Usprkos zlatnim dosezima Zagrebačke škole crtanog filma, hrvatski su se animatori rijetko okušavali u dugom metru. Tri puta Milan Blažeković ("Čudesna šuma", "Čarobnjakov šešir", "Čudnovate zgode šegrta Hlapića"), jednom Joško Marušić ("Duga") i jednom Igor Lepčin ("Inspektor Martin i banda puževa"). Deset godina nakon potonjeg (nezavisnog) ostvarenja, nastao je prvi hrvatski dugometražni 3D animirani film, a polučili su ga režiser i koscenarist Luka Rukavina i mala zagrebačka filmska kuća Diedra. Riječ je o naslovu "Cvrčak i mravica", slobodnoj adaptaciji klasične Ezopove basne "Cvrčak i mrav(i)".
Scenarij Luke Rukavine, dosad autora nekoliko ne baš zapaženih kratkih igranih filmova, i dramaturginje Rone Žulj kao ključnu novinu u odnosu na basnu uveo je rodno-spolnu i s njom povezanu erotsku dimenziju glavnih aktera i njihovih odnosa. Više nije riječ o mravu i cvrčku svedenima isključivo na svoje simboličke funkcije marljivog savjesnog radnika i lakomislenog pjevača/umjetnika koji ne brine o praktičnim stvarima i budućnosti, nego protagonisti bivaju individualizirani te poprimaju dobna i spolna obilježja, preciznije profesionalne karakteristike i mjesto u društvenoj hijerarhiji. Mrav tako dobiva ženski spol i mladu dob te postaje mravica Antoneta koja je netom diplomirala graditeljstvo, a uz to je i kći vrhovnog nadzornika mravinjaka, princeza predodređena za buduću maticu, dok je cvrčak mladi pjevač i gitarist Ket, glavna faca u bendu cvrčaka koji svira na ljetnom festivalu. Cvrčci kao vrsta, pa tako i Ket, ostali su posvećeni razbibrižnom ljetnom životu ne mareći za jesen i nesvjesni da zima uopće postoji, dok su mravi, također sukladno basni, predani redu, radu i disciplini, takoreći svi osim jednog, tj. jedne – Antonete. Ona kao ekstraordinarna pojedinka, rođena individualka mravlji život vidi ne samo vrijednim nego i dosadnim, a na cvrčke, upoznavši ih, ne gleda s visoka kao ostali pripadnici njezine vrste, nego joj se baš dopadne njihova opuštenost i sklonost životnim radostima. Među mravima se doduše izdvaja i Antonetin nesuđeni ljubavni partner, najbolji student u generaciji i nepopravljivi egoist Antedor, ali kao negativac koji doslovno i preneseno kuću gradi na slabim temeljima i silom pokušava Antonetu prisvojiti za sebe, no ona je puno zainteresiranija za Keta. Osim ljubavnog zapleta narativ kao važne motive izdvaja prevladavanje kolektivističkih predrasuda o drugima, odnosno odbacivanje neke vrste praznovjerja te motiv skrivenog identiteta koji se iznenađujuće otkriva. Dakako, eksplicitna alegorija ljudskog svijeta potcrtava se potpunom antropomorfizacijom u zlatnoj tradiciji Disneyja, s inzistiranjem na ljupkosti i estetskoj privlačnosti onih likova koji takvi "moraju" biti.
Redateljski, Luka Rukavina, kojem je supervizor bio iskusni Kristijan Milić (bez obzira na to što se ni on ranije nije okušao u režiranju animiranih filmova), glatko vodi priču, tehnički sve funkcionira manje-više besprijekorno te je ispit svladavanja 3D animacije dugog metra nesumnjivo uspješno položen. Kao i onaj društvene savjesnosti i edukativnosti, jer ipak radi se o filmu za djecu – afirmacija različitosti, pojedinačne i skupne, promoviranje razumijevanja drugih zajednica/kultura, odnosno drugog i drugačijeg naspram kažnjavanja/isključivanja koje u ime strogog morala poučavala izvorna basna (cvrčak je morao biti kažnjen jer je ljenčario dok su mravi radili, stoga su morali biti nagrađeni) svakako su više nego dobrodošli. Naravno, moglo bi se prigovarati zbog ultimativnog slijeđenja holivudskog modela, no u ovom trenutku kontekstualno je važnije odati priznanje periferiji za svladavanje visokih standarda centra, nego joj zamjerati odsustvo traganja za alternativnim rješenjima.
