Od 3. do 8. juna Zagreb će biti domaćin jednog od tri najznačajnija festivala animiranog filma u svijetu, 34. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb. U Kinu SC, kinu Kinoteka, Muzeju suvremene umjetnosti i na drugim gradskim lokacijama bit će prikazano skoro 350 filmova svih žanrova i tehnika, uz 350 stranih autora. Uz prestižna natjecanja koja uključuju i dugometražne filmove, tu su i veliki tematski blok posvećen humoru u animiranom filmu, retrospektive dobitnika nagrade za životno djelo Phila Mulloya i Krešimira Zimonića, pregled češke animacije, Animafest Pro, izložbeni program, kao i program za djecu i mlade.
Koja su obilježja ovogodišnjeg izdanja festivala i što je, osim filmova, gostiju i dobitnika nagrada za životno djelo, novo u odnosu na lanjsko izdanje?
Ovo je u neku ruku jedno standardno izdanje – naravno, u skladu s našim visokim standardima i reputacijom. Prikazujemo velik broj filmova, oko 350, i ugošćujemo oko 300 gostiju, slavimo umjetnost animacije sa svih kontinenata i dajemo priliku za susret s velikanima svjetske animacije u Zagrebu. Veliki interes autora i ekskluzivnost selekcije pokazuje činjenica da smo ukupno primili oko 1.850 prijava iz 77 zemalja. Po kategorijama, za Veliko natjecanje kratkometražnog filma, od 900 prijava uvršteno je 35 filmova ili četiri posto; za hrvatsko, od 48 prijava, 22 filma; za međunarodno studentsko, od 850 prijava, 42 filma. Dakle, sveobuhvatan pregled onoga što se događa na globalnoj sceni u animaciji. Dodajmo tome i podatak od čak 27 svjetskih premijera, od čega sedam u Velikom natjecanju dugometražnog filma.
Možemo se nadati da će Grad Zagreb riješiti akutan nedostatak vrhunski opremljenog multifunkcionalnog centra tako da i mi, kao i sve druge slične manifestacije, konačno dobijemo uvjete kakve zaslužujemo – na nivou jedne srednjeeuropske metropole
Kakvi filmovi pretežu ove godine, kakva je bila regionalna, odnosno ex-Yu ponuda i što ćemo od nje gledati?
Za oko mi je tokom selekcije zapeo jedan broj istočnoeuropskih filmova koji se nostalgično prisjećaju odrastanja u socijalističkim društvima kada se imalo (puno) manje nego danas, ali se živjelo punijim plućima i uz puno više mašte nego danas u (pre)izobilju. Od takvih bih mogao spomenuti domaći film "Žarko, razmazit ćeš dite" u režiji Veljka i Milivoja Popovića, nastao prema romanu Tisje Kljaković Brajić o odrastanju u Jugoslaviji i Splitu, kao i dugometražni "Pelikan plava" Lászla Csákija iz Mađarske, o ekipi koja je nakon pada željezne zavjese krivotvorila željezničke karte da bi mogla putovati po Europi. Regionalno gledano, hrvatski filmovi imaju jednu konstantu, iako je specifično da su čak tri manjinske koprodukcije sa Slovenijom našle svoje mjesto u natjecanju hrvatskog filma. Od ta tri, Zarja Menart je s filmom "Tri tičice" s hrvatskim koproducentom Adriatic Animationom ušla i u Međunarodno natjecanje. Uz spomenuti film braće Popović, u tom natjecanju priključila im se i Sunčana Brkulj sa svojim debitantskim filmom "Leptir". To sve pokazuje da je hrvatska scena živahna, uz puno mladih, pri čemu posljednjih godina autorice snažno prevladavaju. Pokazuje se i da je konkurencija za ulazak u Natjecanje hrvatskog filma velika, pa je to i veliki uspjeh Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Kako je ovo u Hrvatskoj superizborna godina, poklopilo se da je ovogodišnji ZagrebDox otvoren filmom na temu predizbornih obećanja. Hoćemo li i na možda Animafestu gledati neki od filmova s izbornom temom?
