Presoljeni vicevi, kako znamo, ni mački nisu dragi, a ni pas ih s maslom ne bi pojeo. E, pa onda, evo jednoga takoreći vica, što mi je nedavno, vrlo nenadano, proklizao niz usta kad sam s prijateljima iz splitskoga društva "Prosvjeta" autobusom iz grada pod Marjanom krenuo na put za Zemun. Ekonomski razlozi uzrok su s jedne strane noćnog putovanja, a kretanja preko BiH s druge; jerbo, uštedi se i na noćenju, a, bogme, ušpara se i na kilometraži gdje se vožnja duž okukastih i sporih bosanskih vilajeta ne može usporediti s pravocrtnim i brzim hrvatskim autocestama.
Pa onda, značajna ušteda u financijama samoga puta oštrim zubima ozbiljno izgrize i vrijeme putovanja i u njemu udjenuto raspoloženje. E, da bi se jeftinijim načinom autobusom povezali Split i Zemun, nužno je prijeći čak šest (brojkom: 6) graničnih prijelaza... Prvo treba izići iz Republike Hrvatske i ući u Bosnu i Hercegovinu, dvije granice; pa onda iz BiH opet ući u RH, četiri granice; i, zatim nanovo napustiti RH i kročiti u Republiku Srbiju, prešavši petu i šestu graničnu crtu. Nezaspao vrag u meni, i, još uvijek neprobuđeni Dalmatinac iz mene, ipak, u šumi sedimenata noćnih naših iskustava s putešestvija od Jadrana do Dunava, kao utješnu zajebanciju grupi je pridometnuo vic s marinkovićevskim neveselim očima klauna: da je bilo po Anti Paveliću, od Splita do Zemuna ne bismo prošli ni jednu jedinu državnu granicu...
Nije neka utjeha, ali eto... Slatko smo se, ipak, nasmijali.
Sve ovo pada mi na pamet pri razmišljanju o jednom među najendemičnijim našim redateljima; našim redateljima, neslučajno kažem ne hoteći ikoga uvrijediti možda na silu prišivenom zakrpom nacionalne opredijeljenosti, a ponajprije i ponajkašnje ne bih htio učiniti to rijetkom geniju s okom postavljenim onamo gdje itko ponajmanje očekuje oči njegove ondje i vidjeti – Lordanu Zafranoviću.
Zašto mi je ovo palo na pamet i proklizalo niz usta baš pri razmatranju u radu i koncentraciji na pripremi za tekst o redatelju Zafranoviću? Ama, Lordan Zafranović em je moj Dalmatinac iz najužeg duhovnog zavičaja u splitskome tijesnom arhipelagu – ja Bračanin iz Selaca on Šoltanin iz Maslinice – em, taj isti Lordan Zafranović gracioznim umjetničkim govorom iz asortimana svojega zanata izradio je opominjuću filmsku skulpturu u trajnom materijalu o pogibelji krvavog i izdajničkog, dozlaboga sramotnog i dozlavraga sotonskog ustaškog režima. Režima zla i poraza ljudskosti, kakav hrvatska historiografija ne pamti.
Ako je Janko Polić Kamov bio enfant terrible hrvatske književnosti, te da taj status u domaćoj nam glazbi pripada kompozitoru Silviju Foretiću, a onaj likovni da bi se mogao nakalemiti uza opus Dimitrija Popovića; e, onda svakako u mediju filma identičan atribut sasvim prirodno imamo okačiti o filmaški rever redatelja Lordana Zafranovića. Sportskim žargonom govoreći, tamo gdje nitko neće ni nogom, Lordan će – glavom! Glavom, s obzirom dakako...
Premda se isprva školovao za pomorca i slikara, ovaj je šibenski Šoltanin najposlije otišao u Prag, gdje je na slavnoj akademiji FAMU diplomirao filmsku režiju. Njegov mentor Otakar Vavra govorio je kako se na akademiji mogla naučiti metoda rada, ali da se njegov talent odmah vidio. (Profesor je dugo poživio i umro je u 101. godini.) Dotad je u kultnom Kino klubu Split, kao amater, Lordan snimao vrlo zapažene dokumentarce s naglašenim mediteranskim koloritom i prožete vrlo elementarnim verizmom. Kuriozitet je kako je u njegovom filmu "Nedjelja" (1969.), prema scenariju splitskog mu profesora književnosti i prozaika Živka Jeličića, kao glumac sudjelovao i kasnije proslavljeni režiser Goran Marković, njegov beogradski drug iz "praške škole". Čak će Vatroslavu Mimici asistirati i pri snimanju filma "Kaja, ubit ću te!" (1967.).
