Čitajući o "Zbornici", debitantskom dugometražnom filmu jedne od najvećih nada hrvatske kinematografije Sonje Tarokić, prije nego što sam ga gledao, stekao sam dojam da se radi o altmanovskoj realističko-dokumentarističko-naturalističkoj strukturi mozaično sastavljenoj od mnoštva narativnih krhotina, strukturi koju odlikuje intenzivna životnost. Kad sam film pogledao, shvatio sam da je vrlo udaljen od Altmanove fascinantne sposobnosti hvatanja "života samog", štoviše, upravo suprotno, da je prilično artificijelan. Dva su glavna razloga tome: prvi je autoričina odluka da onome što je, pretpostavljam, trebao biti ultramimetički pristup (redateljski najčešće ostvarivan zvučnim preklapanjima te kratkim kadrovima sa švenkanjem po likovima) pridoda transparentno artificijelan off-sloj naglašene uporabe tradicionalnih hrvatskih ritmova i napjeva u izvedbi LADA, garniran slikama klasika hrvatske naive koje vise po zidovima školskih prostorija u kojima je radnja dominantno smještena. Drugi razlog leži u glumačkim izvedbama koje su većinski odrađene u maniri zagrebačke škole glume, dakle nedostatno prirodno za filmski medij.
Kao što naslov sugerira, radnja "Zbornice" zbiva se u (osnovnoj) školi, a u njezinu je središtu pedagoginja mlađih srednjih godina Anamarija (Marina Redžepović), kojoj je to prvi stalni posao i koja entuzijastično nastoji promijeniti pogrešan poredak stvari koji svi rutinski prihvaćaju. Glavne odnose ostvaruje s problematičnim profesorom povijesti Sinišom (Stojan Matavulj) i lukavom ravnateljicom Vedranom (Nives Ivanković), dok su relacije sa svima ostalima, uključujući vlastitu joj obitelj, samo djelići njezine ukupne egzistencije. Marina Redžepović u svim je scenama dvosatnog filma, ali nije glumica kakvu pamtimo iz kratkih igranih radova upravo Sonje Tarokić, prirodna, neoštećena načinom glume koji se podučava na ADU – sada se pojavljuje kao nova glumica koja je usvojila metodu škole koju (srećom) nikad nije pohađala. Odlična je dok glumi samo licem u bližim planovima, dok "postoji", ali čim krene u verbalizaciju, prianja uz maniru glumaca s ADU. Oživljuje tek u dvije obiteljske scene sa standardno odličnom Verom Zimom (kao Anamarijinom majkom) te u sceni s novinarom u kojoj glumački neškolovani Josip Lukić drži lekciju iz prirodne filmske glume ostatku školovane ekipe. U moru glumaca najbolje se drže Maja Posavec i Nikša Butijer, Matavulj i Ivanković plijene ekspresivnošću iako su im role na rubu karikature, dok su ostali u najboljem slučaju korektni, a podosta njih naprosto slabi – posebno u oči pada Alen Šalinović koji kao da se nalazi na setu "Stipe u gostima", humorne serije koja ga je afirmirala, a ne dramski ozbiljno intoniranog filma.
Uz glumačke izvedbe, ozbiljan je problem spomenuti sloj s tradicionalnim pjesmama i naivnim slikarstvom. Iako je korištenje ritma nalik pljeskanju kao lajtmotiva i katalizatora dramatike samo po sebi efektno, cijeli taj sloj doima se proizvoljno nakalemljenim. Kad Krsto Papić u "Lisicama" rabi tzv. mutavo kolo, onda to skladno, "prirodno" priliježe uz naturalističku poetiku filma, baš kao kad Babaja povlači paralele s naivnim slikarstvom u vizualnoj koncepciji "Breze". No kakve veze imaju folklor i naiva s bazičnom temom i stilom "Zbornice", nije lako odgonetnuti. Nije valjda poruka tog postupka "seljaci i naivci smo bili, jesmo i ostat ćemo"? Pretenciozni seljaci i naivci, jer LADO i Generalić dio su visoke kulture? Ako jest, suviše je tanko.
Dobro je što se Sonja Tarokić, kao prava umjetnica, odvažila na ambiciozan debi, što nije bježala od zahtjevnih izazova, i što se pritom pozabavila miljeom koji se, kao središnji, rijetko susreće u našoj kinematografiji. U tom je pokušaju podbacila, ali to nikako ne znači da sljedeći put neće biti bolja.
