Jedno od omiljenih clickbait goriva medijskih piromana je izvještavanje o simptomima tzv. woke kulture, što je pogrdna oznaka za navodnu strahovladu hipersenzibilnih liberala kulturnim i medijskim prostorom Europe i SAD-a. Ti agresivni odredi za političku korektnost, neprekidno nam se sugerira, zavode red po sveučilištima, unose teror raznolikosti u popularnu kulturu (tamnoputi vilenjaci! žene sa svjetlosnim sabljama! gej gangsteri!), uništavaju našu kulturnu baštinu i "otkazuju" razne slobodoumnike koji se usuđuju usprotiviti lijevom totalitarizmu.
No nasuprot strci koja je fabricirana oko te teme, čini se da kulturom i medijima ne dominiraju otkazivači, nego prije njihova redikulizacija, i to s ciljem huškanja konzervativnih i libertarijanskih klaunova koji, misleći da stoje na braniku Slobodne Riječi, zapravo pavlovljevski dižu korporativne prihode od oglašavanja, na zadovoljstvo nekog cinika u odjelu za marketing koji im iz tjedna u tjedan prodaje istu foru.
Tipičan primjer takvog mainstream izvještavanja ovih je dana servirao Jutarnji list, koji je iz međunarodnih medija prenio vijest o intervencijama u nova izdanja knjiga Agathe Christie zbog uklanjanja spornih formulacija – najčešće vezanih za kolonijalni vokabular, rasne i etničke stereotipe, ali i druge vrste uvredljivih izraza. Izostavljajući, naravno, bilo kakav kontekst, Jutarnji članku daje podrugljivi nadnaslov "Bizarne izmjene", uokvirujući priču kao još jedno liberalno histeriziranje, nakon što smo proteklih tjedana mogli čitati o sličnim redakturama knjiga Roalda Dahla i Iana Fleminga.
O čemu se, konkretno, radi? Prema sugestijama tzv. redaktora za osjetljivi sadržaj, kako se zovu omraženi suradnici i suradnice izdavačkih kuća specijalizirani za reprezentaciju manjinskih zajednica i jezičnu inkluzivnost, HarperCollins je od 2020. počeo unositi niz izmjena u omiljene romane o Herculeu Poirotu i Miss Marple, koje uključuju izbacivanje stereotipnih izraza i epiteta kao što su "orijentalni" i "nubijski", pogrdnih referenci na etnicitet i opisâ fizionomije iz kolonijalnog imaginarija. Iz Dahla, autora klasika dječje književnosti poput "Matilde" i "Charlieja i tvornice čokolade", ali i osvjedočenog antisemita, uklonjene su pak uvredljive reference na fizički izgled likova – primjerice, pridjevi "debeo" i "ružan" – te su uvedeni rodno neutralni termini, prenosi Guardian.
Takve su intervencije laka meta za prvoloptaške kritike, netko bi ih lako proglasio lošim ili pretjeranim rješenjem, premda bi zasigurno trebalo pregledati redigirana izdanja za donošenje odgovornog zaključka – za dobrim dijelom izbačenih segmenata, vjerujem, ne bi vrijedilo pustiti suzu, niti bi se uočila bitna razlika u načinu na koji tekstovi funkcioniraju bez njih. Međutim, prihvatiti okvire rasprave koje nameće koncept slobode govora, promatrati ovu temu isključivo na razini kulturnih ratova, wokenessa i "cenzure", značilo bi prihvatiti konzervativno-liberalnu optiku u kojoj prljavi mehanizmi kulturne proizvodnje ostaju nevidljivima. Naime, ako postoji jedno pravilo analize kulturne industrije, to je sljedeće: kad god se korporacije zainteresiraju za pitanja reprezentacije, budite sigurni da to rade kako nitko ne bi govorio o ekonomiji.
Vrag je, naravno, upravo u njoj. Kao što smo nedavno izvijestili u Novostima, u valu sindikalne aktivnosti u kulturi u SAD-u zadnjih godina, jedan od štrajkova koji se posebno izdvojio je upravo onaj zaposlenika HarperCollinsa. Potaknut sve širom senzibilizacijom za problem podzastupljenosti različitih manjina, među standardnim zahtjevima za većim plaćama i sigurnošću našao se i onaj za povećanjem raznolikosti među zaposlenicima i autorima. Kako je u intervjuu za portal Hell Gate pojasnila urednica i sindikalna predstavnica Laura Harshberger, niske plaće u HarperCollinsu za posljedicu imaju to da su radna mjesta pretežno otvorena privilegiranim pojedincima, čime su iz rada u izdavaštvu sistemski isključeni pripadnici marginaliziranih zajednica.
