U septembru 1934. godine Kongres sovjetskih književnika predlaže, a potom i prihvaća doktrinu socijalističkog realizma, usmjerenu na glorifikaciju rada i izgradnje socijalističkog društva. S rusistom Dragom Bajtom, nagrađivanim prevoditeljem (dobitnik je Sovretove nagrade 1979., Župančičeve nagrade 1985. i nagrade Prešernovog fonda 1991.) i autorom studije "Što je Sunce Mjesecu, to je Rusija nama" razgovarali smo u povodu stogodišnjice socrealizma, koja dolazi u neko cinično vrijeme kada se rad i socijalističko nasljeđe obezvređuju.

Osim što ste prevoditelj, također ste i esejist, leksikograf, urednik i, što je za povod našeg razgovora važno, povjesničar i teoretičar književnosti. Za svoje prijevode s ruskog ste primili više nagrada, a osim s ruskog prevodili ste i s hrvatskog i slovačkog. Kome dugujete uvod u svijet slavenskih jezika?

Nedvojbeno je da je za to presudno bilo studiranje ruskog i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Iako sam već u gimnaziji imao veoma dobru profesoricu ruskog jezika i književnosti, isprva sam oklijevao u vezi s time što studirati. Posebno me privlačila svjetska književnost, koju je tada na sveučilištu predavao karizmatični profesor Dušan Pirjevec. Stoga sam se upisao na taj studij, a uz njega i na rusistiku. Tamo sam se najviše posvetio ruskoj književnosti, dok sam se jezikom bavio samo za potrebe studija. Nakon drugog semestra počeo sam malo-pomalo prevoditi kratku prozu za Radio Ljubljana, današnji Radio Slovenija, a 1974. sam preveo svoj prvi roman, "Petrograd" Andreja Bjeloga, za poznatu ediciju "Sto romana".

Već neko vrijeme vode se polemike o nacionalnosti pisaca i njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Tako danas neki smatraju Gogolja ukrajinskim piscem, kao i Bulgakova, koji je rođen u Kijevu. Međutim, obojica su svakako klasici ruske proze

Usmjerio sam se na prevođenje glavne struje ruske proze od Gogolja preko Dostojevskog do modernista (simbolisti, Aleksej Remizov, Fjodor Sologub, Osip Mandeljštam) i začetnika postoktobarske sovjetske proze (Jevgenij Zamjatin, Boris Piljnjak, Mihail Bulgakov, Andrej Platonov). Uzor mi je bio i zagrebački profesor Aleksandar Flaker, slično usmjeren teoretičar i prevoditelj. Iz tog vremena zanimali su me i oberiuti (Danil Harms, Aleksandr Vvedenski) i ruska avangarda (konstruktivizam), a preveo sam nekoliko djela ruske proze nakon Drugog svjetskog rata (Andrej Bitov, Venedikt Jerofejev, Vladimir Vojnovič).

Posebno moram istaknuti zanimanje za neslužbenu literaturu, odnosno produkciju samizdata, koju sam predstavio u knjizi s istim naslovom 1983. godine. Upustio sam se i u teorijska djela, kao što su spisi ruskih formalista. Uz studij sam upoznao i slovačku književnost (ovdje mi nije pošlo za rukom objaviti nijedan samostalni knjižni prijevod) i srpsku te hrvatsku književnost, iz kojih sam preveo mnogo poezije i proze za Radio Sloveniju, a neka su djela objavljena i u knjižnom obliku (Milan Rakić, Danilo Kiš). Za hrvatske čitatelje možda je zanimljiva činjenica da sam 2008. preveo i Goldsteinovu "Hrvatsku povijest". Nagrade za prevodilački rad su potom same došle.

Kakvo je stanje s poučavanjem ruskog posljednjih godina, odnosno kakvi su odjeci na njegovo poučavanje u školama stranih jezika i je li karizma ruskog u slavenskim jezicima oštećena političkim buđenjem ukrajinske kulture?

