U intervjuu Jerka Bakotina s Igorom Gajinom, objavljenom u Novostima, više sam puta spomenut kao jedan od kritičara Gajinove knjige "Lelek tranzicije". Na jednu od glavnih kritičkih primjedbi njegovom uratku, onu o površnom i tendencioznom iščitavanju suvremene hrvatske književne produkcije kako bi se uklopila u unaprijed pripremljen okvir teze o "bestidnoj banalnosti" (najvećeg dijela) te produkcije, Gajin odgovara da su kritičari njegovu knjigu (krivo) shvatili kao "katalošku povijest hrvatskih književnika", dok je on "birao samo određene autore kao 'kulturne uzorke'" te da nije mogao udovoljiti svim kritičarima uvrštavanjem njihovih favorita. Time pokušava zamagliti de facto falsificiranje literarne situacije u Hrvatskoj u protekla tri desetljeća, provedeno potpunim ignoriranjem ili marginaliziranjem onih (relevantnih) književnika koji remete postavljenu tezu te stavljanjem u prvi plan onih (irelevantnih) koji je potvrđuju.
Nije naime riječ o individualnim kritičarskim preferencijama kako podmeće Gajin, nego o tome po kakvoj logici, na primjer, Igor Petrić (jedan od brojnih članova DHK-a za koje je malo tko čuo izvan njihova ogranka Matice hrvatske) sa svojim romanom postaje "kulturni uzorak", dakle reprezentativan za hrvatsko književno stanje, a recimo Daša Drndić s nizom u zemlji i inozemstvu visoko vrednovanih romana ne. Ili po kojoj je logici "kulturni uzorak" Milana Vlaović (možda i dalje poznatija kao bivša supruga bivšeg nogometaša Gorana Vlaovića nego kao književnica), jedan od čijih romana dobiva izdvojenu analizu, dok recimo Slavenka Drakulić ili Ivana Sajko, prva usprkos popularnim romanima obično praćenim dobrim kritičarskim reakcijama, druga usprkos tome što je miljenica takozvane ozbiljne kritike, ne samo da nisu dospjele do statusa "kulturnog uzorka", nego jednako kao i Drndić za Gajina ne postoje. Nije tu, dakle, riječ o osobnim ukusima nego o objektivnom stanju – Drndić, Drakulić, Sajko (jednako kao i za "Lelek tranzicije" također /gotovo/ nepostojeće Dubravka Ugrešić i Maša Kolanović) jednostavno su, po više kriterija, objektivno relevantna imena suvremene hrvatske književnosti. S druge strane, po kojim su (objektivnim) kriterijima relevantni Petrić i Vlaović?
S obzirom na to da Gajin, kako smo vidjeli u intervjuu, voli "hipotetske situacije", doduše "elitnije" vrste (arhitektura, urbanizam), zamislimo za trenutak jednu manje elitnu situaciju – stručnjak za nogomet bavi se hrvatskom nogometnom situacijom od devedesetih naovamo i nijednom ne spomene Modrića, Prosinečkog i Bobana, Šukera tek u jednoj fusnoti, a u fokus postavi nogometaše Hrvatskog dragovoljca, pri čemu mu je polazna teza kako je hrvatski nogomet u zadnjih trideset godina sramotno loš; kad mu se predbaci da je u dokazivanju teze tendenciozan jer je ignorirao ili posve marginalizirao hrvatske igrače svjetske klase, on uzvrati da je birao reprezentativne uzorke, a ne zadovoljavao tuđe afinitete i favorite. Ne bi li to zvučalo apsurdno? Gajin u intervjuu odgovara na primjedbe – birao sam "kulturne uzorke", ali prešutio je po kojim kriterijima netko postaje "kulturni uzorak", a netko drugi ne. Ipak, odgovor je sasvim jasan – ključna nit vodilja je uklapa li se netko u postavljenu tezu ili ne.
Na dio Bakotinova pitanja koji se odnosi na sporne interpretacije, ili češće usputna površna karakteriziranja niza djela, Gajin odgovara vrlo uopćeno, pa recimo nećemo saznati zašto je svojevrsno hrvatsko "Srce tame" na prijelazu milenija, roman Vlade Bulića "Putovanje u srce hrvatskog sna", sveo na "ironiziranje efemernih medijskih sadržaja i njihovih poruka". Na pitanje o mojoj primjedbi da iako s jedne strane zagovara potpunu autonomiju jezika i književnosti u odnosu na tzv. izvanjsku zbilju, s druge tumači poetičke promjene kao isključivo uvjetovane vanjskim faktorima, a ne (i) unutarnjom dinamikom (povijesnog) razvoja književnosti, Gajin odgovara da se "nakon iskustva modernističkih avangardi i spoznaja postmodernističkih teorija ne možete vratiti na 'dugo 19. stoljeće', kao što se ne biste smjeli vratiti na vjerovanje da je Zemlja ravna ploča (...). Naprosto neka nova znanja postaju 'nulti stupanj'".
