Rasprava o razlozima (niske) gledanosti domaćih filmova, potaknuta traumom nacionalne kinematografije devedesetih, ali i sustavnim razaranjem infrastrukturnih i kadrovskih kapaciteta, periodično se zahuktava. Iako situacija varira, rijetko nadilazi unaprijed stvorene pretpostavke, što potvrđuje i nedavno godišnje priopćenje Hrvatskog audiovizualnog centra o gledanosti domaćeg filma, koja doduše bilježi blagi porast, ali u očekivanim parametrima. Pritom su od šturih podataka zanimljiviji naslovi koji publiku u kina privlače, infrastrukturni preduvjeti i marketinške strategije, da bi se sukus problema otkrio u izostanku sinergije kulturnih i obrazovnih politika u kreiranju sveobuhvatne filmske kulture.
Zadržimo li se na razini statistike, najveći odjek godinama imaju filmovi orijentirani na specifičnu publiku, djecu i mlade. U 2023. to su animirani "Cvrčak i mrvica" Luke Rukavine i "Dnevnik Pauline P." Nevena Hitreca, baš kao što su godinu dana ranije na samom vrhu gledanosti bili filmovi za djecu manjinske koprodukcije, "Kapa" Slobodana Maksimovića i "Ljeto kada sam naučila letjeti" Radivoja Andrića. Međutim, izuzetnu posjećenost projekcija bilježi komedija Ljubomira Kerekeša "Marginalci", kao i druga ostvarenja žanrovskih pretenzija (čemu svjedoči visoka rangiranost kriminalističkog filma Gorana Kulenovića "Smrt djevojčice sa žigicama" ili godinu prije ratnog "Šestog autobusa" Eduarda Galića).
Gledanost domaćeg filma direktno je povezana s brojem nezavisnih kina i pratećim repertoarom. U Hrvatskoj postoji mreža nezavisnih kinoprikazivača koji su se ustabilili po provedenoj digitalizaciji, međutim njihov je rad ovisan o individualnom angažmanu voditelja
Riječ je o filmovima koji su ponekad u raskoraku s kritičkom recepcijom, ali na koje reagira široka publika. Izbjegavajući neproduktivan elitizam, možemo tek utvrditi jaz u stečenoj filmskoj pismenosti na općoj razini, uključujući izostanak sadržaja koji tu činjenicu problematizira i potpiruje diskusije, ne u smislu diskvalifikacije, već osvješćivanja mehanizama oblikovanja ukusa i upućivanja na manje prisutne tipove filmskog izraza.
Iz dostupnih podataka možemo doduše uočiti pozitivan pomak na polju dokumentarnog filma – "El Shatt" Ivana Ramljaka je dokumentarac koji se uvukao u desetak najgledanijih ostvarenja. Riječ je o reprezentativnom primjeru naše dokumentaristike, koji dokazuje da interes za relevantne teme uz osmišljeni estetski pristup ipak postoji. Sličnim pomacima, vidljivijima na području standardno marginaliziranog dokumentarca, nego na polju igranog filma, pridonosi koordinacija niza faktora, od ciljanog obraćanja potencijalnim gledateljima do osmišljavanja popratnog sadržaja, ovisnih o financijskim potporama i u našem slučaju najčešće individualnim naporima. Međutim, fenomenu gledanosti hrvatskog filma ne možemo pristupiti izolirano od širih recepcijskih i prikazivačkih uvjeta, uključujući generalno zanimanje za film izvan srednjostrujaških i komercijalnih tokova.
Da bi publika uvažavala kulturne i rodovske odrednice filma, adekvatno je obrazovanje temelj. Tu nailazimo na prvi kamen spoticanja jer je zapostavljenost filmske umjetnosti u obrazovnom sustavu evidentna činjenica. Na prvi se pogled porast vidljivosti izvaninstitucionalnih edukacijskih programa može činiti kao funkcionalna alternativa, no samo ako zanemarimo kulturne i socioekonomske čimbenike koji determiniraju sudjelovanje.
