Zagrebačka premijera "Dječaka i čaplje", novog i navodno posljednjega, oproštajnog animiranog filma Hayaoa Miyazakija, okupila je brojnu i raznovrsnu publiku. Naime, u krcatoj Kinoteci bilo je moguće susresti nesvakidašnju mješavinu zoomerskih naraštaja, čije odijevanje i govor sugeriraju prisan odnos s kulturom animea i mange, filmofilki i filmofila različitih fela i generacija, stalnih posjetilaca i posjetiteljki Kinoteke, kao i takozvane šire publike, koju je bez sumnje privukao i Oscar za najbolji dugometražni animirani film dodijeljen "Dječaku i čaplji" tri večeri ranije. Velikom zanimanju je zacijelo doprinijela i činjenica da anime na repertoaru kina u Hrvatskoj i dalje predstavlja eksces – premda bi se sa smjenom generacija i to moglo početi mijenjati.
I sam Miyazaki i njegova kuća Studio Ghibli, zauzimaju, kao autor i brend, pomalo ambivalentnu poziciju. Ova imena odavno su se ustalila kao sinonim za visokoparni (autorski, "ozbiljni") anime; referenca na Miyazakija & Ghibli signal je kojim se ukazuje na kulturni kapital, prepoznatljiv i na našim prostorima. Činjenica da su, opet, Ghiblijeve produkcije poput "Princeze Mononoke" (1997.) ili "Avanture male Chihiro" (2001.) cirkulirale u službenoj distribuciji u Hrvatskoj (posebno, rekao bih, u VHS mediju) i prije prodora anime kulture koji je internet omogućio, nije im odmogla na putu do takvog statusa. S druge strane, anime ipak ostaje obilježen (da ne kažemo stigmatiziran) kao rubna, decidirano "neudomaćena" forma, ponikla u bizarnom i egzotičnom mentalitetu, a koja na naše prostore k tomu uglavnom i stiže okolnim putem, posredstvom zapada. Otud Miyazaki u našem perifernom kontekstu figurira kao mikroskopski otočić elitne kulture u niche polju, od čijeg istraživanja većina filmofila i seriofila i dalje zazire.
"Dječak i čaplja" dolazi nakon Miyazakijeve desetogodišnje pauze na dugometražnom planu, koju je on već bio proglasio za mirovinu. Osamdesettrogodišnji redatelj uspio je održati marketinške aktivnosti na minimumu sve do izlaska filma, što je novom projektu podarilo auru misterije i rasplamsalo spekulacije i teorije. Sedam godina rada na "Dječaku i čaplji" rezultiralo je jednim od najskupljih filmova ikad snimljenih u Japanu, ali i ogromnim uspjehom kod publike i kritike. Sâm naslov filma preuzet je iz engleske verzije, dok onaj izvorni glasi "Kimitachi wa dō ikiru ka?" – "A kako vi živite?" ili "A kako ćete živjeti?" – prema romanu Genzabura Yoshina iz 1937., klasiku omladinske književnosti s kojim film inače dijeli tek najšire tematsko-motivske preokupacije.
"Dječak i čaplja" smješten je u doba Drugoga svjetskog rata/Rata na Pacifiku, a prati jedanaestogodišnjeg Mahita, čija majka pogiba u požaru. Mahitov otac, dobrostojeći vlasnik tvornice municije, ženi njezinu sestru Natsuko, a nakon što ova zatrudni, šalje nju i Mahita da se od ratnih razaranja sklone na obiteljski posjed, koji je nekada pripadao Mahitovom praujaku, čuvenom arhitektu. Međutim, Mahita lokalna djeca maltretiraju, oca često nema kod kuće, a spram svoje tetke-maćehe osjeća distancu; prepušten sebi, on istražuje imanje i okolnu prirodu, a ubrzo mu pažnju zaokuplja nesvakidašnja, neuhvatljiva siva čaplja, koja spominje, ili se njemu priviđa da spominje, Mahitovu majku. U pokušajima da uhvati čaplju i natjera je da mu objasni što se događa, dječak otkriva zamandaljeni i zarasli toranj koji je njegov praujak dao sagraditi u nekom zabačenom kutku imanja. Nakon što Natsuko jednog dana tajanstveno nestane, Mahito je odluči potražiti u tornju – i na tom mjestu počinje njegova pustolovina u fantasy svijetu naseljenom, među ostalim, čarobnicama-pirokinetičarkama, piratima, pelikanima koji se hrane dušama nerođenih te kanibalski nastrojenim inteligentnim papigama.
