Ma ne pada mi na pamet da skupo plaćam prijevode kada imam na dlanu studente stranih jezika koji uz pomoć današnje pametne tehnologije prevode stranicu teksta za svega par eura; svjedočio sam nedavno takvoj izjavi jednog ovdašnjeg izdavača.

Izrečeno se odnosilo na razgovor o aktualnim perspektivama prijevoda stručne znanstvene literature u okolnostima i kontekstima nikad dovoljnih financijskih potpora za takve publikacije, a u uvjetima objektivno nikad postojećeg tržišta koje bi suhom ekonomskom računicom moglo opravdati takve troškove.

Mimo onog jasnog i nedvojbenog – da tržišna logika pozitivnih financijskih bilanci, odnosno profita, ne može i ne smije biti kriterij pri prosudbi treba li ili ne treba ulagati javni novac u aranžmane kakvi su prijevodi literature sa stranih jezika na nacionalni, jer se opravdanost takvih praksi mjeri drugim aršinima, ni izbliza ne samo monetarnim, već društveno-edukativnim i emancipacijskim – mene je to što sam čuo u mislima vratilo do povijesno ne baš tako davnog perioda.

Bilo je to vrijeme, svega generaciju unatrag, kada je prevođenje relevantne stručne i znanstvene literature potpadalo pod uobičajeni dio sveučilišno-profesorskog posla. Uz tekuću predavačku praksu, objavljivanje autorskih znanstvenih članaka te monografija i sudjelovanja na konferencijama, prevođenje knjiga inozemnih autora čiji radovi pripadaju poljima ekspertize dotičnog profesora-prevoditelja, bilo je četvrti stup profesure.

Na taj su se način u domaću javnu recepciju uvodila neka kanonska djela i širio se spoznajni doseg o važnim mjestima znanstvene međunarodne produkcije, te se na neki način s njima uspostavljao dijalog, a nacionalnom bi se jeziku, uvođenjem adekvatne i promišljene terminologije, koncepata i sintagmi od strane stručnih i za to osposobljenih osoba, osiguravala unutarnja razvojna dinamika i svježina.

Prijevode takvog tipa najčešće bi pratila primjerena oprema izdanja, u vidu predgovora ili pogovora u knjizi, ako već ne od samog autora prijevoda, onda u autorstvu kolege ili kolegice u statusu eksperta koji je znalački upućen/a u materiju prevedenog djela. Takve prakse nisu do kraja iščezle u domaćoj izdavačkoj produkciji, ali su opasno marginalizirane.

Nekoliko je strukturnih razloga za to. Dva su spomenuta s početka teksta, odbacivanje kvalitativnih kriterija i prepuštanje prevođenja osobama koje često nisu dovoljno kompetentne za tako zahtjevan posao, te čini se neizbježan udio suvremene tehnologije umjetne inteligencije koja se od strane izdavača sve više upreže u te svrhe, pa "prevoditeljima" preostaje da tek malo "korigiraju" ono što je UI napravila.

A ni profesorski posao nije ono što je nekad bio. Umjesto prevođenja, sada se od nas očekuje da se menadžerski bavimo ispisivanjem gustih prijavnih obrazaca za kompetitivne projekte.