Filmom ‘Teret’, dugometražnim igranim prvijencem koji se bavi polusvjesnim učešćem jednog vozača kamiona u operaciji državnog zataškavanja zločina nad albanskim civilima koje su srpske vlasti počinile u jeku NATO-ova bombardiranja Srbije 1999., mladi se pančevačko-beogradski sineast Ognjen Glavonić prije dvije godine predstavio kao jedna od najvećih nada tzv. postjugoslavenske kinematografije. Tom snažnom uratku prethodio je odnedavno besplatno online (volimdokumentarce.net) dostupan dugometražni dokumentarac ‘Dubina dva’ iz 2016., koji je Glavonić snimio za vrijeme dok je pokušavao prikupiti novac za snimanje ‘Tereta’, baveći se istom temom – pokoljem u kosovskom selu Suvoj Reki mnogočlane porodice Berisha, uglavnom žena, staraca i djece (ukupno 56 ljudi), te tajnim prevoženjem leševa tih i drugih pobijenih civila kamionima-hladnjačama do beogradskog predgrađa Batajnice, gdje su pokopani u masovne grobnice (ukupno preko 700 posmrtnih ostataka).
‘Dubina dva’ (film je dobio naslov po nazivu te tajne operacije) bila je prvi veliki Glavonićev međunarodni uspjeh: premijerno je prikazana na Berlinaleu, potom na nizu drugih festivala, i doista, riječ je o dokumentarcu rijetko viđene vrste koji na osobit način povezuje sliku i zvuk, ulazeći pritom i na prostore igranog i eksperimentalnog. Film se otvara lijepim kadrovima vodene površine za koju ćemo kasnije shvatiti da je Dunav, a zatim će nas glas čovjeka, za kojeg će se ispostaviti da je 1999. bio čelnik policije u đerdapskom gradiću Kladovu, obavijestiti da je organizirao izvlačenje kamiona sletjelog u rijeku, u kojem su našli desetke leševa. To je početak priče koja se dalje odmotava u trilerskom, gotovo igranofilmskom stilu, navodeći iskaze počinitelja i svjedoka zločina, a potresni vrhunac nastupa svjedočenjem zamalo jedine preživjele članice porodice Berisha, čiji iskaz Glavonić kombinira sa svjedočenjem jedinog od sudionika masakra koji se, slomljen mučninom, nije pridružio ubijanju. Ono što je posve neuobičajeno jest da one koji govore nijednom ne vidimo, čujemo samo njihove glasove preuzete iz arhive suda u Haagu, gdje su naredbodavci procesuirani. Umjesto njih, tokom njihova svjedočenja gledamo prostore na kojima i u kojima su se odvijali zločini odnosno etape njihova prikrivanja, no ne u prošlom nego u sadašnjem vremenu; pejzaži su to gotovo ultimativno ispražnjeni od ljudi, često devastirane arhitekture, poetični na naturalistički način, što će Glavonić superiorno demonstrirati i u ‘Teretu’.
Baš kao i ‘Teret’, ‘Dubina dva’ primarno je film atmosfere koja pored dominantne poetičnosti tradicionalno ružnog sadrži i snažan dojam klaustrofobičnosti (iako se još više nego ‘Teret’ zbiva na otvorenim prostorima) koji, vrlo interesantno, proizlazi znatnim dijelom iz činjenice da gledatelj poželi da se jednom već prekine ta ultimativna dominacija suvremenih vizuala neutralne prirode i (škrtih) tragova ljudske kulture, da napokon ugledamo neko konkretno ljudsko biće, neki arhivski vizualni snimak koji će ‘prirodnije’ povezati sliku i zvuk. I Glavonić napokon, uvjetno, popušta toj težnji u završnih nekoliko minuta filma, kad daje nijeme slike predmeta ubijenih koji se isprva ne razaznaju, da bi se polako počelo shvaćati da je riječ o odjeći, dječjim cipelicama, bilježnici, igrački, a onda iza tih tužnih memorabilija koje izravno povezuju s mrtvima slijede tri enigmatične snimke ubrzanog razvoja života biljaka koje u eksperimentalnom stilu zaključuju film. Je li to afirmacija života koji nakon smrti uvijek iznova niče, gorko simboliziranje brzo širećeg zla ili nešto treće, ostaje nejasno, ali nije ni bitno, bitan je učinak začudnosti, neodgovorivosti, otvorenosti. Završnica dostojna iznimno talentirana umjetnika kakav Ognjen Glavonić nesumnjivo jest.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje
