Tako se nije zakuhalo oko vrednovanja književnog djela još otkako je Nives Celzijus dobila nagradu "Kiklop" na Sajmu knjiga u Puli. I tad i sad, naime, spornima su se pokazali kriteriji. Ovaj put oni iz Javnog poziva za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. i 2020. godini, kako glasi puni naziv službene objave Ministarstva kulture RH od 22. travnja. A dijeli se 20 autorskih i 10 prevoditeljskih stimulacija u iznosu od 15 tisuća kuna.
"Neuspješnim i diskriminatornim pokušajem kvantifikacije kvalitete književnog djela (...) onemogućava se autorima djela visoke estetske vrijednosti da doista dobiju potpore koje njihov rad zaslužuje", napisale su začetnice peticije
"(...) Stimulacije su važne pogotovo onim autoricama i autorima koji iz određenih razloga (zdravstvenih, socio-ekonomskih) nisu u stanju sudjelovati na festivalima ili na druge načine živjeti od svoga književnog rada. Međutim, gotovo sve stavke u natječaju isključuju upravo te autorice i autore, lišavajući mnoge autore kvalitetnih djela prilike da za svoj rad budu honorirani. (...) Neuspješnim i diskriminatornim pokušajem kvantifikacije kvalitete književnog djela, koja je sama po sebi kvalitativna kategorija, onemogućava se autorima djela visoke estetske vrijednosti da doista dobiju potpore koje njihov rad zaslužuje, jer se pogrešno operacionaliziranim kriterijima mjeri sve, osim kvalitete djela", napisale su Marija Dejanović, Antonela Marušić, Monika Herceg i Ivana Rogar, začetnice peticije kojom se ministarstvo traži da povuče svoj poziv, i koju je dosad potpisalo oko 150 književnica i književnika te prevoditeljica i prevoditelja.
Četiri spisateljice pobrojale su nekoliko problematičnih kvalifikativa. Najprije, to je odjek kod čitateljske publike očitovan "po broju prodanih primjeraka ili većem broju posudbi u knjižnicama", ako se zna da "na čitanost djela utječu mnogi faktori koji ne proizlaze iz kvalitete djela, poput prethodne vidljivosti autora ili količine sredstava kojima raspolaže izdavač djela". Nadalje, "pjesnicima se u startu dodjeljuje nepovoljniji položaj", npr. time što "nagrada za poeziju ima daleko manje od nagrada za prozu", a upravo je broj i sam naziv tih nagrada jedan od kriterija bodovanja za dodjelu stimulacija, uz kritike u medijima i časopisima te gostovanje na pojedinim festivalima. Pjesnici su i tu inferiorni – daleko ih se manje zove i manje o njima piše, u odnosu na prozaike. U još gorem položaju su autori knjiga za djecu, esejisti, stripaši. Pisci dramskih tekstova su posve isključeni, izuzev onih za djecu.
Tekst peticije nastavlja se razradom loših mjesta Javnog poziva. Vrednovanje prema broju kritika nije valjano, pogotovo ako se ne uzima u obzir njihov sadržaj, pa tri negativne kritike automatski donose više bodova od dvije pozitivne. Pritom kritika u zagrebačkim dnevnim novinama, recimo, vrijedi tri boda više od osvrta u riječkim ili splitskim, a već na prvi se pogled vidi i da je stupnjevanje časopisa dosta proizvoljno, kao i književnih festivala ili drugih manifestacija. Isti je slučaj s nagradama, s tim da se međunarodne uopće ne priznaju za ovu svrhu.
Predsjednik HDP-a Zoran Ferić na kraju je predložio da ministarstvo suspendira bodovanje za ovu godinu. Sve se tako opet vraća na početak, iako ne i na iste pozicije, jer je vatra nepovratno upaljena
Sve u svemu, Javni poziv ministarstva – sastavljen u suradnji s književničkim udrugama – maksimalno je uzburkao duhove okupljene oko lijepe riječi. Pa i tijela, imamo li u vidu da je krajnji motiv ovdje zapravo materijalna podloga književnog rada u krajnje realnim uvjetima produkcije i recepcije, ali nipošto istima za sve, i to bez obzira na estetsku vrijednost. Reakcije, dakako, nisu stale na peticiji, nego se burna debata prelila u medije raznih generacija, od novina do portala i Facebooka. Prenijet ćemo pojedine naglaske više načelno i nerazvrstano, a naročito bez gradiranja samih platformi, jer nam ovdje te razlike ipak ne služe nikakvom bodovanju.
