Prozivajući velik dio aktualne hrvatske književnosti zbog "gotovo bestidne banalnosti, površnosti i potrošivosti" te koloniziranosti "mehanizmima kapitalističke regulacije kulture, bez skrbi za minimum estetskih standarda", knjiga "Lelek tranzicije" profesora na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu Igora Gajina izazvala je kontroverze i prodrmala književnu i kritičarsku scenu. To djelo "izvodi do sada najsustavniju demontažu hrvatske književno-tranzicijske laži" te "ulazi na najuži popis obavezne lektire bez koje o našoj književnoj stvarnosti više nema smisla govoriti", napisao je urednik kulture Novosti Boris Postnikov. Kritičar Damir Radić smatra pak da Gajin napadajući stvarnosnu prozu koja dominira od 1990-ih previđa autonomnu logiku umjetnosti i ne razmišlja o svjetskim trendovima, a pišući o domaćim autorima donosi "površne, paušalne ili posve krive procjene". Za pisca i novinara Juricu Pavičića – jednog od prozvanih u knjizi – Gajin "iza koprene ljevičarenja skriva poziciju isključivog, doboga konzervativnog elitizma". Ukratko, mnogo je povoda za razgovor s autorom.
Kako biste saželi odnos tranzicijske zbilje sa zbiljom konstruiranom u hrvatskoj prozi i sa samim tim tekstom, na formalno-jezičnom planu, odnosno koja je sprega književne strukture s ostalim strukturama unutar diskursa o tranziciji?
Tražite me da sažeto odgovorim na pitanje na koje sam zapravo već pokušao "sažeto" odgovoriti, pa je u tom mom nastojanju da budem maksimalno "sažet" ispala knjiga od skoro 300 stranica. Ali s obzirom na to da nam je u današnjem tempu komunikacije ionako mjera svih misli i tema twitterovska, hajde onda da se okušam u tom "iskušenju sažetosti". Raspoloživi prostor ovoga razgovora ne dopušta nam da naveliko kontekstualiziram što je sve sociopolitički sadržaj tranzicijskog procesa kao kontekst toga razdoblja, pa recimo tek da je najvidljiviji odnos onaj površinski, realiziran u hrvatskoj književnosti kao mimetička deskripcija zbilje ili, manje teorijski rečeno, kao fotografiranje tekuće stvarnosti, što je onda uzeto i kao temeljna poetička definicija hrvatske tranzicijske književnosti. No nije me toliko zanimalo ponavljanje te konstatacije, niti sam je smio ponavljati, jer obveze disertacijskoga rada traže elaboraciju novih spoznaja, pa sam razradio genezu i implikacije sve automatiziranije reproducirane "fraze" o mimetičkoj deskripciji, dolazeći tako do ideoloških uvjetovanosti u dubinskoj jezgri hrvatske književnosti, kao i do strukturalnih analogija s generalnom diskurzivnom klimom tranzicijskoga društva. Tim slijedom, mnoge su se "razlike" ispostavile kao reprodukcije, a mnoge "opozicije" kao poze.
Dubinske ideološke strategije
Pišete da je rat, kao prodor "jake zbilje", presjekao kontinuitet književnog razvoja, pa je prijeratni postmodernizam naglo ustuknuo u korist striktnog dokumentarizma. Ističete da se književnost osamdesetih, primjerice kvorumaška, s poetskim modelom zasnovanim na heterogenosti, nestabilnosti znaka i shvaćanju značenja isključivo kao učinku teksta, a nikako na izjednačavanju jezika i svijeta, svojom formom bitno više odupirala dominantnoj ideologiji?