I iz tako skiciranog opisa moguće je zaključiti da "Dječak i čaplja" okuplja niz tema i motiva karakterističnih za Miyazakijev opus i Ghiblijeve produkcije, ali i za popularni, masproducirani anime i mangu. Primjerice, u pripovjednom prosedeu koji junaka iz "našeg" svijeta katapultira u paralelnu dimenziju u kojoj on dobiva priliku živjeti epsku pustolovinu kakvu mu sumorna ovozemaljska egzistencija nikad ne bi priuštila, možemo prepoznati jasan odjek žanra poznatog kao isekai (doslovno "drugi svijet"), notornog po hiperprodukciji i ugađanju najnižim fanovskim strastima. S druge strane, ideja tajanstvenoga magijskog svijeta koji živi i raste na rubu svakodnevnog života, vrlo je prominentan koncept u dosadašnjem Miyazakijevom opusu – osim "Chihiro", najpoznatiji je primjer "Moj susjed Totoro" (1988.), a tu je i recentniji "Ponyo na litici kraj mora" (2008.) – ali i u japanskoj kulturi i folkloru, neiscrpnom tematsko-motivskom vrelu za anime. "Dječaka i čaplju" u tom je smislu moguće gledati u ključu isekaija, ali i kao razvijanje i nadogradnju jednog sasvim osobnog autorskog repertoara tema i motiva.
Zauzvrat, Miyazakijevo kontinuirano zanimanje za obiteljske odnose ponešto se ističe u krajoliku animea. Premda je sazrijevanje i preuzimanje odgovornosti možda i najpopularnija anime tema uopće – do te mjere da jedan od njegovih ključnih narativnih oblika jest upravo Bildung-pripovijest – obitelj je tek sporadično pozornica na koju je takav proces postavljen (za razliku od škole, kojom je medij trajno fasciniran). Miyazaki pak obitelji pridaje iznimno važno mjesto, a u "Dječaku i čaplji" to možda i najviše dolazi do izražaja: potraga za majkom, ambivalentan odnos s figurom tetke-maćehe, kao i nedefinirani odnos s uglavnom odsutnim ocem podjednako tvore okvir Mahitove pustolovine. Štoviše, film kao da otvoreno zaziva psihoanalitičku interpretaciju koja će u dječakovim putešestvijama u fantastičnoj dimenziji otkriti projekciju obiteljskih odnosa kojima je okružen te načinâ na koji se oni prelamaju u njegovoj predpubertetskoj psihi.
"Dječak i čaplja" još jednom demonstrira bogatstvo Ghiblijevog crteža i boje, kao i Miyazakijeve režije. Scene prirode, antropomorfnih životinja i fantastičnih stvorenja, uključujući i sekvence leta koje predstavljaju njegov svojevrsni režiserski potpis, standardno su impozantne, no vrijedi istaknuti i pažnju koju film poklanja ljudskim likovima. Mahito, njegov otac, tetka Natsuko, kao i vremešna posluga koja održava imanje, daleko su od stereotipa i arhetipova na koje se čak i kvalitetan anime nerijetko oslanja u izgradnji likova (makar i s namjerom da ih subvertira): oni su, kako na vizualnom planu tako i u pogledu karakterizacije, nesavršena ljudska bića, koja nam kao takva daju želju da ih gledamo i pratimo. To posebno vrijedi za likove služavki i slugu, jer je repertoar prikazivanja starijih osoba u animeu naročito tanak, tj. najčešće se svodi – i vizualno i u smislu karakterizacije – na nekoliko šablona. Valja istaknuti i lik oca, krupnog industrijalca i ratnog profitera od kojeg bi bilo lako i zahvalno načiniti go-to negativca, dok ga Miyazaki posve kontraintuitivno daje kao toplog i simpatičnog lika. Istina, kao što je nekoliko autorica već primijetilo, druga polovica filma donosi i osjetan pad kvalitete vizualija, osobito po pitanju animacije – što ne znači da i ostatak ne izgleda vrlo dobro, samo da ne prati visoke standarde koji prvih sat vremena filma postavlja.
S druge strane, ključni dio pripovijesti oslanja se na skokovitu, eliptičnu naraciju, koja zahtijeva uvježbanije gledateljstvo. Dodamo li tome uronjenost filma u imaginarij japanskoga folklora, kao i bogati autoreferencijalni sloj koji razvija – cijela pripovijest ispostavlja se kao svojevrsna parabola o stvaranju, i njegovoj cikličkoj naravi – možemo reći da "Dječak i čaplja" možda i nije idealna pristupna točka za otkrivanje bilo Miyazakija bilo animea uopće. Međutim, Ghiblijeva čarolija vjerojatno je dovoljno moćna, pogotovo uz logistiku velikoga platna, da raspiri i maštu gledateljstva manje vičnoga mediju ili autoru. Na koncu, savjet koji se u klimaksu filma, dok se cijeli svjetovi raspadaju, pojavljuje kao metafilmska opaska o autorstvu, možemo primijeniti i s druge strane platna: "Sagradi si vlastiti toranj!"
