Prostorno-vremenske zone sukoba proždiru živote, priče i povijesti, dopirući do svijeta koji je od ratnog epicentra ugodno udaljen samo kao plamena površina; u življenoj je stvarnosti uvijek daleko više glasova, složenije zemljište iz kojeg povijest izvire, ambivalentniji prostor između smjerova koji će preuzeti narativ nakon lomova. Povijest briše iskustvo opasnosti, ambigviteta i ljudskosti, osobito onih koji se sudbinski nađu između ili onkraj dviju jasno pozicioniranih silnica. "[I]stodobno način pomirenja s osobnom poviješću i knjiga o povijesti", "Fikseri u srednjem vijeku" Zrinke Stahuljak inspiraciju vuku iz iskustva autorice kao ratne prevoditeljice na linijama bojišnice bivše Jugoslavije, a razvijaju se kao uzbudljiva studija paralelizama u funkcijama i tretmanu prevoditelja i posrednika u srednjem vijeku nasuprot suvremenog svijeta.
Neverziranom oku-uhu kontraintuitivan, izraz "fikser" alternativa je prozirnijim i užim značenjima prevoditelja i tumača; uvriježeni novinarski izraz za one koji vrše niz posredničkih poslova u zoni sukoba, od prevođenja preko posredovanja informacija o kulturološkim specifičnostima do praktičnih zadataka poput prijevoza ili kupovine. "Jer se fikseri ne ograničavaju na prevođenje; oni donose odluke; njihov se rad odvija u situacijama koje iziskuju sposobnost akcije i reakcije koja ne ovisi o kodovima izvan terena, što vodi do nošenja oružja i delegiranja. Jedna od definicija fiksera mogla bi biti: "prevoditelj u svijetu", prevoditelj koji ima sposobnost akcije zato što je u svijetu, na terenu." Meka funkcionalnost fiksera uvjetuje složenu etiku pozicije koja se u danim okvirima nameće kao nužnost za one koji usluge fiksera koriste na terenu. I utoliko se snažnije dokidanjem tih istih okvira, prema uobičajenim uvjetovanjima odnosa moći i ljudskih afekata, potreba transformira u odbojnost, a zavisnost u nasilje.
"Fikseri" su mogli biti uzbudljiva dugometražna publicistika, da su se misli dodatno raspisale, a studije slučaja zauzele više narativnog prostora. U ovom sažetom izdanju refleksije se skiciraju, reference tek navode, a primjeri iznose u formi krokija
Stahuljak poseže u dugu povijest fiksera (terdžumana, dragomana) kako bi ilustrirala raznolikost, ali i bitnu istovjetnost njihove pojave u različitim povijesnim trenucima. "Misionar, križar ili hodočasnik u srednjem vijeku, kao zapadna interventna vojska ili ratni izvjestitelj danas, moraju ići preko posrednika – fiksera." Naslućuje se već u odabranom citatu kontrast između (kvazi)miroljubivih praksi smještenih u razmjerno daleku povijest, posredovanih književnim i likovnim dokumentarnim i umjetničkim djelima te nasilja koje bitno određuje suvremeni kontekst u kojemu Stahuljak profilira fiksera. Pritom je značajno i da je materijal u knjizi primarno sabran i strukturiran kao ciklus predavanja na Collège de France 2018. godine, na katedri za povijest vlasti u zapadnoj Europi od 13. do 16. stoljeća.
Predavanja su tako održana nekoliko blaženih godina prije pandemijskog iskustva koje je usložnilo promišljanje solidarnosti, rizika, kao i ekonomije implicitne pa i eksplicitne u trgovanju životima i stratifikaciji važnosti različito grupiranih život, o kojoj Stahuljak govori iz drugog kuta. Knjiga je nastala i nekoliko godina prije ruskog imperijalističkog nasrtaja na Ukrajinu, kao i najrecentnijeg zaoštravanja izraelsko-palestinskog užasa do razmjera genocida nad palestinskim stanovništvom, sve uz devastirajuće mutavu reakciju ostatka svijeta. Na različite načine usto u knjizi rezonira da je rodom zagrebačka profesorica komparatistike i francuske književnosti, zaposlena na američkom UCLA-u, o fikserima tekst napisala i inicijalno objavila na francuskom jeziku, a do nas je knjiga stigla prevoditeljskim posredovanjem Lee Kovács u izdanju Meandra prošle godine, dajući temi novi okvir i novu relevantnost.
