Jagna Pogačnik nezaobilazno je ime domaće književne scene – književna je kritičarka i prevoditeljica sa slovenskog jezika, autorica književnih antologija, knjiga sabranih eseja i književnih kritika te jedne čitanke za peti razred osnovne škole. Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na HRT-u. Članica je žirija književne nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman i nagrade Meša Selimović. Dio je uredništva portala Kritika h,d,p. Ovoga je proljeća objavila "Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.", knjigu koja domaću prozu shvaća malo šire nego što su to činile prethodne nacionalne antologije.

Na zagrebačkoj promocije knjige Jagna se pojavila u srebrnim šljokicama pa mi je bilo žao što zajedničku ljubav prema bliještećim odjevnim predmetima nismo mogle podijeliti i tokom ovog razgovora. Ali ljetni su intervjui neumoljivi, prženje jutarnjeg zagrebačkog asfalta pomalo je ubilo volju za sjajem. Doduše, ne i za pretresanjem tzv. regionalne književne scene.

Kulturnjačka godina donekle se poklapa s akademskom: Međunarodni književni festival Bookstan, koji se održava početkom jula u Sarajevu, jedan je od zadnjih većih regionalnih evenata prije ljetne pauze. Na ovogodišnjem ste Bookstanu predstavljali svoju novu knjigu, kako ste se proveli?

Na Bookstanu sam bila treću godinu zaredom, na njega idem u raznim funkcijama – moderiram, promoviram, a prije dvije godine sam vodila radionicu za mlade kritičare. Bookstan uvijek dođe na kraju sezone i daje smisao onome što sam radila u prethodnom periodu. Sarajevo je samo po sebi grad koji zaista obožavam, ali nije to moja subjektivna priča, Bookstan je odličan festival. Ove je godine provodna tema festivala bila pitanje na koji se način narativi prošlosti prenose narednim generacijama, Lamija Milišić i Damir Uzunović fantastično slažu program. Razgovarala sam s tri slovenska pisca, Andrejem Blatnikom, Zoranom Predinom i Dušanom Šarotarom. Blatnikovu knjigu "Trg oslobođenja" sam i prevela i sretna sam što će se bosanskohercegovačka publika konačno bolje upoznati s njegovim radom. Promocija mog "Mapiranja" je prošla odlično, moderatorica je bila Selma Raljević, profesorica na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, koja je objavila knjigu "Književnost bez granica", jako je lijepo razgovarati s nekim s kim se razumijete. Moram svakako spomenuti i da mi je i emotivno i intelektualno bilo važno što je prije svakog programa čitana pjesma palestinskog pjesnika Mosaba Abu Tohe, također gosta ovogodišnjeg festivala.

 

Propitivanje nacionalnih uzusa

Postjugoslavenska, regionalna književnost već desetljećima živi na festivalima, ali vaše mapiranje je prvo koje predstavlja pisce koje domaća publika čita i voli, za koje ne treba prijevod, a koji se dosad nikada nisu našli ni u jednoj sličnoj antologiji. Zašto ste se odlučili prirediti antologiju proze u Hrvatskoj, a ne hrvatske proze?

Prije dvije godine razgovarala sam sa Zoranom Ferićem, koji je u tom trenu još bio predsjednik Hrvatskog društva pisaca, i urednikom V.B.Z.-a Dragom Glamuzinom i zaključili smo da poezija ima već dosta antologijskih prikaza, a da proznih nema od moje prve antologije "Tko govori, tko piše", u kojoj sam se bavila hrvatskom prozom od 1994. do 2007. godine. Prvu sam antologiju radila za Zagrebačku slavističku školu i bila je više namijenjena stranim studentima, tada sam bila mlađa, a i mogla bih reći manje hrabra.

Na književnost uistinu gledam kao na nešto živo i životno. S obzirom na to da sam od sredine devedesetih pročitala valjda sve što je itko napisao na ovim prostorima koje danas nazivamo regijom, shvatila sam da ću u novom antologijskom prikazu morati proširiti književno polje da bih intimno bila zadovoljna knjigom, ali i jer je praksa pokazala kako živi regionalna književnost. Paralelno, to govore i brojne suvremene književne teorije, temom se primjerice bave autorice Gisèle Sapiro i Pascale Casanova, pa sam došla i do famoznog pojma transnacionalne književnosti. Već smo u Nagradi Jutarnjeg lista 2000. godine u propozicije stavili da biramo među knjigama čije je prvo izdanje objavljeno kod hrvatskog nakladnika i koje su pisane na jezicima kojima ne treba prijevod. Ta se praksa nastavila i kod nagrada Fric, V.B.Z., Meša Selimović... Tim sam se vodila i u ovom mapiranju.

