Tomislav Kurelec bio je prvi filmski kritičar kojeg sam u svom dječjem umu osvijestio kao filmskog kritičara. U drugoj polovici sedamdesetih godina pisao je u visokotiražnom tjedniku Studio o filmovima s kinorepertoara, a ja sam u to svoje (pred)pubertetsko doba počeo voditi evidenciju filmova odgledanih u kinima i pisati interne osvrte na njih.
Kako je objavljivao u popularnom časopisu, a pojavljivao se i u televizijskim emisijama o filmu, Kurelec je ne samo za mene kao dijete na putu prema ranoj mladosti nego i za široku javnost postao sinonim za filmskog kritičara; i doista – bio je nesumnjivo jedan od najpoznatijih na jugoslavenskim prostorima, jedan od zaštitnih znakova struke koja se meni činila tako privlačnom i kojom sam se ubrzo poželio baviti.
Tomislava Kurelca upoznao sam 90-ih kao (glavnog) urednika tadašnjeg Filmskog programa Hrvatske televizije gdje sam postao interni recenzent filmova otkupljenih za prikazivanje te onih koji su se razmatrali za otkup, a on je u to doba, premda je "disao hrvatski", pao u nemilost HDZ-ova direktora HTV-a Antuna Vrdoljaka, koji je u filmskoj redakciji preferirao politički podobnijeg nekadašnjeg Kurelčeva kolegu iz Studija Darka Zubčevića. No potonjeg su obiteljske okolnosti odvele u Australiju pa Ameriku, te je od preostalih urednika Kurelec bio jedini logičan odabir za novog/starog čelnika programa koji su uz njega sastavljali Živorad Tomić i Jožica Steiner.
Za razliku od izvanredno živopisnog i često za šalu spremnog Jožice te od prvog susreta prijateljski raspoloženog Živorada, Tomislav Kurelec, najstariji među njima, uvijek je imao stanovitu "gospodsku" distancu, ne zato što bi se na taj način želio izdvojiti, nego jednostavno zato što mu je ta tzv. gospodska finoća bila prirođena. Kad pomislim na njega – a pomišljao sam upravo u danima koji su prethodili tužnoj vijesti o njegovom odlasku shvativši da ga dugo nisam vidio ni čuo za njega, a bilo je vrijeme Pulskog festivala na koji je redovno dolazio – prvo što mi pada na pamet jesu njegova finoća i blagost.
Bio je relativno visok i cijelog života vitak, zanimljiva, filmski ekspresivna lica, jasnih stajališta iza kojih, međutim, nije stajao na oštro odlučan, nego na krajnje nenametljiv, "pitom" način, a to je obilježavalo i njegove filmske kritike. One su bile promišljene i ozbiljne, ali nekima od nas puno mlađih činile su se suviše "mekane", posebno kad se radilo o hrvatskom filmu. Ali Kurelec nije mogao ni htio pobjeći od sebe, od svoje mirne, blage prirode koja se prenijela i na kritike.
Zbog toga je bio jedan od rijetkih kritičara kojeg su domaći filmaši voljeli, jer su osjećali da ih razumije i poštuje, čak i kad je bilo jasno da (neke) njihove filmove ne cijeni visoko. Bio je znalac, specijalist za poljsku i čehoslovačku kinematografiju, a relativno malo ljudi zna da se bavio i filmskom te televizijskom režijom, jer su ti njegovi radovi (jedan kratki igrani film s cjeloživotnom prijateljicom Jagodom Kaloper u glavnoj ulozi, nekoliko dokumentaraca te niz TV-drama za Televiziju Zagreb, od kojih jedna prema Turgenjevu i jedna prema De Maupassantu) zaboravljeni, a možda je ovo prilika da se nešto od njih nakon toliko godina napokon ponovo prikaže.
Što se tiče onog po čemu je najpoznatiji, filmskih kritika, iza njega je ostala knjiga "Filmska kronika – zapisi o hrvatskom filmu", objavljena 2004. godine, vrijedno štivo za povjesničare nacionalne kinematografije. Zvuči stereotipno, ali s obzirom na njegov velik simbolički značaj, odlaskom Tomislava Kurelca kao da doista završava era jedne dragocjene filmskokritičarske generacije.
