Lisa Hofmann-Kuroda je prevoditeljica koja barata japanskim i engleskim. Odrasla je u Teksasu, a trenutno živi u Tokiju. Članica je kolektiva ALTA BIPOC koji okuplja prevoditelje iz različitih američkih manjinskih zajednica. Trenutno prevodi i memoare komunistkinje i osnivačice Japanske crvene armije (JRA) Fusako Shigenobu, "Sezona revolucije: S bojnih polja Palestine". Shigenobu, poznata i kao "crvena kraljica", u maju ove godine izašla je na slobodu nakon 20 godina zatvora na koji je osuđena zbog sudjelovanja u opsadi francuskog veleposlanstva u Haagu 1974. Prije nego što je 2000. uhićena u Japanu desetljećima je živjela kao bjegunka.

Trenutno prevodite memoare Fusako Shigenobu. Što svijet ne zna o njoj?

Cijeli Fusakin život i rad često se povezuje s jednim događajem, napadom na aerodrom u Lodu u Izraelu 1972. Međutim, ne samo da nije bila prisutna ondje, nego nikada nisu pronađeni dokazi da je osmislila napad, kako to često tvrdi liberalni tisak. Fokusirajući se na taj događaj, javnost propušta širu putanju njezina života i aktivističkog rada. Rad kao studentske aktivistkinje koja je prosvjedovala zbog povećanja školarina u Tokiju 1960-ih, prosvjedovanje protiv američko-japanskog sigurnosnog sporazuma i rata u Vijetnamu, godine u kojima je s drugim članovima JRA-e radila u Libanonu. Fusako pripada generaciji mladih ljevičara rođenih nakon Drugog svjetskog rata koji postaju punoljetni u Japanu 1960-ih. Borili su se s naslijeđem generacije svojih roditelja koji su bili odgovorni za ratne zločine Japanskog carstva, s načinom na koji su ti zločini ne samo prošli nekažnjeno, nego se nastavili putem novog režima globalnog američkog carstva.

JRA je najpoznatija po oružanoj borbi i vojnim operacijama protiv kapitalističkih i imperijalističkih interesa diljem svijeta. Manje se zna o njihovim dosljednim praksama solidarnosti s palestinskim narodom. Možete li nam nešto reći o tome?

Citirat ću Fusakinu kći, Mei Shigenobu: "Fusako je u početku radila za časopis Al Hadaf, u uredu za odnose s javnošću Narodne fronte za oslobođenje Palestine (PFLP), zajedno s glavnim urednikom Ghassanom Kanafanijem. Ljevičarske aktivistkinje informirale su o tome što se događa na terenu u palestinskoj borbi i na Bliskom istoku općenito. Pružala je logističku podršku japanskim volonterima povezujući ih s palestinskim kolegama. Neki japanski liječnici otišli su u Libanon kako bi otvorili klinike u izbjegličkim kampovima ili obučavali ljudi za liječenje, umjetnici su ustupali umjetnička djela ili koproducirali drame, dok su pisci pisali ili prevodili djela istaknutih Palestinaca kao što je Kanafani. Desetljećima je JRA obavljala posao koji se obično vezuje uz nevladine organizacije. Jedina razlika bio je njihov ideološki okvir i činjenica da su bili dobrovoljci."

Shigenobu je u zatvoru podršku pružala skupina The Olive Tree (Stablo masline). O kakvom se kolektivu radi?

Nisam se još uspjela povezati s njihovim članovima ovdje u Japanu, ali mogu reći da postoji jaka mreža lijevih aktivista, mnogih starije generacije, koji formiraju grupe podrške oko političkih zatvorenika, uključujući Fusako, ali i Okamota Kozoa, koji je još uvijek živ u Libanonu. The Olive Tree se formirao kao kolektiv podrške za Fusako nakon suđenja 2000., a od 2001. objavljuju mjesečni bilten koji uključuje njene dnevnike iz zatvora. Usto su nudili i pravnu podršku za političke zatvorenike, kao i platformu za okupljanje ljevičarskih aktivista. Činjenica da su nastavili objavljivati njezine biltene više od dvadeset godina, svaki mjesec, isključivo na dobrovoljnoj bazi, izvanredan je pothvat solidarnosti iz kojeg grupe za podršku zatvorenicima diljem svijeta mogu učiti.

Nedavno ste na Mediumu, američkoj platformi za online izdavaštvo, objavili zadnji njezin zatvorski bilten. Trebao je biti izaći u jednom kulturnom mediju, ali ipak nije. Zašto?

