Iznimno je teško pisati o knjigama bliskih prijatelja, a napose je teško pisati o knjigama prijatelja koji su nas napustili. Dosad sam dosljedno to izbjegavao, ali sada sam jednostavno prisiljen napraviti iznimku. Šture činjenice govore da nas je prije nekoliko tjedana, točnije 18. siječnja, napustio Dario Grgić (1964.), književni kritičar iz Osijeka, član HDP-a, predsjednik Slavonskog ogranka HDP-a, suradnik najvažnijih časopisa, tiskovina i medija u Hrvatskoj posljednjih tridesetak godina, osnivač i glavni urednik internetskog časopisa Nemo, autor knjige neobična naslova "Romantika je roba iz uvoza" (2013.). Još bi se štošta tu moglo nadodati i pripomenuti, ali nemojmo odlaziti predaleko.
Uz Darijevo ime obično se domeću i epiteti: strastveni čitač, gutač knjiga, osječki intelektualni titan, kolos i slični. Dario se jedno vrijeme strastveno i intenzivno bavio i glazbenom kritikom, organiziranjem i vođenjem raznih kulturnih događanja u svojem rodnom gradu, bio je jedan od čuvenih osječkih "četvrtkaša", mogli bismo tako nabrajati unedogled. I sve bi navedeno bilo točno. U par in memoriama koje su uglavnom napisali njegovi bliski prijatelji sve je to rečeno, pobrojano, začinjeno dosjetkama i anegdotama iz Darijeva života, štiklecima koji krijepe, tješe i bodre, kako je jednom prilikom napisao jedan drugi Darijev bliski prijatelj, Dinko Telećan. Pa čemu onda ovaj, još jedan, tekst o Dariju? Nemam namjeru napisati još jedan u nizu nekrologa, nemam aspiracije podizati Dariju posmrtni spomenik ni nizati sličice iz našeg druženja. Niti kanim smišljati hvalospjeve. A ne mislim ni da šira javnost (ma štogod to bilo) treba čuti za smrt jednog od najvećih izdanaka humanističke misli (kakav misaoni uzlet na koji bi Dario prezirno frknuo) s ovih prostora (kojih?). Sve što bih mogao napisati u tom smislu zvučalo bi patetično i bljutavo. Pa čemu onda pišem i zašto? Iz jednostavnog, sebičnog razloga. Zbog sebe.
Napustio nas je čovjek koji ne samo da je bio prevelik za ovu našu malu, učmalu kulturu, napustio nas je čovjek koji je bio prevelik za svijet. Dario bi se sad, dakako, samo slatko nasmijao, onako kako je on to znao
Dario je autor jedne iznimno neobične, začudne knjige koja se pojavila na ovim našim zatucanim prostorima, knjige koju je nemoguće žanrovski odrediti, ukalupiti, strpati u ladicu. Možda bi je trebalo prepričati. "Romantika je roba iz uvoza" knjiga je od četiri poglavlja, sastavljena od nekoliko kratkih tekstova koji se na prvi dojam nadovezuju na naslove svojih cjelina, tekstova koji vrve citatima iz književnosti, filozofije, glazbe, stripa, filma, likovnih umjetnosti, popularne kulture, anegdotama iz stvarnog života, duhovitim dosjetkama, aluzijama, uličnim govorom, logoreičnim rečenicama, sentimentalnim uspomenama i prizorima iz svakodnevice. U ono malo prikaza koji su se o njoj oglasili ističe se autorova iznimna načitanost, upućenost u svjetska umjetnička strujanja, nevjerojatna informiranost, blistavost u zaključcima i poantama, pamćenje koje graniči sa sumanutim. Sad kad sam ponovno pročitao tu knjigu koja, priznajem, ni meni prvi put nije legla, kad sam joj se posvetio iz posve drugog rakursa, čitajući je kao svojevrsno opijelo nenadano preminulom prijatelju, odgovorno tvrdim da je ova knjiga neusporediva s bilo čime što se pojavilo u ovoj našoj post-što-god-hoćete zbilji.
Pisana izbrušenim stilom koji mnogi autori traže cijeli život, a zapravo je samo tiskani odraz onog što je Dario govorio, bez ikakvog napora i zlopaćenja, ta zbirka nevjerojatno cizeliranih rečenica koje su njemu dolazile lako, iz glave, bez pomnijeg promišljanja, ta knjiga predstavlja suštinu Darijeva bića, bića koje je nezajažljivo upijalo kulturu, ne kako bi uzdizalo sebe, ne kako bi se razmetalo svojim znanjem, ne kako bi dociralo, ne kako bi se moglo nadmetati s akademskim, učenim diskursom, već da bi bilo u neprestanom kontaktu s drugim, kako bi opetovano upoznavalo druga, sebi nalik bića, kako bi općilo s njima. Darijeva "načitanost" nije bila sama sebi svrhom, Dario je kroz kulturu tražio sugovornika, nekog s kime bi mogao podijeliti radost čitanja. Dario nije bio poput većine nas koji se "krećemo u kulturnim krugovima", u njemu nije bilo nikakve osornosti, umišljenosti, nadmenosti, netaktičnosti. Kad bi naišao na nekog takvog, nije ga pokušavao "pobijediti" svojom "učenošću", nego bi se pokušao smirenim, odmjerenim tonom, blagošću (namjernom ne koristim difamiran izraz "poniznost") približiti tom drugom. Ovog sam puta knjigu "Romantika je roba iz uvoza" čitao kao razgovor sa svojim prerano preminulim prijateljem, kakve smo običavali voditi gotovo svakodnevno posredstvom modernih tehnologija.
Vrckavost i domišljatost njegovih misli koje proviruju iz svake rečenice samo su još snažnije pojačavale osjećaj gubitka koji me ne napušta od tog 18. siječnja. Preporučio bih svima da pročitaju makar tekstove naslovljene "Čitanje" i "Rodbina" iz Darijeve knjige. Tako će upoznati čovjeka kojem je kultura bila sve, ali koji bi svu tu kulturu odbacio u tren oka ako ne bi našao čovjeka s kojim bi je mogao podijeliti. Bio sam nedavno na komemoraciji za Darija održanoj u Osijeku. Na tom neobičnom skupu koji je održan u čudnoj, rekao bih mučnoj atmosferi, čule su se neke zamisli o organizaciji znanstvenog skupa posvećenog Darijevom radu. Znanstveni skup?! Zbornik tekstova posvećen Darijevom nepreglednom djelu?! Posmrtna sakralizacija? Zvučat ću sada patetično, ma neka bude i romantično. Sad bi mnogi (za)umnici trebali razglabati o veličini i značaju Darijeva pisanja? Tja! Neka ih.
Napustio nas je čovjek koji ne samo da je bio prevelik za ovu našu malu, učmalu kulturu, napustio nas je čovjek koji je bio prevelik za svijet. Dario bi se sad, dakako, samo slatko nasmijao, onako kako je on to znao. Završit ću ovaj nepovezan i razbarušen tekst smijehom i pozivom da čitate Darijeve tekstove. U njima ćete, kako je on to znao reći, vjerojatno naći i onu jednu jedinu rečenicu vrijednu čitanja. A to je sve.
Zbogom, dragi nitkove!
