što se događalo nakon filma jedan od naših najboljih redatelja i zaljubljenika u film, pokojni Zoran Tadić, zapisao je sljedeće: ‘Dio rituala bilo je otići nakon filma na piće. Da se otrijeznite od svijeta u kojem ste intenzivno živjeli sve eto do maloprije. Pa šutite malo s prijateljima… Pa se onda netko sjeti: a ono? Svi se pohvataju za glave, možda se tek začuje neki prigušeni: genijalno…’
Prvi znaci pada popularnosti kina uočeni su već osamdesetih, s pojavom videoteka; Božo Cerin, koji je radio u gotovo svim zagrebačkim kinima pregledavajući karte na ulazu, taj osjećaj skorog sumraka sažima karakteristično zagrebački: ‘Otkad je Tito vumrl, kina su se polako zgasila’
Kina su počela propadati u devedesetima i gasiti se tiho ali neumitno. Do danas je u Zagrebu zatvorena većina kina koja su bila dio naše mladosti, ali bolje nije ni drugdje: u državama nekadašnje Jugoslavije zatvoreno je oko 90 posto kinodvorana, koje su pretvorene u picerije, dućane, disko-klubove, skladišta ili naprosto zjape prazne i propadaju. Natpis ‘zatvoreno do daljnjega’ na nekim kinodvoranama u Zagrebu visio bi mjesecima. Prvi znaci pada popularnosti kina uočeni su već osamdesetih, s pojavom videoteka; Božo Cerin, koji je radio u gotovo svim zagrebačkim kinima pregledavajući karte na ulazu, taj osjećaj skorog sumraka sažima karakteristično zagrebački: ‘Otkad je Tito vumrl, kina su se polako zgasila.’
Posljednje projekcije dogodile su se ipak 25 godina kasnije: u Kinoteci je to bio film ‘Slomljeno cvijeće’ u studenome 2005., a u kinu Zagreb ‘Sirove strasti 2’ u lipnju 2006. godine. Za utjehu je da su neka kina pretvorena u kulturne institucije druge namjene, ali većina je utopljena u mutnoj privatizaciji. Najmoćnije poduzeće za prikazivanje filmova u Hrvatskoj, Kinematografi, prodano je 2000. godine firmi sa sjedištem na Kajmanskim otocima, nešto od imovine vraćeno je predratnim vlasnicima kinodvorana i sitnim akcionarima, ali čitava transakcija nikada nije do kraja objašnjena. U Beogradu je14 gradskih kinodvorana otkupio čovjek koji je kasnije završio u zatvoru, a dvorane prepustio kiši i vlastitoj sudbini. Napušteno beogradsko kino Zvezda nedavno je okupirala grupa aktivista koja je, dovijajući se na razne načine, počela vrtjeti stare filmove i organizirati aktivističke tribine. S obzirom na to da osim suhe ljubavi i simpatija istomišljenika grupa nema nikakvu drugu potporu, pravo iskušenje nastupit će kada dođe zima…
U Hrvatskoj je sredinom sedamdesetih bilo preko 400 kino dvorana, a sada ih ima (premda je većina digitalizirana) najviše četrdesetak. U Zagrebu, u kojemu je nekada bilo preko 30 kinodvorana, nekako je spašeno kino Europa, kako-tako životare još dva ili tri kina, no u manjim mjestima situacija je puno tragičnija, jer kada se ugasi kino, to znači da se ugasilo praktički jedino kulturno svjetlo u gradu. Naravno, iluzorno bi bilo očekivati da današnje kinodvorane izgledaju kao nekada, ali ono što bijeli svijet čini različitim od našeg domaćeg dvorišta jest to što su stara art-kina, primjerice u Berlinu, Londonu, Njujorku i u mnogim drugim gradovima, zaštićena i donirana, a kod nas su nebrigom uništena.
Zato danas imamo multiplekse, bez strasti i šarma, o kojima je Zoran Tadić također zapisao: ‘Nakon projekcije u jedinom našem multipleksu, u Sinestaru, bježim glavom bez obzira van, na zrak, što dalje od te kasarne za film. Ne svraćam ni u jedan od lokala na svakom od katova, jer ne možete oskvrnuti uspomene na Doka Holideja, na doktore iz Poštanske kočije i Čovjeka koji je ubio Libetrija Valansa, pijući u tim konfekcijskim prostorima gdje ne samo da ne znate kino u kojem ste bili, nego ni grad ni zemlju gdje se nalazite i gdje se trebalo nalaziti to vaše kino.’
Međutim, danas i u ovakvim kinima broj gledalaca znatno opada, premda se ona moderniziraju raznim 3D, 4D i holodek projekcijama, zakrivljenim i panoramskim platnima i ciljanim repertoarom za sve mlađu publiku – jednostavno zato jer se većina prometa filmova odvija putem interneta. Futurolozi predviđaju da će jedno od zanimanja koje će nestati za stotinu godina biti i posao filmskog režisera, zato što će valjda svatko moći snimiti film: što će se tada od svega toga zvati umjetnošću, tko će biti naši filmski junaci i u čemu će biti magija? Hoće li biti fantazije koja će se zvati film?
Već spomenuti Ričard Drajfus vjeruje da je ‘za budućnost filma najvažnije da se vrati u svoju prošlost’, a redatelj Rajko Grlić kaže da će ‘uvijek biti klinaca koji će se htjeti igrati filmskim slikama’. Da bi buduće generacije izabrale jednu od ove dvije mogućnosti, čini se da će najprije morati odlučiti je li im važnija tehnička dominacija kojom smo danas zapljusnuti ili pak superiornost ljudskog duha koji je jedini bio u stanju stvoriti i ‘Petra Pana’ i ‘Građanina Kejna’…
