Ususret jeseni 2021. godine ne/izvjesna je Ana Miloš, srpska spisateljica pri počecima karijere, objavila zbirku kratke proze pod naslovom "Kraj raspusta i druge priče". Njezin je književni rad i ranije u Srbiji periferno zapažen i nagrađivan, no s Bookinim izdanjem ozbiljnije je zauzela poziciju na regionalnoj sceni. Malo više od dvije godine kasnije, priča o umjerenom uspjehu zaokreće u omanji spektakl otkrićem da je Ana Miloš zapravo utjelovljeni pseudonim ne/izvjesnog Miloša K. Ilića (u povremenoj izvedbi neknjiževnice Marije Milosavljević), koji je čitavu kontroverzu netom istresao u knjizi "Po zanimanju: Ana Miloš". Kako knjiga otvara teme konstrukcije autorst(a)va i uvjetovanja koja kroje regionalno izdavaštvo, čitateljica bi mogla pomisliti da će "Po zanimanju" biti provokativno meta-štivo s malo prizemnog ali neodoljivog žutila. No još jednom u skladu s poetopolitikom brenda Miloš & co., čitateljica bi se prevarila.
Naime, "Kraj raspusta" čitljiva je, ali sadržajno anemična i strukturalno konvencionalna zbirka kratkih priča. Pripovijedaju konzistentno prva ženska lica, u modusu magijski odškrinutog realizma. Vidljivost koju je mlada pseudoautorica dobila za zbirku, po svemu sudeći, više svjedoči o dobronamjernoj podršci i rezigniranoj klimavosti kriterija na sceni, nego o kvaliteti proze. A iste dobre namjere popločale su put do egzegeze Miloša K. Ilića, koja je unatoč uvodnoj intrigi i najavi naklade Plato da je riječ o "knjizi koja će obeležiti godinu", zapanjujuće zamorna.
Зашто сам то урадио?
Не постоји један одговор.
Могао бих да кажем како је реалност досадна и замарајућа; велики дежа ви – и то би био довољан разлог.
Има ту и освете.
Борбе против "комерцијалне" књижевности. Жеље да се проживи нека "књишка" биографија, да ми се "деси књижевност", па и људима око мене.
Може се рећи да је све то један велики књижевно/ауторски кетман.
Понављам, збиља је досадна.
"Po zanimanju" je o rekonstrukcija događaja od trenutka kad se nesigurni mladi diplomant dramaturgije upušta u književno stvaralaštvo i eksperimente heteronimima, do male slave njegova najuspješnijeg projekta, Ane Miloš. Kao da piše po zadatku, Ilićev je pripovjedač najintenzivnije investiran kad žučno ustvrđuje kako je književna scena (ili "scena") površna i pogonjena parasocijalnim vezama, dok urednici i izdavači rade slab ili nikakav posao. A usred svega toga, indignirani Ich ciklički ponavlja, rad Miloša K. Ilića nikako da zaživi sjajem koji autor priželjkuje.
Feministička kritika ponekad prešuti bitne manjkavosti pojedinih ostvarenja u želji da podrži glas koji može osnažiti podzastupljenu perspektivu. Taj quid pro quo potiho nagriza i politički i književni entuzijazam, ali je ipak daleko od najbolnijih točaka regionalne kritike
Ana Miloš isprva je bila tekstualni i paratekstualni eksperiment, da bi se s vremenom emancipirala u autoricu s boljom karijerom od svoga autora. Cijela bi stvar mogla biti silno interesantna i povući pitanja identitetskih uvjetovanja s obje strane književnog djela: očekivanja i upisivanja u djelo s obzirom na pretpostavljeni identitet autorice, diktate trendova i odjeka inicijativa koje afirmiraju glasove tradicionalno podzastupljenih perspektiva, kao i njihovih stvarnih moći i nemoći... No Miloš nije zainteresiran da ta pitanja rastvori. "Po zanimanju" ne doseže dalje od narcisoidnog cendranja i dubioznih truizama načelne kritike srpskog izdavaštva. Da književna ambicija nije eksplicirana u tekstu, iz književnog stila i misaonog dosega samoga teksta bilo bi je nemoguće iščitati.
A sva sila elaboriranih perspektiva već postoji kada je riječ o temama koje se odavde račvaju. Na različite se načine dvojništvima, percepcijskim udvajanjima i raslojavanjima bave nebrojeni autori i autorice, od Fernanda Pessoe i Delphine de Vigane, do Jona Fossea, Siri Hustvedt i Beyoncé. Je li i do koje mjere moguće iskoračiti iz svog subjektiviteta, i kako iz tog iščašenog položaja stvarati? Kakvu slobodu otvaraju nove stege? Kako recepcija, a kako izdavačko projektiranje sukreira autorsku personu; kako uvjetuje i oblikuje stvaralaštvo? Koliko je svjesna, koliko mimosvjesna recepcija/kreacija autorske persone?