Jasna samosvijest autorice o eksplicitno ili implicitno kolonijalnim praksama koje leže u dubini tkanja suvremenog geopolitičkog pejzaža zasigurno je osnažena pogledom iz i u nacije izgrađene na kolonijalnom nasilju, uz visceralni angažman kada je riječ o (osobito tada) recentnim političkim asimetrijama u Francuskoj, s kojom u prvom redu komunicira. U knjizi vibrira strast i izvjesna hitnost; postavlja se pitanje angažmana, djelatnosti, solidarizacije osobito u okolnostima u kojima subjektne pozicije upadaju u institucionalne, diskurzivne, pa i afektivne procjepe. No zanimljivo je primijetiti i da se subjektivitet fiksera u knjizi tematizira, a da se u prostoru teksta ne utjelovljuje; naslovni junaci i junakinje ostaju relativno apstraktne funkcije određene prigodnom privremenošću svog raspršenog rada, što nije argumentacijska manjkavost, nego potvrda i uprizorenje teze. No valjanost postupka ne poništava dojam da bi oblikovanje opipljive subjektne prisutnosti fiksera u tekstu bio višestruko dobrodošao postupak za osnaživanje kralježnice teksta, kao i njegova punjenja bojom i dubinom.
Autorica se u tijeku knjige neprestano vraća na tjelesnost koja diše ili ne diše u pozadini teksta, podsjećajući čitatelje na življenu ne/stvarnost, ne/materijalnost jezika i njegovih kontekstualnih pretvorbi, no glavnina je teksta satkana od gusto štrikane teorije. Od uvodnog epigrama do finala knjige Stahuljak plete misli oko čvorovitog pojma i pozicije "dara" u njegovim političkim, etičkim, ekonomskim i filozofsko-ontološkim značenjima, implikacijama i funkcijama. Autorica je vođena uvelike misaonom mrežom Brune Latoura i refleksijama Mauricea Godeliera, kao i meandriranjima Waltera Benjamina te kontriranjima Jacquesa Derride na temu osobito totalnog ili apsolutnog dara, i/li dara života, koji u ponudu stavljaju fikseri svojom investicijom (sic!) u situaciju koja ih kao fiksere određuje.
"Između dara i tržišta, Francuska, SAD i Velika Britanija zanemarile su repatrijaciju svojih fiksera. Bismo li mogli zamislii kakav pokret, internacionalu koja bi objavila: "Fikseri svijeta, ujedinite se"? Je li moguća pobuna fiksera? Vladavina fiksera?" Stahuljak odgovara negativno, ali u poroznosti tog negativiteta predlaže daljnje misaone smjerove, kao i praktične probleme institucionalne, parainstitucionalne i antiinstitucionalne organizacije. Jer jednom rasterećeni svoje funkcije, fikseri su izloženi daljnjoj, možda manje akutnoj, ali dalekosežnijoj prekarnosti, bez suvisle zaštite između dviju ili više do maloprije sukobljenih strana koje im sve pristupaju u najmanju ruku s nepovjerenjem, a nerijetko s netrpeljivošću i nasiljem.
"Fikseri u srednjem vijeku" čitka su stručna esejistika čija se tema razvija na križištu teorije prevoditeljstva, politike, sociologije, filozofije i komparativne književnosti, ravnomjerno usidrena u medijevalistiku i u suvremenu povijest. "Fikseri" su usto mogli biti uzbudljiva dugometražna publicistika, da su se misli dodatno raspisale, a studije slučaja zauzele više narativnog prostora. U ovom sažetom izdanju refleksije se skiciraju, reference tek navode, a primjeri iznose u formi krokija. Sve redom interesantno i inspirativno, no za autsajdersko čitanje suviše zbrzano i suho da bi omogućilo poniranje u materiju, ne dopirući ni do vlastitih aporija koje se ipak naslućuju.
Različiti filozofski rukavci nisu dovedeni do svojih konzekvenci, subjektivitet subjekata nestabilan je mimo konstitutivne nestabilnosti, a podnaslovna i završna namjera da knjiga posegne prema "umreženosti povijesti i književnosti" ostaje na razini načelne emotivne želje, pomalo zaboravljene u teorijskoj ekspoziciji, a u finalu nadodane u obliku spasonosne fikcije uz malo nježne akademske patetike. No kao jedinstveno izdanje koje crpi iz široke koliko i duboke erudicije, "Fikseri" su značajan doprinos diskurzivnom polju, otponac promišljanju društvenih odnosa kroz prizmu specifične i bitno ambivalentne konstelacije u kontaktnom području različito usmjerenih političkih silnica. S obzirom na aktivna ratišta i genocidne prakse trenutno u svijetu, svaki je podsjetnik na tjelesnost i vremenitost dijeljene ljudskosti od strašne i hitne važnosti.