U mojim sveučilišnim godinama, tj. u razdoblju 1965. – 1975., zanimanje za studij ruskog bilo je prosječno. Svakako je studij jačao nakon poslijeratnog razdoblja Informbiroa, kada je došlo do istjerivanja ruskog iz škola. Svi koji smo se tada upisali na fakultet učili smo ruski još u srednjoj školi. Kasnije je zanimanje za taj studij opadalo, a ruski je postao neka vrsta egzotičnog jezika za osobenjake. Još malo kasnije je bilo više studenata, studij su kombinirali sa slovenskim i drugim slavenskim jezicima. Danas, u doba rata između Rusije i Ukrajine, vjerojatno je zanimanje za studij smanjeno. Ne poznajem situaciju, ali pretpostavljam da je političko zbivanje utjecalo i na popularnost, odnosno nepopularnost ruskog jezika. Prevoditelji se zbog situacije sve više usmjeravaju na ponovno prevođenje ruskih klasika, čemu sam se posljednjih godina i ja priključio. Jako se pojačava i prevođenje suvremene ukrajinske proze, koja je prije nekoliko godina bila gotovo neprimjetna. U svakom slučaju, raspoloženje među Slovencima sada je potpuno na strani ukrajinske borbe za neovisnost. Rusofili ipak postoje, možda najviše među političarima, ali simpatije prema Rusima su sve manje.

 

Ukrajinski ili ruski pisci

Čitajući vašu studiju o socrealizmu čini se da se uz ruska pojavljuje i velik broj prezimena ukrajinskih pisaca. Je li još u SSSR-u postojala kulturna napetost između Rusa i Ukrajinaca?

Ponekad je teško reći je li neko prezime rusko ili ukrajinsko. Što se tiče književne problematike, za mene je ruski pisac svatko tko piše na ruskom. Već neko vrijeme vode se polemike o nacionalnosti pisaca i njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Tako danas neki smatraju Gogolja ukrajinskim piscem, kao i Bulgakova koji je rođen u Kijevu. Međutim, obojica su svakako klasici ruske proze. Što se tiče odnosa između Rusije i Ukrajine u vrijeme Sovjetskog Saveza, mislim da je bio sličan kao odnos između Srbije i Hrvatske kod nas. Poslijeratna Jugoslavija u početku je bila vjerna kopija Sovjetskog Saveza, osobito s obzirom na politički život, od njega se odvojila ponajprije u umjetnosti.

Janko Kos, Bratko Kreft i drugi su pronašli elemente socrealizma među ostalim i u socijalno angažiranoj književnosti Ivana Cankara – primjerice, u priči "Sluga Jernej i njegovo pravo" i drami "Sluge" – tako da je među njima bio smatran nekakvim slovenskim Maksimom Gorkim

Prije osam godina objavili ste knjigu "Što je Sunce Mjesecu, to je Rusija nama", koja nas podsjeća na zanemarenu doktrinu socrealizma. Je li to prva takva knjiga na našim prostorima i koji je njezin značaj ako imamo na umu da je došla u razdoblju kada je Slovenija dio neoliberalnih tržišnih odnosa?

U Sloveniji je moja knjiga svakako prvi sveobuhvatni prikaz socijalističkog realizma. Nastala je iz osobne inicijative i nikako ne u nekoj povezanosti s aktualnom politikom ili zbivanjima na drugim društvenim poljima. Pisanje o socrealizmu kod nas bilo je do njezina izlaska površno, obavljeno bez poznavanja izvorne doktrine i bez preciznih analiza slovenske književnosti. Iako je socijalistički realizam u Sloveniji bio vodeće, monopolno i jedino dopušteno umjetničko usmjerenje u razdoblju od 1946. do 1952., domaća književna povijest se sve do danas njime bavi kao sporednom, manje važnom pojavom koju je odozgo nametnula Komunistička partija prema zakonima marksizma i znanstvenog socijalizma. Opravdavali su je domaći partijski ideolozi (Boris Kidrič, Edvard Kardelj, Boris Ziherl), ali i najpravovjerniji književni kritičari tog vremena (Ivan Bratko, Miško Kranjec i dr.).

No u Sloveniji je socijalistički realizam imao svoje autohtone umjetničke i književne korijene od proleterske književnosti 1920-ih nadalje, a osobito u angažiranoj i dirigiranoj kulturi za vrijeme Drugog svjetskog rata (masovno narodno pjesništvo u NOB-u). Slovenski partijski ideolozi, osobito Ziherl i Kidrič, željeli su nametnuti "novi realizam" još prije rata (tzv. sukob na književnoj ljevici), a posebno tijekom rata (tzv. sukob o partizanskoj brezi). Pritom su se pozivali ne samo na znanstveni socijalizam i marksizam-lenjinizam nego i na slovenske tradicije proleterske i socijalne književnosti 20-ih i 30-ih godina.

