Kada se izvorno pojavio 2002. godine, debitantski roman Zorana Ferića "Smrt djevojčice sa žigicama" primljen je mlako, kao korak unazad u odnosu na njegove velehvaljene zbirke priča "Mišolovka Walta Disneya" i "Anđeo u ofsajdu". Zapravo se radilo o dotad najboljoj Ferićevoj knjizi, prvoj u kojoj je sklonost groteski i bizarnostima preveo iz adolescentske u zrelu sferu, dodavši pritom još i žanrovski štih krimića kojim je prilično vješto baratao. Taj gusti tekst dobio je u aktualnoj filmskoj adaptaciji prozračan ton koji mu ne pristaje najbolje, barem ako je suditi po konkretnoj redateljskoj izvedbi Gorana Kulenovića.
Zapravo, od početka je taj spoj – Ferić kao autor prepoznatljiv po grotesknom, bizarnom, morbidnom, naglašeno tjelesnom, i Kulenović kao tvorac populističkih TV-serija poput "Bitanga i princeza" i "Crno-bijelog svijeta" te jednog samostalno režiranog dugometražnog filma "Pjevajte nešto ljubavno" – djelovao neskladno. Istina jest da se kod Kulenovića moglo naći crnohumornih i drugačije pomaknutih tonova, ponajprije u "Bitangama i princezama", ali to je prvenstveno bila zasluga sukreatora Zorana Lazića i Tonćija Kožula, dok je izrazito dominantna Kulenovićeva karakteristika želja za zadovoljavanjem široke publike.
Nije stoga čudno da je sinteza autorske sklonosti provociranju i subvertiranju s jedne, Ferićeve strane, i podilaženju s druge, Kulenovićeve, u konačnici rezultirala relativno nesklapnim ostvarenjem u kojem je prevagu odnijela Kulenovićeva autorska vizija. Naposljetku, ipak je on režiser, koscenarist i montažer filma, dok je Ferić tek (ili "tek") autor predloška i koscenarist.
Radnja filma prilično vjerno prati radnju romana, ali stilska razlika je ogromna i dovodi do toga da je ono što gledalac vidi posve različito od onog što čitatelj čita. Ne zbog nužne razlike dvaju medija, nego zbog posve različitih autorskih senzibiliteta koji rezultiraju različitim stilovima i atmosferama. Što, naravno, ne mora biti nikakav problem samo po sebi, ali postaje velik problem kad se pokaže, kao u ovom slučaju, da se nešto u pozitivnom smislu gusto pretvara u nešto rijetko ili, vrijednosno jasnije rečeno, tanko.
"Smrt djevojčice sa žigicama" tanak je film jer je njegovom redatelju bilo puno više stalo do gledateljskog feel-good stanja – što se, poznavajući njegov opisani autorski background, moglo i očekivati – nego do slijeđenja duha predloška. Iz toga nije proizašlo ništa interesantno – primjerice, seksualna komponenta Ferićevog teksta u novom kontekstu djeluje nespretnije nego slon u staklani.
Kulenović je svakako pokazao da zna elegantno i ekspresivno raskadrirati scenu, osobito u početnim dijelovima filma, ali što s tim? Likovi su mu tanki usprkos jakoj glumačkoj postavi s Ozrenom Grabarićem i Goranom Navojcem kao glavnim adutima, sinteza krimića i opisa društvenog stanja otočke mikrosredine, koja je u romanu tako dobro funkcionirala, ovdje je blijeda, željeno dramatični (žanrovski i psihološki) naglasci mlaki, dok je uprizorenje flešbekova, osim solidno izvedenog početnog miješanja prošlosti i sadašnjosti na istoj prostornoj razini, nažalost ispalo grozno.
Kao cjelina, "Smrt djevojčice sa žigicama" svakako zaslužuje uvjerljivo prolaznu ocjenu, nositeljica glavne ženske uloge Jelena Lopatić i puno više od toga, kao i odlična (melankolična) glazba Dubravka Robića, no zaista je šteta što jedan važan roman nije dobio znatno snažniju ekranizaciju.