Iako u samom natjecanju ima filmova koji se bave društvenim temama, nije se poklopilo da ima filmova koji se baš specifično bavi izbornim prevarama. Ali se zato, u okviru tematskog programa koji je ove godine posvećen humoru u animaciji, jedan od šest blokova bavi društveno-političkom kritikom kroz satiru. U tom bloku zainteresirani mogu ponovo pogledati "Britaniju" Joanne Quinn, "Školu hodanja" Borivoja Dovnikovića Borde ili "Jute: Alle Menschen werden Brüder" Gerrita van Dijka, da navedem nekoliko primjera. Gledajući te filmove koji su nastali prije više desetljeća, mogao bi se steći dojam da ljudska rasa nema baš dugo pamćenje i da smo skloni ponavljanju istih i istih grešaka.
Koji bi bili vaši filmski favoriti?
Mogao bih diplomatski odgovoriti sa "svi u selekciji". Ipak, to je teško pitanje jer mi se stvarno jako puno filmova sviđa, pa i više nego što smo u konačnici izabrali. Filmove je biralo više ljudi, iako ne uvijek i do kraja jednoglasno, tako da ću navesti nekolicinu osobnih ovogodišnjih favorita: "Butterfly" Francuskinje Florence Miailhe, čileanski "Notebook of Names" Leóna & Cociñe i belgijski "Beautiful Men" Nicolasa Keppensa, a među dugometražnim filmovima to bi bili "Linda želi pile" Sebastiana Laudenbacha iz Francuske i spomenuta Csákijeva "Pelikan plava".
Jedna od stvari o kojima se govorilo lani jeste stvaranje filmova pomoću umjetne inteligencije (AI). Da li se taj trend nastavlja i u ovoj godini?
Već smo prošle godine imali dilemu da li takve filmove uopće razmatrati ili ne. I na festivalu smo imali okrugli stol na kojem smo zaključili da se radi o još jednom alatu koji neke stvari olakšava i ubrzava, ali ima i ozbiljna ograničenja. Na kraju dana, opet će odlučujuće biti da li je film dobar ili nije, jer i među tako generiranim filmovima ima razlika – neki su naprosto zanimljivi, dok drugi nisu. A fascinacija samom slikom i izgledom tih filmova potrošila se vrlo brzo, tako da film treba imati u sebi nešto više od same nove tehnologije. Vjerujem da će se jedan dio stvaralaca na neki način pomoći tom tehnologijom: onima netalentiranima ni to neće pomoći, a oni talentirani će napraviti neke nove i neočekivane sinteze i ispitivati granice kreativnosti. Mi ćemo kao festival naravno pratiti i prezentirati daljnji razvoj takvih filmova.
S obzirom na sastav nove Vlade, očekujete li izmjenu politike i smanjenje podrške nadležnih institucija na nivou države Animafestu? S druge strane, kakva je suradnja s Gradom Zagrebom?
Mogu samo reći da je i s Gradom, koji je suosnivač i vlasnik festivala, kao i s Ministarstvom kulture, suradnja i podrška uvijek, bez obzira na trenutnu vlast, bila velika! Ljudi koji tamo rade svjesni su važnosti ovog festivala, s obzirom na to da Hrvatska baš i nema festivala na bacanje s takvom globalnom reputacijom i statusom u svom području djelovanja. Zato ne vjerujem da bi netko išao "popravljati" ili smanjivati potporu ovome što već 52 godine funkcionira i Zagreb čini "gradom animacije". Mogu se jedino nadati da će se potpora povećati, da će Grad riješiti akutan nedostatak vrhunski opremljenog premijernog multifunkcionalnog centra tako da i mi, kao i sve druge slične manifestacije, konačno dobijemo uvjete kakve zaslužujemo – na nivou srednjeeuropske metropole kakva bi Zagreb trebala biti.
I ove ćete godine biti u istom prostorima kao lani. Očekujete li makar za naredno izdanje festivala neko poboljšanje, a možda i klimu u dvoranu SC-a?
To nažalost ne ovisi o nama – mi se u ime Grada i u ime SC-a i Sveučilišta malo crvenimo pred stranim gostima i domaćom publikom zbog nekomfora u kojem radimo festival, na koji mi nemamo velik utjecaj. To opet nadoknađujemo velikim entuzijazmom i strašću, velikom gostoljubivošću, kvalitetnim programima i svime onime na što možemo utjecati. Zato se možemo nadati da će se i oni koji upravljaju resursima jednom trgnuti, skupiti glave i naći rješenja za sve nas. Možda dogodine, nakon što već pet godina nije obnovljeno, kino Europa bude konačno završeno pa bi već to bio neki pomak, premda ni to kino, iako ima svoj šarm, nema potreban premijerni štih. Živi bili pa vidjeli.