Do čega dovodi takva nepropusnost sugerira analiza objavljena krajem 2020. u New York Timesu pod naslovom "Just How White Is the Book Industry?", koja je pokazala da su čak 89 posto knjiga koje su najveći izdavači u SAD-u objavili između 1950. i 2018. napisali ne-hispanoamerički bijelci. Autori članka taj podatak dovode u korelaciju s rezultatima velike ankete bloga Lee & Low iz prethodne godine, prema kojoj bijelci čine 85 posto urednica i urednika u izdavačkim kućama. U oba slučaja je, dakako, riječ o značajno većim udjelima nego u općoj populaciji.
Pojava redaktora za osjetljivi sadržaj naprosto je najjeftiniji odgovor izdavačkih korporacija na promjene na tržištu u jeku pokreta poput #MeToo i Black Lives Matter, koji adresiraju upravo takve asimetrije. Suprotno neutemeljenim predodžbama o moćnim cenzorima kulture i umjetnosti, riječ je zapravo redom o honorarnim, potplaćenim i prekarnim radnicama i radnicima koji u profesionalnim agencijama danas dobivaju 0,019 centi po pregledanoj riječi. Spisateljica Zoe Dubno na portalu The Spectator jasno ukazuje na bit tog perfidnog "rješenja", koje getoizira različite manjinske položaje cinično proglašavajući iskustvo marginaliziranosti za ekspertizu: "Čini se da stvaranje uloge redaktora za osjetljivi sadržaj omogućuje pretežno bijelom, zaposlenom uredništvu izdavačkih kuća podugovaranje rada 'bivanja manjinom' s freelancerima i mladim radnicima u honorarnoj ekonomiji, zadržavajući socijalno najranjivije pojedince na ekonomski najranjivijim položajima."
Ukoliko postoji distopijski aspekt čitave te priče, to nije brisanje kolonijalnih i rasističkih tropa iz nekih knjiga, nego su to profili redaktorica i redaktora za osjetljivi sadržaj, prisiljenih, kako Dubno napominje, da i ozbiljne traume ili dijagnoze poput depresije i poremećaja tjeskobe navode kao iskustva i kvalifikacije kojima se reklamiraju potencijalnim poslodavcima. Riječ je, ukratko, o jednom od strašnijih primjera novog kapitalističkog pakla pod krinkom raznolikosti. Na "orvelovsku" interpretaciju sâmih izmjena u slučaju Dahlovih knjiga ne pristaje ni Guardianova Gaby Hinsliff, koja intervencije naprosto tumači kao poslovno promućurne, s obzirom na to da se na tržištu kao konkurencija sve više javljaju novi autori i autorice knjiga za djecu, senzibilitetom bliži mlađim generacijama roditelja. Hinsliff također napominje da je Netflix pretprošle godine od zaklade koja skrbi za Dahlovu ostavštinu otkupio autorska prava za 500 milijuna funti, pa se "prekrajanje" njegovih djela čini kao logičan korak osiguravanja goleme investicije. Navedena cifra samo dodatno podcrtava gdje se u lancu nalaze redaktori koji su angažirani na provođenju takve vrste zaštite.
Tema intervencija u književne tekstove, kako bi ih se učinilo "politički korektnijima" i "reprezentativnijima" u odnosu na različite manjine, pokazuje koliko je rasprava o uključivosti i raznolikosti kulturne proizvodnje zarobljena u identitetsku logiku, i koliko ta logika ide niz dlaku izdavačkim gigantima. Kao što je anglofoni akademski sustav uvelike getoizirao različite identitetske pozicije istraživača i istraživačica s globalne periferije i poluperiferije, dopustivši im ograničeni pristup svojim dvojbenim privilegijama po cijenu svođenja na poziciju "autohtonog" stručnjaka za vlastiti kontekst, tako i izdavačka industrija sada to radi na još ciničniji način s pripadnicima marginaliziranih zajednica. Bitan faktor u reprodukciji tog izrabljivanja nesumnjivo je stavljanje fokusa na tzv. woke kulturu i njene fantomske učinke. U tom smislu, konzervativna se kulturna panika još jednom pokazuje kao ono što je oduvijek bila: najobičnija dimna zavjesa za prikrivanje i zaštitu korporativnih interesa.