Vrativši se sa studija Zafranović će nastaviti raditi vrlo uspjele dokumentarce, a nakon dugometražnog filma "Muke po Mati" (1975.) i suradnje s piscem Mirkom Kovačem, potvrdit će se kao ozbiljan sineast. Pa će tako doći i do filma "Okupacija u 26 slika" (1978.). Odavde će krenuti i jače kontroverze, ponajviše zbog slavne "scene iz autobusa", gdje se eksplicitno prikazuje ustaško krvništvo. Principijelan kao autor, nije dopustio cenzuriranje tog prizora koje mu je možda moglo donijeti i nagradu Oskar. Ali, tko nam brani vjerovati kako se i Quentin Tarantino inspirirao gledajući Zafranovićeve filmove...?
Ekstremne emocije i radikalni, vrlo energični paroksizmi bit će Zafranovićevo pogonsko gorivo, što će eksplodirati u filmu "Pad Italije" (1981.). Otočki to je amarkord u kojem dolaze do izražaja i folklorni dalmatinski elementi, sakralne emanacije u vidu službe svete mise u crkvici poviše mjesta i procesije uz rivu, te svjetovno veselje uz ples na pijaci i berba grožđa u polju... A onda se tom arkadijskom i pastoralnom ugođaju suprotstavljaju brutalne slike ustaškoga i četničkoga pokolja, ubojstva svećenika pred crkvenim vratima, pogubljenja partizanke optužene za šurovanje s okupatorom i, najzad, strijeljanje glavnog partizanskog komandanta koji nije bio dovoljno krut prema neprijatelju i još se zaljubio u kćerku buržuja...
Kako nisam filmski kritičar, nego strastveni uživalac filmografije što je nasta(ja)la na prostoru zajedničke nam štokavske razumljivosti, "Pad Italije" moj je najdraži Zafranovićev film. Ne pišem povijest jugoslavenske ili hrvatske filmistike, pa se mogu okoristiti publicističkom ohološću subjektivnosti koja će počivati na ambijentalnim slikama otoka Šolte, kao i na čakavštini koja u njemu dominira. Natjerao je ovdje Zafranović čakavskim jezikom govoriti i Poljaka Daniela Olbrychskog (sinkronizirao ga je Božidar Boban), i Bosanca Zaima Muzaferiju, i Srbe Dušana Janićijevića, Velimira Batu Živojinovića, Snežanu Savić i Dragana Maksimovića...
Zamjerali su Zafranoviću tobože neprirodnu interpolaciju grupe četnika u ovaj film (koji se barkom iskrcavaju na otok riječima: "neprijatnog li kamenja, bogamu!"), uz prijekor kako je takav prizor krajnje nemotiviran zarad neimanja egzaktnog historiografskog uporišta. Ama, sâm redatelj naknadno eksplicira kako je baš ta sekvenca izvedena na temelju dnevnika jednog četnika iz šibenskog zaleđa (pretpostavlja se da je to bio dio neke od grupa u sastavu kvislinga regrutiranih i okupljenih oko zloglasnog krvoloka popa Momčila Đujića), koji je pronađen pod naslovom "Gusari sa plavog Jadrana". Dakle, prizor je utemeljen na stvarnoj dokumentarnoj građi, i, našavši način kako motivirati uvlačenje četničke čete u film, Zafranović je pokazao razliku između umjetnika i birokrata...
Svojevrsni triptih ratne tematike u svojim igranim filmovima zaključit će remekdjelom "Večernja zvona" (1986.), prema Kovačevom romanu "Vrata od utrobe". Skladatelj Alfi Kabiljo bio je vjeran Lordanov autor glazbe, a ovdje je redatelj surađivao sa starim kompozitorskim meštrom iz partizanskih filmova Veljka Bulajića – Vladimirom Krausom Rajterićem. Neda Arnerić i Rade Šerbedžija odigrat će svoje antologijske role, a Lordan će se nakon domaćih izdajnika u ovom filmu pozabaviti i pitanjima morala partijskih tovariša.
Umoran od ratne tematike i izudaran od namjernog neshvaćanja – uza sve nagrade koje je bio primio! – Zafranović se vraća vlastitim počecima i Mediteranu, te prema romanu Veljka Barbierija u gradu Hvaru snima romantično-erotski film "Haloa – Praznik kurvi" (1988.). Kao razradba famoznog "instituta" ljubavnog trokuta ovaj je film, mogli bismo reći, "Rondo" na otvorenom... Stevo Žigon je kod Zvonimira Berkovića bio onaj koji je nabijao rogove Relji Bašiću, kad mu je ovaj korteđirao sa ženom, Milenom Dravić, dok je ovdje baš on "rogonja" kojemu od njega puno mlađu ženu, Nedu Arnerić, preotima mladić Ranko Zidarić... Zafranović je ovim filmom ovjekovječio nekoć specifično "galebarenje" u Dalmaciji, princip zavođenja i ljetnog provoda s turistkinjama.