Srećom, danas postoje kolege iz mlađe generacije koji na književnost gledaju na isti način i propituju nacionalne uzuse, od Nebojše Lujanovića u knjizi "Prostor za otpadnike", preko Selme Raljević koju sam već spomenula, do Borisa Postnikova i knjige "Postjugoslavenska književnost?" te mnogih drugih. Paralelno, Ministarstvo kulture i akademija su svih ovih godina pokušavali zadržati taj jedan potpuno zastarjeli, rigidni, tradicionalni kanon u kojem ako radiš neki antologijski prikaz, valjda bi morao piscima provjeravati domovnice i putovnice.

Ministarstvo kulture i akademija su svih ovih godina pokušavali zadržati potpuno zastarjeli, rigidni, tradicionalni kanon u kojem ako radiš neki antologijski prikaz, valjda bi morao piscima provjeravati domovnice i putovnice

U uvodu u antologiju spominjite da je jedan od okidača rada na knjizi bila i situacija iz 2021. kada je Ministarstvo kulture u Nagradi mlade kritike isključilo knjigu Semezdina Mehmedinovića iz izbora jer nije hrvatski pisac?

Istina, to je bio jedan od mojih intimnih okidača, nažalost, djelomično sam u priči sudjelovala dok oba žirija nisu dala ostavku zbog ove odluke. Nakon ove knjige, ne želim da me više ikada itko pita zašto se Semezdin Mehmedinović našao u izboru suvremene proze u Hrvatskoj.

Što podrazumijeva pojam transnacionalne književnosti?

Umjetnost i književnost stvarno jesu bez granica, a transnacionalnost književnosti ne isključuje da se neki pisac osjeća dijelom nacionalnog kanona ako tako želi. Mislim da pristup u kojem administrativne granice postavljaju mjerilo stvari za neke buduće povijesti književnosti nije održiv i meni je stran. Pisci koje sam uvrstila u antologiju transnacionalno nadilaze ustaljene kanone, prevođeni su u drugim državama, često žive u različitim sredinama poput Lane Bastašić i Bekima Sejranovića i nemoguće ih je "utrpati" u nacionalnu nišu. Mi sad o ovome pričamo kao da je to neko čudo, staviš izbor iz knjige Andreja Nikolaidisa u antologiju, zamisli (smijeh). Nadam se i mislim da će ova pitanja za dvadeset godina biti deplasirana.

Zašto je upravo roman "Uhvati zeca" Lane Bastašić iznimka koja potvrđuje pravila vaše antologije?

Svatko tko pročita uvod u moju knjigu ili dođe na promociju zamijetit će da ne mislim da se treba čvrsto držati pravila, u svemu što radim želim imati mogućnost da se malo poigram. Lana Bastašić kao autorica zapravo je simbol onoga što mapiranje pokazuje – rođena je u Banjoj Luci, živjela je u Zagrebu, Beogradu, Barceloni, Berlinu, na brojnim rezidencijama i primjer je transnacionalne spisateljice. U svojim sjajnim tekstovima često progovara o pitanju identiteta, koje je izrazito važno i za moju knjigu – koliko su identiteti nametnuti, tko ih i kako stvara. Meni su, recimo, bliži ljudi s kojima sam u mladostima pjevala na ljubljanskim Križankama na koncertu Nicka Cavea, nego neki s kojima dijelim adresu stanovanja. Načelno se u knjizi držim pravila da su uvršteni tekstovi prvo objavljeni kod hrvatskog nakladnika, ali mislim da bi bila šteta da u mapiranju nemamo "Uhvati zeca", samo zbog toga što je knjiga malo ranije objavljena u Beogradu.

Jagna Pogačnik (Foto: Davor Konjikušić)

"Adio kauboju" je biser hrvatske i regionalne književnosti

Dio antologije obuhvaća knjige pisane između 2000. i 2010. godine. Jeste li danas te knjige čitali drugačije nego u vrijeme njihovog izlaska, koliko su knjige pisane početkom nultih i dalje relevantne?