Također ustvrđuje da je "proširena i definicija književne pismenosti, što uključuje određena teorijska (meta)znanja". I još dodaje da se njegova knjiga gotovo isključivo bavi upravo unutarnjom dinamikom književnosti te da stoga imam "problema s razumijevanjem eksplicitnog sadržaja". Drugim riječima, moje kritičke prigovore smješta ne samo u 19. stoljeće, nego i na razinu teze da je Zemlja ravna ploča, a uz to me proglašava književno nepismenim te nedostatno inteligentnim. Na pitanje o mojoj primjedbi da je njegova knjiga preopterećena teorijskim metajezikom, odgovara pak da sam "malo knjiga pročitao" te da njegova knjiga nije za mene, i naposljetku zaključuje usporedbom upravo završenog desetljeća hrvatske književnosti, koje određujem kao jedno od najplodnijih i najdojmljivijih, s "hipotetskom situacijom" u kojoj bi uvaženi urbanisti i arhitekti "sav kič onih naših tajkunara izgrađenih od kraja devedesetih naovamo" proglasili "najplodnijim i najdojmljivijim razdobljem hrvatske arhitekture". Ta završnica posebno mi se svidjela jer bjelodano pokazuje razinu Gajinove rasprave i ukusa: dok ja govorim o jednom, zadnjem desetljeću, on povlači paralelu s tri desetljeća te uz to onu prozu (i poeziju) iz proteklog desetljeća koju ja hvalim (Gašpar, Karakaš, Ferić, Perišić, Vidaić...) on de facto proglašava (tajkunarskim) kičem. Na to mogu samo reći da novopečeni doktor književnosti ima znakovit (falsifikatorski) problem s povlačenjem paralela te da mi je beskrajno drago da ne dijelim njegove estetske preferencije.
Što se tiče nultog stupnja znanja, bilo bi lijepo da on uključuje i književne znanstvenike poput Viktora Žmegača i Umberta Eca koji zaista čitaju, odnosno čitali su književnu (beletrističku) građu pa za razliku od Gajina i mnogih njegovih kolega, ali i teorijskih orijentira, nisu podlegli automatskom nekritičkom prenošenju filozofijske logike (u tretiranju povijesti) na tlo (povijesti) umjetnosti. Moj problem nije nenačitanost, kao što mi Gajin imputira, nego je Gajinov i njemu sličnih problem sa mnom upravo u mojoj načitanosti koja razotkriva njihovu nenačitanost.
Kad netko doista čita primarnu literaturu umjesto da se o njoj, slijepo vjerujući, tek informira u sekundarnoj, kad čita klasike od Gajina, čini se, prezrenog 19. stoljeća, pa "čak" i one 18. koji su za osječkog akademskog nastavnika valjda književna arheologija, kad čita ne samo službenu lektiru modernizma poput Gajina i njemu sličnih nego pokušava proučiti kompletan modernizam (zapadnog civilizacijskog kruga), onda mu se ne mogu podvaliti teze o tobožnjoj specifičnosti postmodernističkih umjetničkih postupaka, o postmodern(ističk)oj otvorenosti naspram modernističkog "totalitarizma", niti objašnjavati mijene poetika prvoloptaškim izvanumjetničkim razlozima (da bi nakon toga konkretni podvaljivač tvrdio kako se njegova knjiga gotovo isključivo bavi unutarnjom umjetničkom dinamikom).
Također, ako je nešto nulti stupanj znanja, onda na demonstraciju ovladavanja tim znanjem nije potrebno potrošiti pola knjige, kao što čini Gajin, niti je nužno priključiti se općem obesmišljavanju termina diskurs i njegovih izvedenica, odnosno od teorijskog metajezika napraviti kič. Budući da je Gajin na kič alergičan, vjerujem da će shvatiti zašto se potpuno slažem s njegovom konstatacijom da "Lelek tranzicije" nije knjiga za mene.