Ana Đordić, stručnjakinja za osnovnoškolsko i srednjoškolsko filmsko obrazovanje – koje mora biti shvaćeno kao jedino sustavno rješenje, vodimo li se pretpostavkom da ono primarno barem nominalno počiva na tezi jednake dostupnosti sadržaja – u radu se zaokuplja pojmovnim i inim zavrzlamama u važećim nastavnim programima iz kojih proizlazi istiskivanje filma kao samostalnog sadržaja, što se posljedično reflektira na kasnija očekivanja publike.
Ana Đorđić (Foto: Samir Cerić Kovačević/Filmska naSTAVa)
- Izostanak filmskoedukativnih politika može itekako negativno utjecati na oblikovanje publike, a time i na filmsku produkciju i na kulturu općenito. Danas se već postavlja pitanje za koga će se snimati dugometražni filmovi u skorije vrijeme. Još 1960-ih Miroslav Vrabec pisao je o tome da filmska produkcija ovisi o publici, da je obrazovanje itekako odgovorno za kulturu, a da se edukacijom filmske publike "rješava u neku ruku sudbina filmske umjetnosti" - objašnjava Đorđić.
Iz tog ugla možemo tumačiti činjenicu da manje zahtjevni filmovi inercijom zadobivaju veću pažnju – naprosto iziskuju manji intelektualni i emocionalni angažman, pri čemu ne smijemo zanemariti ni činjenicu bazične informiranosti, bez koje publika, a posebno mlađa, u suvremenoj medijskoj zasićenosti ne posjeduje alat za diferencijaciju sadržaja. Iako se stanju obrazovnog sustava čini kontradiktorna činjenica komercijalne uspješnosti dječjih filmova, ne treba previdjeti moment zabave, pa ni grupnih posjeta, što sigurno pridonosi stvaranju navike odlaska u kino, no ona bez paralelnog razvijanja svijesti o konotacijama viđenog ostaje neproduktivna. Pažnju pritom treba usmjeravati i na prostore prikazivanja, od nezavisnih i lokalnih do tržišno orijentiranih, i osvijestiti varijacije kino iskustva koje odatle proizlazi. Nije dovoljno razumjeti filmski jezik, nego i njegovo reverzibilno uvjetovanje kontekstom nastanka i prikazivanja.
Velika sam protivnica podcjenjivanja publike i mislim da je iznimno važno boriti se za filmove koji od gledatelja zahtijevaju određeni trud i angažman. Gledatelj nikad nije pasivni konzument nego aktivni sustvaratelj sadržaja – ističe Dina Pokrajac
- Itekako postoji interes za umjetničke dokumentarce, filmove-eseje i razne hibridne inačice, no da bi se u ovo doba nasrtljivih algoritama i poplave raznih zavodljivih, ali suštinski ispraznih contenta doprlo do publike, potreban je rad na filmskoj edukaciji od najranije dobi te itekakvo povećanje financijskih potpora za audiovizualne programe. Grad Zagreb napravio je veliki iskorak s impresivnim povećanjem ovogodišnjeg budžeta za kulturu, međutim HAVC i dalje kaska – usprkos povećanju potpora za proizvodnju filmova, budžet za komplementarne djelatnosti u koje pripadaju programi filmskog obrazovanja, festivala i kina, godinama stagnira uz minimalna povećanja, koja su neprimjerena općem poskupljenju troškova proizvodnje programa. To je apsurdno s obzirom na to da su filmski festivali, kina i razni edukativni programi upravo mjesta na kojima proizvedeni filmovi ulaze u komunikaciju s publikom i potreban je golem trud za njihovu adekvatnu reprezentaciju - naglašava Dina Pokrajac, voditeljica Dokukina KIC, specijaliziranog kina koje odavno mijenja kulturnu sliku Zagreba, popratnim programima svrhovito upotpunjavajući osnovnu prikazivačku liniju.
Pokrajac uviđa problem u jednoobraznim distribucijskim i prikazivačkim politikama, okrenutim najsigurnijim rješenjima, da bismo se vječno vraćali na pitanje (ne)dostupnosti filmova jednom kad završe festivalski život. Sve to opstruira smisleni razgovor i upućivanje na filmska djela, kad ona sama najčešće nisu ili su teško dostupna. Dijelom je odgovornost na programerima, koji bi trebali imati strukturiranu ideju što i zašto prikazati.