Nepregledno mnoštvo elemenata kaleidoskopski titra iz iluzornog monolita koji čini doživljaj umjetničkog djela. Detalji koji grade prizor lako promiču oku koje gleda i percepcija razlučuje samo roršahovski obris, svakom oku jednako kvazibjelodan. Fenomenološki je to beskrajno uzbudljivo, a rasklimavajući neke od neupitnih pretpostavki produkcije i recepcije, moguće je otvoriti osovinska pitanja umjetničkog rada i doživljaja kojima je inače teško pristupiti. No kao doprinos ovoj lepezi tema, Miloš K. Ilić razorno je antiklimaktičan, kao što je politički obesviješten, slabo informiran i tragično nezainteresiran. "Zbilja je dosadna", dvaput konstatira Ilić na prvoj stranici knjige, i onda se trsi to tekstom poduprijeti. U konačnici se sve što se dogodilo, što god da je značilo ili moglo značiti, cinično obezvređuje do krajnjeg besmisla. Pripovjedač se naziva čarobnjakom iz Oza i papetmasterom, prema Marijinom liku i vlastitom pripadajućem djelu odnosi se isključivo pokroviteljski: "Необичне лепоте, слатка, умерено хипстерски стилизована, била је перфектна пројекција Ане Милош. […] није било невероватно да пише и да је издала нешто, свакако скромно, кратко, збирчицу прича."
Knjiga sadrži i frustriranu kritiku izdavaštva, ali bez znatiželje prema raščlanjivanju sistemskih i infrastrukturnih uvjetovanja i problema srpskog ili regionalnog izdavaštva, mimo narcisoidne monomanije koja čini podlogu teksta. "Површност је фурка српске књижевности", ponavlja Ilić u varijacijama. Autor se daje i u kritiku feminističke kritike, crpeći opipljivo zadovoljstvo iz toga da se Anina proza, pisana bez feminističkog nagnuća i interesa, ne samo doživljavala kao feministička, nego je čak ovjenčana prvom ikada Šteficom Cvek, regionalnom nagradom usmjerenom na feministički relevantnu književnost. Ovdje Miloš i jest nabasao na nešto vrijedno pažnje. Naime, između etike i politike s kojom autor/ica piše i onoga kako sam tekst rezonira događa se ponekad lom koji se krpa zirkanjem u izvanknjiževne elemente, počevši od identitetskih pretpostavki upisanih u ime na koricama. I dok nam ponekad autorovo ili autoričino vanknjiževno ekspliciranje svjetonazora pomaže da se u recepciji i refleksiji o djelu i njegovim ambivalencijama osjećamo sigurnije (iako je riječ o prečici i miješanju stvarnosnih registara), u ovom nas je slučaju upravo taj potez mogao dovesti, i mnoge je doveo, u glupu poziciju. Htjele-ne htjele, sada svjedočimo likovanju autora koji o svemu u što se zapleo ne razumije gotovo ništa.
Usput budi rečeno, življena suvremena feministička kritika nerijetko grize jezik pri vrednovanju umjetničke snage i inovativnosti, strukturalne konzistentnosti i generalne kompetencije u provedbi koncepta književnog djela, pred misijom politički afirmativne i afirmirajuće geste. Drugim riječima, ponekad se prešuti da pojedina ostvarenja imaju bitne manjkavosti u želji da podržimo glas koji može osnažiti podzastupljenu perspektivu. Taj quid pro quo potiho nagriza i politički i književni entuzijazam, ali je sve skupa ipak daleko od najbolnijih točaka regionalne kritike, samokritike, ili izostanka obiju, iako u ovako stupidnoj situaciji može čovjeka dotjerati do ruba pameti. Piše Ilić: "Међутим, ево нас сад: ако раније и нисам надувавао его, сад сам прикључен на турбопумпу." Kao da život nije bio dovoljno tegoban.
No više od svih slijepih pjega i šupljina, neoprostivo je kod knjige koliko je naprosto flah. Ovako ucjenjivački iznuđena pozornost, na stranu što je antipatična, izaziva utoliko strožu kritičku recepciju jer diže očekivanja, a kad već jaše senzacionalizam u vlastitom autorstvu, Ilić bi morao biti u stanju napisati makar elementarno zanimljivu knjigu. A nedomišljena, lišena duha i stilski trapava, "Po zanimanju: Ana Miloš" samo je nezgrapno i otužno svjedočanstvo sitne gorčine na sceni iscrpljenoj vlastitom osrednjom hiperprodukcijom.
