Zasigurno najveća atrakcija krajem prošlog mjeseca održanog zagrebačkog festivala eksperimentalnog filma 25 FPS bila je projekcija filma "Oproštaj u zrcalu" iz 1964., jedinog dugometražnog ostvarenja Storm de Hirsch. No te je činjenice malo tko bio svjestan pa je projekciji prisustvovala šačica ljudi, iako se održavala neposredno nakon jako dobro posjećene projekcije nagrađenih filmova ovogodišnjeg izdanja festivala. Riječ je zaista bila o poslastici jer dotični se film iznimno rijetko prikazuje na velikom kino platnu i u matičnoj mu državi Americi, još rjeđe izvan nje, stoga je doista iznenađenje da nitko od naših dobro znanih filmskih stručnjaka nije prisustvovao tako raritetnom događaju. A možda iznenađenje i nije tako veliko kad se zna da je autorica Storm de Hirsh (rođena 1912. u New Jerseyju) koliko jučer bila slabo poznata i u samim Sjedinjenim Državama, dok je izvan njih i danas više-manje anonimna. Naime, na njeno ime ne nailazi se u kanonskim povijestima i pregledima eksperimentalnog filma, sve do unazad zadnjih dvadesetak godina nitko je nije stavio uz bok klasicima američke avangardne/alternativne/eksperimentalne/nezavisne/underground kinematografije, dakle pored Maye Deren, Kennetha Angera, Jonasa Mekasa, Stana Brakhagea, Brucela Baillieja, Andyja Warhola i ostalih divova "čiste" alternative, kamoli kraj igranih i dokumentarnih nezavisnjaka poput Lionela Rogosina, Morrisa Engela, Shirley Clark ili Johna Cassavetesa. A onda, s novim snažnim valom feminizma početkom 21. stoljeća, De Hirsch je odjednom prepoznata kao ni više ni manje nego "ključna figura njujorške avangardne filmske scene" koja je, iz neznanih razloga, desetljećima bila previđena. Feminističke povjesničarke i teoretičarke filma počinju je isticati kao pionirku feminističkog filmovanja, iako je sama De Hirsch u intervjuu koji je s njom i Shirley Clark objavljen u časopisu Film Culture 1967. de facto odbacila buduću amblemsku feminističku ideju tzv. ženskog pisma: "Mislim da je upitno čini li biološka struktura tako veliku razliku kad je riječ o umjetnosti. (…) osjećam da, kad dođemo do umjetnosti, postoji pitanje duše, unutarnjeg svijeta, što je univerzalna stvar; duša nije ni muška ni ženska". No na stranu feminizam, Storm de Hirsch bila je jedan od rijetkih alternativnih sineasta sklonih eksperimentalnom izričaju koji je uspio ostvariti dugometražni igrani film, i to na početku filmske karijere dok se još prebacivala iz poezije, s kojom je započela umjetničko djelovanje, u svijet pokretnih slika. Snimila ga je 16mm kamerom iz ruke u Rimu u ultraniskobudžetnim uvjetima, ostvarivši jedan od ranih, tada iznimno rijetkih filmova sa ženama kao središnjim likovima – od pet glavnih likova, čak četiri su žene (dvije Amerikanke, jedna Engleskinja i jedna Šveđanka, muškarac je Talijan), a na neki način autorica je sama najbolje opisala o čemu se tu radi: film govori o djevojačkom "nemiru i osobnom učešću u preuzimanju uloge žene kao lovca". Dakle, iskorak iz tradicionalnih rodnih uloga, ali i stavljanje perspektive ženskih likova u središte. No važniji je način na koji je film napravljen: kao spoj dokumentarističkog prikaza svakodnevnice i vizualnog oneobičavanja i ekspresivnosti, s najzanimljivijim sastojkom u tretmanu naracije – ona se (gotovo) sva odvija u jednom dahu, teče bez "zaustavljanja" potrebnog da bi se oblikovale pojedine epizode, da bi se razradili likovi i odnosi. To je istovremeno i prednost i mana, baš poput naracije Flaubertova "Sentimentalnog odgoja": s jedne strane svježina eksperimentalnog pristupa, s druge snažan osjećaj da u tom brzom preletu preko "duge" građe nešto bitno nedostaje. "Oproštaj u zrcalu" jedan je od onih umjetničkih radova čija je zanimljivost veća od njihove kvalitete, što je često bolja opcija od one obrnute.