Tri godine nakon izvanrednog mračnog mjuzikla "Annette" Leosa Caraxa, francuska kinematografija iznjedrila je još jedan osebujan i visokokvalitetan mjuzikl, "Emiliju Pérez" Jacquesa Audiarda. Dok je Carax svoj uradak snimio dominantno na engleskom i s američkim glavnim glumcem (Adam Driver), dominantni jezik Audiardova filma je španjolski, a dvije od tri glavne glumice (Zoe Saldaña i Selena Gomez) Amerikanke su latinoameričkog porijekla. Prvotno namjeravani iskorak u operu iskusni Audiard (najpoznatiji po kritičarskom i gledateljskom hitu "Prorok" te dobitniku Zlatne palme "Dheepanu", ostvarenjima koja povezuju kreativnu ambicioznost i kriminalistički žanr shvaćen u širokom smislu) preusmjerio je prema znatno mu familijarnijem terenu filma, odnosno prvotno napisani libreto, temeljen na jednom poglavlju romana "Slušaj" Borisa Razona, pretvorio je u scenarij.
Radnja je smještena u Meksiko i prati interakciju darovite i vrlo sposobne, ali podcijenjene i nemoralnoj pravnoj praksi izložene odvjetnice Rite (Saldaña) i šefa narkomafijaškog klana Manitasa (španjolska transrodna glumica Karla Sofía Gascón). Njemu će ona za ogroman honorar pomoći naći liječnika za tajnu operaciju promjene spola kojom će on istovremeno zadovoljiti još od djetinjstva prisutnu želju da postane žena te izrežirati vlastiti nestanak, pošto mu se više ne živi nadasve riskantan život bossa organiziranog kriminala. Također, Rita je zadužena za zbrinjavanje Manitasove mlade supruge Jessi (Gomez) i dvoje male djece na sigurno (u Švicarsku). Koju godinu kasnije, Rita i Manitas ponovo će se sresti, no sada je Manitas otmjeno ženstvena bogatašica Emilia Pérez koja se zaželjela svoje djece, te naloži Riti da ih vrati u Meksiko, zajedno s majkom Jessi. Emilia – koja u međuvremenu s Ritom pokreće udrugu za pomoć mnogobrojnim žrtvama mafijaških klanova (o kojima je pisao i Roberto Bolaño u svom kapitalnom romanu "2666") i tamo upoznaje i zaljubi se u dobrodušnu žrtvu nestalog muža nasilnika Epifaniju (Adriana Paz) – predstavlja im se kao Manitasova rođaka i smješta ih u svoju vilu. Djeca joj kažu da miriše poput njihova oca, i sve se čini lijepim i dobrim dok se Jessi ne poželi ponovo udati i odvesti djecu sa sobom. Tada se u Emiliji iznova budi Manitas, ne samo kao (posesivni) otac nego i kao (posesivni) suprug kojem ne pada lako saznanje da je Jessi, još dok je bila u braku s njim, imala ljubavnika (u "tipu" mačo kauboja) koji joj je sad bračni izabranik.
Očito, riječ je o nesvakidašnjem scenariju dodatno oneobičenom odlukom da se smjesti u žanr mjuzikla (koji natkriljuje druge prisutne žanrove poput gangsterske trilerske krimi-drame i melodrame s humornim elementima), o nečemu izrazito artificijelnom što bi prije očekivali od Pedra Almodóvara nego Jacquesa Audiarda, ali stvar jako dobro funkcionira. Audiard u filmskim studijima rodnog mu Pariza bez problema kreira meksičke ambijente, vrhunski postavlja nadasve zanimljive muzičko-plesne scene, a tris glavnih glumica (koje same pjevaju songove, redom odlične) izvanredan je: zvijezda "Avatara" Zoe Saldaña i međunarodno do sad nepoznata Karla Sofía Gascón briljiraju u svojim rolama, od kojih je Gascónina posebno zahtjevna jer utjelovljuje posve različit muški i ženski lik, a potom i njihov spoj, dok je nekadašnjoj tinejdžerskoj zvijezdi Seleni Gomez nastup kod Audiarda najbolji i najvažniji filmski credit uz sad već davni "Spring Breakers: Proljetno ludilo" Harmonyja Korinea. Aktivistički naglasak, koliko god snažan, nije nametljiv, a činjenica da su muški likovi većinom svedeni na de facto nevažne epizode nijednog trena ne zamiriši na seksizam. Iako "Emilia Pérez" ne doseže do briljantnosti Caraxove "Annette", s lakoćom se, uz Bakerovu "Anoru" i Lanthimosova "Uboga stvorenja", svrstava u sam vrh ovogodišnjih filmova viđenih u našim kinima.