O povezanosti "partizanske" kulture sa socrealizmom slovenska književna povijest nikako nije željela reći ništa određeno, stoga je cijeli socrealizam svela na poslijeratno vrijeme i označila ga kao manje vrijednu umjetnost koja nije stvorila umjetničke vrhunce. Kada se s informbiroovskim političkim prijelomom 1948. i Krležinim govorom na kongresu jugoslavenskih pisaca u Ljubljani 1952. godine slovenska umjetnost ideološki odvojila od sovjetskih uzora, socrealizam je za povijest književnosti konačno potvrđen kao slijepa ulica. To danas pokazuju podaci: romani Miška Kranjeca, Ivana Potrča, Antona Ingoliča, priče Ignaca Kopriveca, feljtoni Franceta Slokana i Katje Špur, pjesme Mile Klopčiča, Tone Seliškara, pa čak i Mateja Bora, javne knjižnice u Sloveniji izbacuju iz fondova jer se premalo ili gotovo nikako ne posuđuju.

 

Od usvajanja do razgradnje

Kako su se socrealizam i njegovo razumijevanje razvijali s vremenom?

Doktrina socrealizma u SSSR-u prošla je različite razvojne faze od službenog usvajanja 1934. do razgradnje 1990. Tokom cijelog tog vremena, međutim, ustrajavala je pri osnovnoj definiciji – "istinsko, povijesno konkretno oslikati stvarnost u njenom revolucionarnom razvoju" – i temeljnim postavkama: idejnosti, tendenciji, partijskosti, ljudskosti, povijesnom optimizmu i pozitivnim junacima. Nije iznenađujuće što su književna kritika i estetika u cijeloj komunističkoj istočnoj Europi slijedile socrealističku doktrinu, i to u različitom trajanju. Do odustajanja od osnovnih postulata najprije je došlo u Jugoslaviji i Poljskoj, gdje se socrealizam još sredinom 1950-ih godina ublažio u društveno angažiranu prozu i pjesnički intimizam.

Razumijevanju pravog sadržaja socrealizma u Jugoslaviji i Sloveniji posebno su doprinijeli Sveta Lukić i Janko Kos, a prvu je bit socrealizma kao partijske, ideološki uvjetovane umjetnosti u SSSR-u artikulirao Andrej Sinjavski još 1959. godine. U svojoj knjizi se bavim isključivo djelima koja imaju više ili manje jasno izraženu idejnu shemu umjetnosti u duhu socijalizma i grade na njoj. U Sloveniji to najizraženije čine poezija iz radnih brigada (lirika "krampa i lopate"), graditeljska agitka ili zadružna proza (romani o agrarnoj reformi i osnivanju poljoprivrednih zadruga). Pri analizi ne razlikujem više ili manje "kvalitetna" djela, nego samo razotkrivam njihovu idejnu strukturu koja određuje strukturu samog djela i plan izraza.

Kakvi su bili odjeci knjige ako su posljednji odjeci socrealizma u Sloveniji bila odmjeravanja s totalitarnom simbolikom Laibacha 1980-ih?

Većeg javnog odjeka na izlazak moje knjige 2016. nije bilo, objavljeno je samo nekoliko recenzija. Takva djela inače ne pobude neku veću pozornost, ni među čitateljima, ni među stručnjacima. To po mom mišljenju dokazuje da je moja literarno-historijska analiza bila opravdana i potrebna, ali i to da je socrealizam zapravo postao isključivi predmet povijesti umjetnosti i književnosti, koji više nije sposoban aktivno sudjelovati u stvaranju današnje literature, umjetnosti i kulture.

U povodu stote obljetnice rođenja Ivana Cankara, filmski redatelj i publicist Marcel Štefančič mlađi objavio je golemu monografiju o njemu. Istovremeno, to je bio pokušaj da se otac slovenske moderne izbavi iz ruku Crkve koja ga je prisvojila kao kršćanskog pisca. Jesu li se i slovenski socrealisti pozivali na Cankara?

Janko Kos, Bratko Kreft i neki drugi pronašli su elemente socrealizma među ostalim i u socijalno angažiranoj književnosti Ivana Cankara – primjerice, u priči "Sluga Jernej i njegovo pravo" i drami "Sluge" – tako da je među njima bio smatran nekakvim slovenskim Maksimom Gorkim. "Slugu Jerneja" je Ivan Prijatelj označio kao "kratak, ali svjetski moćan prepjev Marxovog manifesta". Znamo da je Cankar imao utjecaj i na proletersku književnost i literarno stvaralaštvo u NOB-u, kao na primjer na način na koji je lik majke oblikovan u ratnim agitacijama. Ako je istina to što tvrdi Marcel Štefančič, čiju monografiju inače nisam čitao, onda mogu reći da je Cankar prešao iz jedne religije u drugu: socrealizam se danas među brojnim teoretičarima smatra sekulariziranom religijom.