- Upravo u tome leži krucijalni značaj kinotečnih i stručno kuriranih programa koji skrbe o filmovima, ukazuju im prijeko potrebnu pažnju i kontekstualiziraju ih na adekvatan način kako bi u eri instant gratifikacije ipak ostvarili trajnu kulturnu vrijednost. To je recimo smisao programa "Hall of Fame – Vodič kroz povijest svjetske dokumentaristike" koji provodimo u Dokukinu - kaže Pokrajac.
Dina Pokrajac (Foto: Igor Šoban/PIXSELL)
Obrazovanje publike se dakle produbljuje kreiranjem relevantnog i dostupnog programa, a odatle proizlazi nužnost osiguranja kulturne infrastrukture i njena premrežavanja s uređivačkim politikama zasnovanim na inkluzivnosti, svojevrsnom otporu invazivnim tržišnim mehanizmima, najočitijim u prevlasti multipleksa koji filmu pristupaju isključivo kao utrživom proizvodu. Stoga je jasno da će u tako postavljenim odnosima biti marginaliziran svaki zahtjevniji sadržaj, ali i manje atraktivni lokalni kontekst prezentiran kroz domaći film, za koji logika nalaže da s lokalnom publikom najbolje korespondira. No da bi do susreta uopće došlo, potrebno je nadići uspostavljene predrasude. Zagreb kao kulturno središte najpreciznije reflektira kulturne politike, a tu će se uspostavljene korelacije prirodno prelijevati na druge sredine. Međutim, i sâm zakinut za prikazivačke prostore, funkcionira na ivici održivog – preobražavajući se u plastični izraz društvene nebrige za nacionalnu kinematografiju i kinoprikazivaštvo kao njen integralni dio.
- Hrvatski filmovi po gledanosti ne zaostaju mnogo za europskima, a njihova popularnost ovisi o sličnim parametrima. Najbolju posjećenost redovito imaju filmovi koji u distribuciju dolaze praćeni međunarodnim uspjesima i izvrsnim kritikama. Ove godine u Kinoteci izvrsnu su gledanost imali "Samo kad se smijem" Vanje Juranić i "Snajka: Dnevnik očekivanja" Tee Vidović Dalipi. Intrigantna tema, odlična medijska pokrivenost i autori (redatelji, akteri, glumci), koji su bili dosta prisutni u medijima i angažirani na društvenim mrežama – sve je to pomoglo da u kino dođe i publika koja inače ne prati tzv. art i festivalske filmove - zaključuje Mario Kozina, voditelj Kinoteke, trenutno jedinog stabilnog zagrebačkog kina orijentiranog na nezavisni europski i hrvatski film.
- Treba imati na umu da dobra gledanost u nezavisnim kinima ne znači nužno velike brojke na nacionalnoj razini. Film koji izazove veliki interes u Kinoteci ili ostalim nezavisnim kinima ne doseže nužno i proporcionalno visoke brojke u multipleksima, što upućuje na segmentaciju publike, tj. činjenicu da publika koja posjećuje nezavisna kina nije identična onoj koja posjećuje komercijalna kina - dodaje Kozina.
Mario Kozina (Foto: Saša Miljević/PIXSELL)
Iz toga jasno proizlazi da do pomaka percepcije može doći isključivo aktivnim angažmanom dionika na svim razinama, ne bi li se razjedinjene sastavnice povezale prema oblikovanju smislene kinoprikazivačke atmosfere. Ključno je tretiranje nezavisnih kina kao prostora zajednice čija je uloga također biti obrazovni faktor sredine u kojima djeluju.
- Moderno gradsko kino treba biti aktivan i dinamičan prostor koji je otvoren za sve i uzima inkluzivnost kao svoj kredo. Odlazak u kino mora se tretirati kao poseban doživljaj – gledanje filmova nadopunjuju edukacija, druženje i interakcija s publikom. Gledatelji u tom prostoru, trebaju imati aktivnu ulogu te i sami postati sudionici i sukreatori umjetničkih događaja i prosudbe umjetničkog djela. Kako bi kino postalo mjesto u kojem mlađe generacije filmofila formiraju svoj filmski ukus i svjetonazor mislim da je itekako poželjno i dobrodošlo osvježavanje filmskog kanona i njegovo obogaćivanje djelima autora i autorica koji su dosad bili zapostavljeni i zanemarivani - zaključuje Pokrajac.