Nakon što sam riješila kriterije, najzanimljiviji dio procesa nastanka knjige bio je čitanje naslova od prije devetnaest, dvadeset godina. Moram priznati da se optika brzo mijenja – kako sam uvijek u knjigama podcrtavala ono što mi je u tom trenutku bilo važno i osobno i za pisanje kritike, mogu reći da danas mnoge te stvari ne bih podcrtala. Nakon užasa prve polovine devedesetih, bilo kakav odmak, humor nultih u tom je trenu bio vau, što ne znači da su sve te knjige odoljele vremenu. Meni je bilo bitno uvrstiti tekstove koji su u ovih dvadeset godina nešto učinili i nešto pomakli, bilo mi je bitno pokazati što je našu književnost guralo dalje. Danas imamo sjajnu književnost, generacijske glasove, manjinsku tematiku, ženske glasove, sve je to započeto nultih, ali tek se sada razvija, a u antologiji ćete pronaći i još malo dugova tradiciji i stvarnosnoj prozi koja je u to vrijeme bila bitna, važna i čak revolucionarna.

"Putovanje u srce hrvatskog sna" Vlade Bulića našlo se u vašoj prvoj i drugoj antologiji. Osobno, meni je to jedna od rijetkih knjiga koja je potpuno uronjena u vrijeme u kojem je nastala, a da i dandanas funkcionira i ne zvuči naivno.

Istina, roman je dobio Nagradu Jutarnjeg lista još 2006. i zasigurno je izdržao test vremena. Pa eto jedne preporuke za mlađe generacije.

Uvijek mi treba par dana da probijem led na radionicama, da se polaznici i polaznice oslobode i shvate da književna kritika nije prošireni blurb knjige, a nije ni prikaz

Pišete da je "Sarajevski Marlboro" Miljenka Jergovića 1994. učinio prekretnicu u tematskom i stilskom smislu, a to 2010. radi roman "Adio kauboju" Olje Savičević Ivančević, koji dijeli vašu antologiju na dva vremenski jednaka dijela. Zašto ste baš izdvojili taj roman?

Roman je otvorio mnoge nove, dotad u našoj književnosti nedovoljno istražene perspektive, ne samo ženske, nego i manjinske, igrao se s vesternom, tzv. trivijalnim žanrom, pokazao nam Mediteran u nekom drugom svjetlu. Htjela bih jednom napisati tekst koji ga stavlja u središte iz kojeg se granaju razne linije mlađih generacija spisateljica i spisatelja jer mislim da se iz romana mogu vući stilska i tematska polazišta za mnoge kasnije naslove. "Adio kauboju" smatram biserom hrvatske i regionalne književnosti.

Kažete da vam je važno da se antologija može čitati i kao zaseban tekst, odnosno da su svi ti različiti odlomci na neki način ipak povezani. Knjiga završava riječima Dubravke Ugrešić: "Danas se ja motam oko svoje bivše kuće. U toj kući – književnosti – danas stanuju neki drugi stanari."

Moje mapiranje, osim što pretendira biti transnacionalno, jest i transžanrovsko jer smatram da je i pitanje granica žanrova danas deplasirano. Zato u knjizi imam i putopisnu prozu, knjigu "Slijepa karta" Marka Pogačara i esej Dubravke Ugrešić. Mislim da su njeni eseji čista literatura, a izabran je upravo esej "Karaoke književnost" jer je citat koji spominjete po meni odličan izlaz iz knjige. Ova knjiga je na neki način i posveta Dubravkinom radu i životu.

Osim Dubravke Ugrešić, u antologiji je s dva teksta zastupljen i Bekim Sejranović. Zašto?

Prvo sam izabrala ulomak iz romana "Tvoj sin Huckleberry Fin", ali onda sam shvatila da ne mogu ne uvrstiti i roman "Nigdje, niotkuda" – taj je naslov provodna, crvena nit mog mapiranja. Također, riječ je o meni iznimno dragom i bitnom piscu čiji je opus nažalost završen i odlučila sam da mogu izaći iz ustaljenih okvira i uvrstiti njegova dva teksta.

Jagna Pogačnik (Foto: Davor Konjikušić)

Nadu mi daju mladi

Na početku intervjua spomenuli ste radionice književne kritike. Radionice ste vodili i u zagrebačkom Centru za kreativno pisanje, ali i u sklopu projekta Kritike h,d,p, portala na kojem ste jedna od urednica. Tko su mladi koji se žele baviti kritikom?