Inače, kod svih iole sličnih okupljanja književničkog svijeta, fizičkih ili virtualnih, za usporedbu se u pravilu nadaje kanonski tekst žanra, "Sastanak u Telgteu" Güntera Grassa. U toj fikciji se najviđeniji njemački literati 17. stoljeća sastaju da rasprave pitanja jezika i njegove obnove, ustanove poneke kriterije, međusobno procijene novije svoje radove, usput dobro probanče – nauštrb svih kršćanskih denominacija kojima pripadaju, a teško zavađenih – te da se malo upletu i u politiku, ali ih nadomak realizacije tjera požar iz neuglednog svratišta u kojem su na tih nekoliko dana uspostavili Parnas vlastite epohe i literarnog ambijenta. Upada u oko da u Telgteu izostaju žene, osim služavki i bludnica, a sastanak nisu propustili poneki reprezentanti književne kritike, izdavaštva i knjižarstva. Vlast, tad još aristokracija, očito je pak sveprisutna i onda kad je nema na licu mjesta, dok se nakon rata crtaju nove granice velikaških posjeda.
Predsjednik HDP-a Zoran Ferić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)
Poput njihova zlosretnog konačišta, dakle, planule su ovih dana društvene mreže oko kriterija navedenog Javnog poziva Ministarstva kulture. Zamjeranja su najčešće bila usmjerena k ovlaštenim vodstvima udruga, ponajprije Hrvatskom društvu pisaca i Društvu hrvatskih književnika, a među prvima su se – nakon spisateljica koje su inicirale peticiju – izjasnili Zoran Žmirić, Slađana Bukovac, Julijana Adamović, Ivica Ivanišević, Darko Šeparović, zatim razni drugi.
Prigovori se mogu, praktičnosti radi, podijeliti u dvije grupe: jednu po pitanju samog smisla i (ne)mogućnosti egzaktnog kvantificiranja umjetničke vrijednosti literarnog teksta, drugu po pitanju odnosa moći koji se uspostavljaju ili reproduciraju takvim postupkom u danim književno-političkim prilikama. Što se prvog tiče, zinula je rupa tamo gdje bi se eventualno očekivao konsenzus oko dvojbe može li se uopće realizirati takvo što, u ma kolikoj mjeri, ili se književni tekst nužno opire svakom sličnom normiranju, utjerivanju u mjeru, svođenju na ograničeni broj preglednih i operabilnih varijabli.
Dilema baš i nije nova, još manje je primarno ovdašnja, ali teško da možemo ponuditi gotov odgovor. S jedne strane, kad baš ništa tu ne bi bilo opipljivo, ne bi bilo ni književne znanosti, odnosno teorije i komparatistike, pa bi se o književnosti učilo na bogoslovijama. Vrijednost literature spala bi bez ostatka na sliku u oku promatrača, na individualni te nerijetko proizvoljan čin procjene, na zadanost lagano nalik onoj u kvantnoj mehanici gdje valno ili čestično stanje ovisi isključivo o činu opservacije, pa koliko god da su se fizičari nekoć užasavali toga. U tom bismo slučaju još uvijek bili na impresionističkim uvidima prvih kritičara, nemalo mistički nastrojenih.
Jedna od začetnica peticije – Ivana Rogar (Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
Književnost je ipak moguće podosta objektivno kvalificirati, ako već nije tako lako vrednovati u brojevima ili stupnjevima. No komisijama koje dodjeljuju potpore piscima i prevoditeljima trebala su nekakva bodovanja uz pojedina imena i tekstove, e da bi se bolje orijentirali u nastavku prosudbenog procesa, i da se ne bi oslanjali samo na svoj dojam. Uostalom, to su tražili i sami autori, težeći pravičnijoj distribuciji. Nisu se osjećali dobro s modelom koji je sve prepuštao na volju subjektivnom doživljaju članova komisije, znajući da tad više do izražaja dolaze stanoviti izvanliterarni parametri. Sudeći po riječima Zorana Ferića, predsjednika HDP-a, koji se ovih dana živ lomi da članstvu i široj publici rastumači što je pošlo ukrivo, riječ je o mukotrpnom usklađivanju strukovnih udruga s Ministarstvom kulture koje se složilo s prijedlogom da selekciju dobitnika potpore vrši tijelo sastavljeno uglavnom od predstavnika same književničke i prevodilačke struke. Ipak, kako dodaje Ferić, u Ministarstvu kulture "nikako nisu bili zadovoljni bez čvršće razrađenih kriterija", premda nije znano je li ta solidnost bila uvjetovana izričito numeričkim vrednovanjem. A vrijeme je istjecalo, pored toga što je lanjska dodjela potpora naprosto propala, i tako se nad domaćom literarnom zajednicom nadvila prijetnja još jedne obustave godišnjeg ispomaganja njezine djelatnosti. Kriteriji su sklepani na brzu ruku, pa će sve te okolnosti dovesti do najgoreg ishoda u kojem se pokušaji demokratizacije kulturnog polja izvrću u vlastitu karikaturu, s mukama prividnog samoupravljanja koje izgledno vode u cinizam ili defetizam.