Jasno je da je pojam gledanosti domaćeg filma direktno povezan s brojem nezavisnih kina i pratećim repertoarom. U Hrvatskoj postoji mreža nezavisnih kinoprikazivača koji su se ustabilili po provedenom zahvatu sustavne digitalizacije, međutim njihov je rad u najvećoj mjeri ovisan o individualnom angažmanu voditelja. Naravno da HAVC nudi niz potpora, ali diljem zemlje možemo uočiti identične programske odluke, stoga se teško oteti dojmu da se radi o liniji manjeg otpora i preuzimanju gotovih rješenja. Predsjednica upravnog odbora Kino mreže, Danijela Fabric Fabijanac, rješenje za aktiviranje publike vidi u "marketinškim strategijama kao što su ciljano oglašavanje, suradnja s lokalnom zajednicom, posebne projekcije s filmskom ekipom, prikazivanje na festivalima... No sve to iziskuje dodatna financijska sredstva koja mala kina često nemaju".
Danijela Fabric Fabijanac (Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Iz HAVC-a na sličnom tragu ističu: "Velik dio resursa unutar institucije usmjeren je na promociju domaćeg filma – i to kroz različite platforme i kanale komunikacije. Pomno pratimo svaki domaći film, osmišljavamo kampanje kojima bismo otvorili novi prostor u javnosti za domaći film, pratimo i podržavamo početak kino distribucije te već petu godinu zaredom (od 2020.) provodimo Javni poziv za kino distribuciju tj. financiramo neophodne troškove za promociju uoči početka kino distribucije."
Koliko god oslanjanje na marketinške kanale nije zanemarivo, ono ne može zamijeniti kvalitetan i svrhovito osmišljen sadržaj, niti treba biti glavna spona prema potencijalnoj publici. Naprotiv, bez poticanja imaginacije i proširenja iskustva gledanja, u najboljem će se slučaju održavati status quo. Marketinški novogovor proizlazi iz diskursa oprečnog ideji slobodnog uključivanja, a najčešće mu izmiče suština – što gledanost uopće znači i kome doprinosi ako se sadržaj ne komunicira niti prerađuje. Na kraju, nije li pomicanje perspektive makar i jednog gledatelja legitiman cilj, posebno kad je riječ o javno sufinanciranom sadržaju? Navedena je pitanja nužno postavljati želimo li razoružati argumentaciju o gledanosti kao premoćnom kriteriju, kakvu u javnosti nerijetko možemo čuti od dijela aktera. Dekontekstualizirane rasprave svedene na kvantitetu postaju kontraproduktivne ako ne uvažavaju paralelni razvoj komplementarnih aspekata filmske kulture.
- Velika sam protivnica podcjenjivanja publike i mislim da je iznimno važno boriti se za tzv. zahtjevne filmove, filmove koji neće gledatelje osvojiti na prvu loptu već zahtijevaju od njih određeni trud i angažman. Gledatelj nikad nije pasivni konzument nego aktivni sustvaratelj sadržaja. No da bi mogao stvoriti utemeljeno mišljenje on mora raspolagati određenim alatima – upravo tu leži neprocjenjivost društveno-humanističkog obrazovanja koje se danas obezvrjeđuje kao nepotrebno te adekvatne kontekstualizacije o kojoj kustosi i programeri moraju voditi računa, pogotovo kad rade s mladima - poentira Dina Pokrajac.
U borbi protiv sveobuhvatne komercijalizacije, koja se u krajnjoj točki svodi na kulturni provincijalizam, jedini korektiv ostaje koherentan institucionalni okvir podržan od izvaninstitucionalnih inicijativa, koji u skladu s javnom funkcijom preoblikuju zajedničku kulturnu stvarnost.
