Witold Gombrowicz (1904. – 1969.) je egzorcist koji iz Poljaka istjeruje "poljskost", i čini to mrtav jednako beskompromisno kao i dok je bio živ. On je antikomunist koji se pita zašto odbacuje komunizam, a danas kada je komunizam mrtav to se pitanje čini aktualnijim nego u vrijeme dok je bio geopolitički živ. Gombrowicz je 20. stoljeće poljske književnosti, onoliko koliko su to u Poljskoj bili Miłosz, Schulz ili Szymborska. Svakako najveći od onih koji su rat proveli na drugom kraju svijeta u slučajnoj emigraciji u Argentini. Užasava ga provincijalizam, svaka forma, književnost zagledana u prošlost očima prošlosti: žali Boga koji je pretvoren u pištolj kojim se želi ubiti Marxa. Gombrowicz dijeli udarce lijevo i desno, gore i dolje, u pravilu više nego što ih prima. Lupa po sunarodnjacima, po književnicima, kritici, poeziji, slikarstvu, muzejima s gomilama slika, po ženama, onima koje naziva "pariškima" i onima koje jednostavno naziva "ženetinama". Ega mu ne manjka, ponekad se osjeća poput Mojsija, iz daleke Argentine izvodi Poljake iz sužanjstva poljskom duhu, "oslobađa Poljaka njega samog". Težak je sto tona i ne ustručava se šepiriti sa svakom od njih. Ratuje sa svima: štoviše, u dnevničkim zapisima ratuje i s vlastitim dnevnikom, pitajući se zašto objavljuje ako piše za sebe, zašto glumi da razgovara sa sobom ako to čini za čitatelja.
"Dnevnik 1953 – 1969." čita se kroz Gombrowiczeve stavove o naciji i umjetnosti, začinjene usputnim literarnim cvebama. A stvar se može okrenuti i naglavce, čitajući "Dnevnik" kroz literarne cvebe, začinjene usputnim tezama o Bogu, Marxu i egzistencijalizmu. Gombrowiczevi stavovi su dobro poznati, svaka cveba je nova, originalna i neponovljiva. Jednog petka 1953. piše: "Pošao sam u dućan mode 'Ostende' i kupio par žutih cipela koje su se pokazale pretijesnima. Stoga sam se vratio u dućan i zamijenio ih drugim parom, istog kroja i broja i posve identičnim u svakom pogledu, koji se pokazao jednako tijesan... Tu i tamo dogodi se da se čudim samom sebi." Ispod nekog ponedjeljka 1954. stoji: "Otputovali smo u Tigre. To je delta Parane. Plovimo motornim čamcem po mraku i tihoj površini vode koja se prostire među gusto načičkanim otocima. Posvuda zelenilo, plavetnilo, ugodno je i zabavno. Stali smo i ulazi djevojka koja... Kako da to kažem? Ljepota ima svoje tajne. Puno je lijepih melodija, ali samo su neke poput ruke koja guši. Ta ljepota bila je toliko 'opčinjavajuća' da su se svi počeli čudno osjećati, a možda su se i sramili – i nitko nije smio odati da je promatra, premda nije bilo pogleda koji nije kriomice uživao u njezinoj zadivljujućoj ljepoti... Tada je djevojka mirno stala kopati nos." Citiramo samo kraće cvebe s prvih stotinu stranica "Dnevnika".
Negdje od 1958. ekskursi počinju prevladavati sami od sebe. Impresionistički putopisi, erotske fascinacije... zapisi o kravi, psu, konjima i hruštevima, dolaze u prvi plan. I tada... i tada... "Dnevnik" ne valja čitati ako niste čitali romane "Trans-Atlantik" i "Pornografija". Ali bez odlaganja treba čitati Gombrowicza, "Trans-Atlantik" i "Pornografiju", a zatim i "Dnevnik": onako kako se čita knjiga koja uvijek stoji uz uzglavlje.
