Jamesu Cameronu trebalo je 12 godina da nakon "Titanica", najskupljeg, najgrandioznijeg i komercijalno najuspješnijeg filma dotada, ode još dalje i publici predstavi novu senzaciju nazvanu "Avatar". Film je plijenio savršenim spojem tehničke inovativnosti i društvene (ekološke pa, ako nije pretjerano reći, i gotovo antikapitalističke) angažiranosti, uz vješto baratanje emotivnim slojem djela, a 13 godina kasnije dobili smo nastavak – "Avatar: Put vode".
Novi "Avatar" dostojni je nastavljač izuzetnog začetnika serijala, i tehnički, i idejno, i emotivno. Svejedno gledali ga u 3D ili 2D verziji, "Put vode" vizualno je fascinantno iskustvo pri čemu Cameron ne ostaje na pukom tehnicizmu, nego najbolje tehničke mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju stavlja u službu kreiranja vrlo osobitog svijeta djela.
U njegovu su središtu i dalje bivši marinac Jake Sully (Sam Worthington), avatarski pripadnik naroda Na'vi, te njegova družica, izvorna Na'vijka Neytiri (Zoe Saldaña), ali sada su oni dio mnogočlane obitelji koju čine i dvojica njihovih sinova, stariji Neteyam (Jamie Flatters) i mlađi Lo'ak (Britain Dalton), kćerkica Tuk (Trinity Jo-Li Bliss) i usvojena kći Kira (Sigourney Weaver koja zahvaljujući novim tehničkim mogućnostima, nalik crtanofilmskoj animaciji, izuzetno uvjerljivo glumi tinejdžericu, ali u dva navrata pojavljuje se i kao "realna" glumica, utjelovljujući Kirinu majku).
Obitelj obitava u šumskim prostranstvima planete Pandore, no kad ih napadne skupina bivših marinaca a sada na'vijevskih avatara, predvođena brigadirom Quaritchem (Stephen Lang), s namjerom da se osveti Jakeu i Neytiri koji su ih svojedobno lišili života (barem u ljudskom obličju), Sullyjevi odluče pobjeći u vodeni, morski dio Pandore kako ne bi ugrozili svoje šumske sunarodnjake. U novom okruženju moraju se uklopiti u kulturu vodene grane naroda Na'vi, bitno različitu od one šumske iz koje potječu, a to će u početku biti problematično. No prave nevolje dolaze kad im Quaritch i njegova ekipa uđu u trag, te u suradnji s nemilosrdnim lovcima na ogromna superinteligentna pandorska bića nalik kitovima počnu sijati užas.
"Avatar: Put vode" vrlo je umješan spoj pustolovno-akcijskog i ekološko-etnografskog sloja bajkovito fantazijske cjeline s elementima SF-a, a upravo središnjica, s problematikom uklapanja obitelji u novu sredinu i svladavanja njezinih vještina i običaja, kako bi se zaslužilo svojevrsni novi raj, najzanimljiviji je dio filma. On je ujedno prilika Cameronu da po tko zna koji put u svom opusu u prvi plan stavi vodu kao ontički praiskonski element, ali i da relativno podrobnije profilira likove, pri čemu će, opet karakteristično za njega, znatan prostor dobiti oni ženski, redom snažne osobnosti čije je djelovanje nužno da bi se zlo nadvladalo i ostvarilo temeljni cilj – opstanak obitelji kao posljednjeg utočišta, "malog raja".
Dakako, ta je idejnost tradicionalistička, ali nije zato manje plemenita, jer obitelj se ne afirmira kao "temeljna ćelija društva" nego kao konkretna individualna zajednica povezana ljubavlju. Nije naodmet spomenuti i da je glavni negativac Quaritch zadobio crtu pozitivne emocionalnosti i tako ostao lišen jednodimenzionalnosti, a da je najgori zlikovac vođa lovaca na pandorsku inačicu kitova putem kojih Cameron odašilje vrijednu poruku o potrebi solidarnosti među vrstama.
Uz to režira s izvanrednim osjećajem za ritam pa se bez obzira na trajanje dulje od tri sata "Put vode" gleda s lakoćom, pri čemu sporija etnografska središnjica i akcijski atraktivna završnica odlično funkcioniraju kao svojevrsni komplementarni kontrapunkt. Istina, dese se rijetka odskliznuća u idejnu eksplicitnost i još rjeđa doticanja ruba patetike, ali cjelina je nesumnjivo vrlo dojmljiva i lakoćom film smješta u najbolja ostvarenja godine.