Imajući dopuštenje snimati Andriju Artukovića u sudnici, Zafranović je stvorio dragocjen materijal koji je, kasnije ga ispremreživši s inim arhivskim autentičnim snimcima iz vremena NDH, predstavljao potresno svjedočanstvo od tri i pol sata trajanja
U vrijeme kad je 1986. godine u Zagrebu počelo suđenje ustaškom ministru Andriji Artukoviću, Lordan započinje snimanje dokumentarnog filma, koji će od početnog "Dnevnik" doći do konačnog imena "Zalazak stoljeća (Testament L. Z.)" (1994.). Imajući dopuštenje snimati ratnog zločinca u sudnici stvorio je dragocjen materijal koji je, kasnije ga ispremreživši s inim arhivskim autentičnim snimcima iz vremena NDH, predstavljao potresno svjedočanstvo od tri i pol sata trajanja. Naravno da je poput ostalih njegovih ostvaraja i ovaj film, nakon jedincatog prikazivanja, dospio do u "bunker". Ipak, dostupan je na internetu.
Osobno, uvjeren sam kako je to najdomoljubniji hrvatski film. I, iako je Lordan kao geslo filma, i za njegov epilog, uzeo mudrosti Rabindranatha Tagorea, mogao mu je komotno pridjenuti riječi Isukrstove iz Matejevog evanđelja: "Što vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš? Ili kako možeš reći bratu svojemu: Daj da ti izvadim trun iz oka tvojega, a eto brvno u oku tvojemu? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega" (Mt 7, 3-5). Neslučajno, da budu sve ovce na broju, donesoh svetopisamski ulomak iz prijevoda takozvane "Ustaške Biblije" iz 1942. godine Ivana Ev. Šarića. Inače, vrhunski to je prijevod sjajnog licemjera u ornatu i pod mitrom vrhbosanskog nadbiskupa, koji je za vrijeme ustaške koljačine nalazio vremena pisati i ode poglavniku Anti Paveliću, najvećoj hulji puka hrvatskoga otkad je i svijeta i vijeka.
Neka se trudio sastrugati ruzinu s naše nedavne povijesti, i neka je kanio prvo očistiti smeće ispred vlastitog dvorišta, i neka je u djelovanje ugradio sav svoj talent i znanje što ga je usisao školovanjem možda i na najboljem mjestu na svijetu za svoje zvanje, Lordan Zafranović poput bandita protjeran je iz Republike Hrvatske. Protjeran je iz zemlje ter prokazan kao nepoćudan, bez puške, vojske i policije. Humano je preseljen tako što mu se nije dalo posla i nije mogao raditi, stvarati i od toga živjeti. Humano je preseljen po provjerenom receptu koji je tek malo bio redizajniran novonastalim uresima falšega domoljublja. I u tome nije bio sam. Humano je preseljen poput Rade Šerbedžije i Mire Furlan, ili Predraga Matvejevića i Dubravke Ugrešić... Svih ih je izagnao isti nacionalistički gravitacijski magnetizam stupidne konstatacije koju je na samom početku svoje pseudodemokratske strahovladavine bio izgovorio Franjo Tuđman, nacionalističkom ognjicom podgrijan i osvijetljen konstatiravši: "NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću." Kazao je to Titov partizan i general JNA s istom strašću kakvom je u sermonskom nadahnuću vikao Slobodan Milošević na Gazimestanu, ili kako se zakrvavljenim očima bila derala razularena rulja u dvorištu palače Poncija Pilata.
Čudak pameti i bistre misli Émil Michel Cioran domislio se proverbija kako čovjek koji ne pristaje na samome sebi urođenu i zapisanu mjeru ništavila – jadnik je i duševni bolesnik. Lordan Zafranović pristao je na usud vlastitog ništavila i, poput sićušne sjemenke, kad ju je udjenuo u plodno tlo podalje od polja zagađenja, proklijao je i izrastao u stablo iz kojega se može ubrati jedna od nosivih greda ovdašnje filmografije.
U domaćoj nam javnosti nedovoljno je uočeno kako su iz Republike Hrvatske protjerivani ljudi koji su se s najviše autoriteta, umjetničkog i intelektualnoga pokrića zauzimali za osudu i prokazivanje zla, pranje krvavih ruku i ispiranje kolektivne savjesti. Nigdje da bi se makar i u naznakama moglo opaziti stvarnost onog otajstva iz rasprave "Prema vječnom miru" Immanuela Kanta, gdje on govori kako se ne smije dopustiti da se dogodi nešto nepopravljivo... A koliko je toga nepopravljivog, i nepovratno izgubljenog, nestalo oko nas u zadnjih nekoliko desetljeća? Svojom je umjetnošću Lordan Zafranović bio prorok demontaže ljudskoga zla.
U najkraćemu, ako Lordan Zafranović ikada umre – budi mi na slobodu poslužiti se slavnom krilaticom blagopočivšeg Maršala – treba obratiti pažnju što će mu u kondoliranim inmemorijamskim eulogijama napisati oni koji su ga napadali, podcjenjivali i omalovažavali kad su se premijerno projicirali njegovi filmovi. Ili ćemo sve to, ipak, pročitati u svim onim tekstovima što će demonstrativno ostati nenapisanima.
