S ambivalentnim doživljajem, između fascinantnog i bljedunjavog, izašli smo iz dvorane zagrebačkog kazališta Gavella nakon premijere predstave "Cyrano de Bergerac", prema komadu Edmonda Rostanda i u režiji Aleksandra Popovskog. Ono što je zaista bilo fascinantno jest gluma Ozrena Grabarića u naslovnoj ulozi, koji je po tko zna koji put demonstrirao superiornost svoje igre, dokazujući prilično važnu činjenicu da je on taj rasni i bogomdani glumac koji je izrastao baš na ovome tlu.
U Zagrebu je on bez svake sumnje neokrunjeni kralj teatra, ali Grabarića prilično dobro poznaju i u Beogradu. Odigrao je maestralno u posljednjih pet sezona nekoliko glavnih rola u Beogradskom dramskom pozorištu, u predstavama "Švejk", "Čovjek-slon", "Ružni, prljavi, zli", "Demokratija", "Prafaust"...
Publika ga voli, kolege ga obožavaju. Zagrebačka publika tradicionalno pak nije baš izdašna kada su u pitanju gromoglasni aplauzi, ali kada se na kraju ove izvedbe pred njima poklonio Ozren Grabarić, koji je tumačio lik tog hrabrog viteza dugoga nosa – čitava je dvorana doslovno ustala. Cjelokupni ansambl Gavelle u ovoj predstavi igrao je na visokom nivou, kako i doliči teatru takvog renomea, ali stojeće ovacije bile su posvećene samo njemu.
U čemu je tajna Grabarićeve igre? Tajna je svakako u njegovom talentu, a talent je teško opisati: Grabarić je jednostavno glumački čarobnjak prvoga reda. Drugo, Grabarić je jako posvećen glumac i, koliko znamo, u posljednjih 20 godina nijednoj ulozi nije prilazio tek tako, nego do kraja i s velikim trudom.
Konačno, što je to tako šarmantno kada se gleda kako to Grabarić radi na sceni? Pa on uvijek jest ono što igra, do najsitnijih detalja, ali Grabarić je uvijek i malo odmaknut od vlastite uloge – kao da sam sebe gleda dok glumi i pritom se pomalo smješka. To može samo glumac koji je potpuno ovladao svojom vještinom, koji je lucidan i duhovit i koji silno voli ono što radi.
S druge strane, bilo je nekoliko zvučnih i vizualnih doskočica (scenografija ogromnog nosa Vanje Magića, muzika Marjana Nećaka i kostimi Marite Ćopo i Mije Popovske), ali u cjelini je ova predstava bljedunjava jer se nije se odmaknula od tradicionalne romantične priče o odvažnom vitezu iz 17. vijeka koji prkosi svim licemjerima ovoga svijeta, pati zbog neuzvraćene ljubavi i na kraju umire odbačen od društva.
Problem je u tome što kazalište nije muzej, nego se igra samo večeras. Već sutra će izbiti nove dramatične okolnosti i publika će doći u teatar da traži odgovore na ta pitanja. A vrijeme je danas takvo, gotovo na granici histerije, da nas ono tjera da se na njega neprestano referiramo. Nogometnim rječnikom rečeno, današnji "Cyrano de Bergerac" imao je barem četiri zicera s kojima je mogao poentirati na ono što se oko nas događa i to je – propustio.
Prvo, ova predstava govori o ratu, kojeg smo se mi u stvarnosti već do sita nagutali i bojimo se da nas oni još gori tek očekuju. Zašto današnji "Cyrano", pričajući o hrabrom i neustrašivom vitezu, ne pravi diskretnu poveznicu s današnjom ratnom traumom svih nas? Drugo, vitez Cyrano je kritičar društva, i treće, on je majstor retoričkog nadmetanja. Mi danas ne živimo u vremenu polemike, nego u doba mržnje. O svemu tome u ovoj predstavi – ni mukaet.
Konačno, Cyrano je vitez ljubavi, a o ljubavi bi danas trebalo vikati na svim ulicama i trgovima jer smo evidentno odmaknuli jako daleko od refrena love is in the air, koji je označavao čitavu generaciju sretnih ljudi, svijeta i života. Takvog dijaloga s današnjim vremenom u ovoj predstavi nije bilo.