Drugi tip prigovora bavi se bojaznima oko koncentriranja povlaštenih momenata u korist biranih pojedinaca. Najviše su bili adresirani na Krunu Lokotara, potpredsjednika HDP-a za međunarodnu suradnju koji se ispred udruge angažirao na usuglašavanju kriterija s ostatkom protagonista. Lokotar je općepoznata figura ovdašnje književne scene, izdavač i promotor i kritičar i organizator, pa sami projekti u kojima sudjeluje već donose napadno mnogo bodova na javnom pozivu za koji sukreira kriterije. Takva koncentracija moći i potencijalna zloupotreba uzburkali su literarne kuloare do usijanja, a po društvenim je mrežama palo i težih riječi. Ipak, treba uočiti da je i Lokotar izrazio nezadovoljstvo sadašnjim oblikom kriterija, što ne znači ništa drugo nego to da je pred javnost plasiran nekakav forsirani poluproizvod, efekt žurbe u koju bi se ionako malo tko odvažio upustiti. Razumije se, osim persona u kakve spada baš inventivni i energični Lokotar, aktivan uvijek poput nekolicine drugih, zainteresiran oko svega što se makar indirektno tiče domaće književne scene, ali i oko ponečeg što – nažalost, sva je prilika – uslijed hitnosti jednostavno nije bilo moguće odraditi dovoljno kvalitetno.
Izjasnio se među prvima – Zoran Žmirić (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)
Sveprisutna naša vlast, oličena Ministarstvom kulture, zadržala se ovim povodom u sjeni, lagodno prepuštajući da se književnički narod počupa bez njegova učešća. U epilogu sve žučnijeg razračunavanja u HDP-u dalo se čuti i ozbiljnijih sumnjičenja odgovornog dvojca, na temu financijskog vođenja udruge, ali taj dio priče zasad ostaje na paušalnim reakcijama. Zoran Ferić je potom predložio da ministarstvo suspendira bodovanje za ovu godinu.
Sve se tako opet vraća na početak, iako ne i na iste pozicije, jer je vatra nepovratno upaljena, i sad jasno obasjava usplahirena lica naših literata i kulturpolitičkih trudbenika. Da se ne bi zamračila u razmiricama na individualnim relacijama, ovdje možemo samo preporučiti novo, taman bilo i prigodno čitanje Grassa. Za početak, mitski je Telgte prizorište ne tek ogleda između književnosti i "stvarnog života", koji ondje najviše posreduje jedan literarno nadareni vojnik, nego i onog između književnog života – društvenosti spisateljske zajednice – i svega ostalog, pisanog ili ne.
Hrvatski pisci, bolno suočeni s kontradikcijama tržišta naspram tobože samodostatne estetike, svejedno i dalje na raspolaganju imaju emancipirajuća sredstva demokratizacije sektora. Znajući koliki može biti samoizolacijski kapacitet umjetnika, veliko im je to iskušenje, ali i jedinstvena prilika. Günter je Grass turio svoje u prostor katkad mučnog okršaja, ne samo visokoparnih izmjena časti, i odatle je niknula struka. Ne prije intenzivne komunikacije i sučeljavanja argumenata, pa i sudara s ranije nerijetko idealiziranim ekonomskim prinudama: tad su postali politički subjekt.
Nomotehnički pothvati trebali bi doći potom, kad se naši vrijedni kandidati za javne potpore najprije dobro posvađaju i konačno preuzmu odgovornost za vlastitu poziciju. Možda neće uspjeti, možda će još dugo ostati zavisni o volji državnih službenika i suštoj meritokraciji ekspertnih prosudbenih komisija s profilom demijurga, nemoguće je znati unaprijed. Oni u Telgteu, pisani kao omaž slavnoj "Grupi 47" u 20. stoljeću, nisu isprva postigli ništa bogzna konkretno, ali historijski itekako jesu. Ovi naši pokazuju zavidnu motiviranost, i treba im poželjeti svaku radnu sreću pri aktivnijem i masovnijem uključivanju u razradu problematike i donošenje odluka. Ako to izostane, uzalud će biti optužbe na račun par istaknutijih pojedinaca. I čiča-miča, gotova priča.