Ponuđeno mi je da objavim prijevod u časopisu The New Inquiry i napišem nekoliko redaka koji će predstaviti Shigenobu njihovoj publici. Dan prije nego što je članak trebao izaći, javljeno mi je da je napravljeno nekoliko "uredničkih prilagodbi". Dodana je rečenica da je JRA teroristička organizacija, kao i dugačak citat u kojem se Fusako ispričava za svoje postupke, a da se pritom ne navode ni kontekst ni izvor iz kojeg je taj citat izvučen, te rečenica da je Fusako "preispitala svoju prijašnju taktiku". Pobunila sam se protiv izmjena, posebno one kojom se JRA označava kao teroristička organizacija, jer se riječ "terorist" dugo koristi za kriminaliziranje svakog čina otpora državnom nasilju. Kada lokalne zajednice štite vodne resurse i protestiraju zbog izgradnje naftovoda na zemlji na kojoj žive stoljećima označava ih se kao "teroriste", ali naoružanog napadača koji otvori vatru i propuca učenike u osnovnoj školi neće označiti kao teroristu. Uredništvo je odbilo, pa sam povukla članak i odlučila ga sama objaviti.

Zašto vam je bilo bitno da ga objavite?

Kada prevodim Fusako, cilj mi je dopustiti joj da govori u svoje ime. Ne zanima me ponovno je kriminalizirati u tom procesu. Ne vjerujem da je "terorist" neutralan ili objektivan pojam i mislim da nije prikladno tako opisati postupke političke zatvorenice koja je život posvetila oslobođenju Palestine. Liberalne publikacije često objavljuju proklamacije o svojoj ljevičarskoj politici, ali su istovremeno prilično kukavičke kada je u pitanju preuzimanje bilo kakvog materijalnog ili drugog rizika u objavljivanju djela stvarnih revolucionara.

Prevodili ste i japansko-američke pjesnike koji su bili zatvoreni na Heart Mountainu tijekom Drugog svjetskog rata. Ondje su objavljivali časopis Heart Mountain Bungei, sada prvi put preveden na engleski. O kakvom je časopisu riječ?

Bio je to književni časopis koji su pisali zatvorenici u Heart Mountainu u Wyomingu, jednom od mnogih logora u koje su Japanci koji su živjeli unutar "zone isključenja" ili na zapadnoj obali SAD-a poslani početkom 1940-ih, iz straha da bi mogli špijunirati ili biti u dosluhu s japanskom vladom. Časopise je sačuvala i arhivirala zaklada Heart Mountain Wyoming, neprofitna organizacija koja se nalazi na prostoru bivšeg logora. Sadržavao je pjesme (tanka, haiku i senryu), crteže, satirične eseje i filozofska razmišljanja japanskih imigranata koje je američka vlada nepravedno zatočila. Dok većina onoga što znamo o japansko-američkoj povijesti teži privilegiranju spisa i ideja druge generacije japanskih imigranata, od kojih su mnogi pisali na engleskom, postoji bogata arhiva prijeratne literature na japanskom jeziku koju su napisali prvi naraštaji japanskih imigranata u SAD-u. Ti su imigranti imali specifična razmišljanja i iskustva, koja su dugo ignorirana jer većina znanstvenika u SAD-u ne čita japanski, a ako i znaju jezik za takve su materijale nezainteresirani.

Kakav je interes za prijevod japanskih autora u SAD-u? Kako se oblikuje, što je prioritet?

U SAD-u već duže postoji interes za prevođenje japanskih autora, uspjeh pojedinih knjiga promijenio je prijemčivost izdavačke industrije. U posljednjih nekoliko godina, primjerice, knjiga Sayake Murata "Convenience Store Woman", koja je prevedena na 40 jezika i prodana samo u Japanu u milijun i pol primjeraka, učinila je izdavače spremnijima da preuzmu "rizik" objavljivanja japanske književnosti u prijevodu, što se prije smatralo tržišnom nišom. Njezin uspjeh važan je i zato što je ponukao izdavače na traženje radova suvremenih japanskih spisateljica, dok je prije tržištem dominirao Haruki Murakami. Prioritete najviše oblikuju moćni književni agenti, marketinški timovi i prestižne književne nagrade, kao što su nagrade Akutagawa i Naoki u Japanu.

Kako se prevoditeljski snalazite na tom terenu?

Na početku sam karijere, pa nisam sigurna mogu li dobro na to odgovoriti. Pokušavam inicirati projekte u koje vjerujem. Uz književnu kvalitetu djela, u obzir uzimam politička opredjeljenja pisaca, poziciju s koje se piše, društvene probleme koje se ističe. To je sve neodvojivo od vrijednosti djela. Pokušavam prevoditi djela koja narušavaju kulturne klišeje i narative koje sponzorira država, djela koja šire solidarnost i simpatije među anglofonim čitateljstvom.