Kritiku na našim studijima književnosti nitko ne podučava – na akademiji se držimo konzervativnog pristupa – studenti uče povijest književnost, telefonski imenik s hrpom pisaca i, uz rijetke izuzetke, stvarno ih nitko ne uči kritički misliti. Uvijek mi treba par dana da probijem led na radionicama, da se polaznici i polaznice oslobode i shvate da književna kritika nije prošireni blurb knjige, a nije ni prikaz. Paralelno, kritika nije ni objektivni znanstveni tekst, u njoj ima puno prostora za subjektivnost, uz, dakako, stručnost. Na primjeru radionica Kritike h,d,p mogu reći da je od 15 polaznika i polaznica njih petero postalo stalnim suradnicima portala, tako da radionice mogu biti jako uspješne.

Otpočetka svoje karijere radite kao frilenserica. Koliko vas to financijski, emotivno iscrpljuje, što vam donosi?

Sad već 24 godine radim kao slobodnjak i imala sam sreće što sam upravo 2000. godine dobila ponudu da pišem tjedne kritike u Jutarnjem listu pa me scena ubrzo počela percipirati kao generacijsku kritičarku i otvarala su mi se vrata različitih, često dužih književnih angažmana. Ispočetka je uvijek tu financijska nesigurnost, ali danas, kada paralelno i prevodim, mogu živjeti od onoga što volim raditi. Naprosto nisam karakterno tip koji ujutro odlazi u ured i neki šef mu govori što taj dan mora raditi.

Koliko god mi je jasno da je u mnogim poslovima dobro koristiti AI jer nam skraćuje posao, mislim da kod umjetnosti, pa i književnog prevođenja, treba biti jako oprezan

Prevodite sa slovenskog jezika. Kako vidite budućnost prevođenja nakon AI-ja?

Mislim da je književno prevođenje proces potpuno drugačiji od tehničkog ili bilo kojeg drugog prevođenja i da je za njega potrebna osoba, prevoditelj koji je i sam pomalo pisac. Jasno mi je da programi koji se bave prevođenjem uz pomoć umjetne inteligencije napreduju, ali ja još uvijek vjerujem u neki duh umjetnika, duh prevoditelja i koliko god mi je jasno da je u mnogim poslovima dobro koristiti AI jer nam skraćuje posao, mislim da kod umjetnosti, pa i književnog prevođenja, treba biti jako oprezan.

Možete li čitati za gušt, u slobodno vrijeme, bez da uključite Jagnu književnu kritičarku?

U zadnje vrijeme se trudim čitati bez da radim bilješke, objasniti samoj sebi da knjige o kojima ne moram pisati i o kojima ne moram nigdje govoriti ne moram ni analizirati i raščetvoriti dok čitam, ali iskreno, ide mi teško. Moram vježbati čitanje samo kao čitateljica, da mi primarni čitateljski užitak bude jednostavno priča, da ne tražim greške (smijeh).

U prijašnjim intervjuima isticali ste kako vas je formirao kraj osamdesetih. Što pamtite iz tog perioda, kraja vaše srednje škole i početka fakulteta?

Fakultet upisujem 1988., ali još u gimnazijskim danima u Osijeku surađivala sam s omladinskim listom Ten. Kao šesnaestogodišnjakinja upoznajem brojne ljude koji su i dandanas bitni akteri našeg kulturnog života, primjerice Delimira Rešickog i Julijanu Matanović. Meni je tadašnji omladinski tisak, književnost, glazba, Novi val, to jedno mitsko razdoblje koje danas mladima ide beskrajno na živce, bilo jako važno i formativno. I kada o njemu pričam i razmišljam, nema to veze s jugonostalgijom u političkom smislu, ali i današnji regionalni književni festivali koje smo već spominjali, a koji su posjećeni i važni brojnim generacijama, pokazuju koliko nam nedostaje taj šaroliki jugoslavenski kulturni prostor.

I za kraj – što vam ovih dana budi nadu?

Sjajni ljudi kojima sam okružena, koji na neki sličan način vide svijet, probleme, ali i izlaze iz tih problema. Nisam pesimistična i mislim da takvih ljudi ima puno. Nadu mi daju i mladi koji rade odlične umjetničke projekte, i mlade cure koje ulaze u život s nekim zdravim stavom i ne daju na sebe. Naravno da će budućnost biti drugačija, ali unatoč svim promjenama, sve nas na kraju vesele i diraju iste stvari, svi se bavimo svijetom oko nas, društvom, sretnim i nesretnim ljubavima. Književnost nam pokazuje da i kada se mijenjaju pristupi i formati, teme koje ljude okupiraju ipak jesu univerzalne.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.