Malo ću grubo pojednostaviti, ali uz podrazumijevani antimilitarizam, kritički dio tranzicijske književnosti ideološki sukob sveo je na politički ili, još preciznije rečeno, na obračun s tuđmanizmom, političkim establišmentom i ideologijom nacionalizma, no fetišizirajući ili, točnije rečeno, instrumentalizirajući jezik po cijenu zanemarivanja njegovih ideoloških učešća, poglavito činjenice da je jezik matrica i paradigma ideološke proizvodnje, čime se pak bavio kvorumaški korpus u duhu svoga vremena, hvatajući se ideološke kritike prvenstveno jezika na jednom višem, kompleksnijem stupnju dekonstrukcije. Paradoksalno, takva kvorumaška praksa i danas je kritički učinkovitija od aktualne književnosti s obzirom na ideološku i diskurzivnu modeliranost jezika našeg svagdašnjeg tehnomedijskim totalitetom.
Ratni dokumentarizam potom je prerastao u takozvanu stvarnosnu književnost. Jedna od vaših centralnih teza glasi da se prozni mimetizam zasnovan na ideološkoj ekvivalenciji jezika i zbilje, osim što je bio dobar alat nacionalizma, pokazao podatnim i za prilagođavanje književnosti tržištu i kapitalizmu, pri čemu ističete primjer FAK-a. Prokazujete "kult fabule", storytelling i narativnu konvencionalnost većine zapaženih pisaca, kao što su Miljenko Jergović, Ante Tomić ili Jurica Pavičić. Velik dio aktualne produkcije karakterizirate kao književnost koja podržava vladajući poredak, konformističku i konfekcijsku robu usmjerenu potrošnji masa. Možete li pojasniti i je li, po vama, svaki realizam reakcionaran?
Što se tiče prvog dijela pitanja, odgovorio bih, opet pojednostavljeno, da su realistička deskripcija i dominacija fabularnog strukturiranja naracije o temama Domovinskog rata bili logične psihosocijalne reakcije radi organiziranja ili, stručnije rečeno, kognitivnog mapiranja kaotičnog iskustva stihijske zbilje, dobivajući pritom i snažni etički autoritet. Na temeljima takve (po)etičke etabliranosti, tržišni režim tranzicijskoga kapitalizma preuzeo je te navedene narativne i estetske prakse i alate kao provjereno najkomercijalnije formule beletrističke industrije. Što se tiče drugog dijela pitanja, niz teoretičkih autoriteta tvrdi da je realizam fundamentalno reakcionaran, no osobno ne bih bio tako kategoričan. (Meta)refleksivni realizam u romanu "Beara" vašeg novinara Ivice Đikića ne bih nazvao reakcionarnim, no plošni, reproduktivni realizam mehaničkog brbljanja koji kritički ne propituje svoju konstituciju i konstituciju (neupitne) zbilje, nego nam se podvaljuje kao vjerodostojni izraz zbilje, nazvao bih – možda točnije rečeno – regresivnim.
Ističete da taj konzervativni poetski zaokret ima svoj pandan u potpunom zanemarivanju pojedinih tema, poput neoliberalizma, privatizacije i radništva – ovih posljednjih gotovo da i nema do romana "Područje bez signala" Roberta Perišića – ali i poduzetništva. Nikada se pritom ne prokazuje sistem, nego samo moralizira nad njegovim devijacijama. S druge strane, obračun s naslijeđem tuđmanizma i ratnim zločinima opisujete kao "konformističku strategiju izgradnje imidža angažiranosti".
Tematska selektivnost takozvane stvarnosne proze je indikativna, pri čemu naročito upada u oči da nam u dobrom dijelu hrvatske tranzicijske književnosti potpuno izostaje, recimo, tematizacija privatizacije. Leđima okrenuta prema tranzicijskoj ekonomiji i instalaciji kapitalizma, većina naše književne scene bavila se lakšim i vidljivijim temama dnevne politike kao spektakularnijem, pa i afektivnijem sloju tranzicijske zbilje i stoga tržišno, ali i populistično atraktivnijem. Paradigmatsku "strategiju imidža angažiranosti" imamo u onom slavnom slučaju kada je Miljenko Jergović "Veličanstvene Poskokove" Ante Tomića proglasio kritikom todorićizma tek nakon što se Todorićev imperij urušio, a time i Todorićeva nedodirljivost.
Paradigmatsku "strategiju imidža angažiranosti" imamo u onom slavnom slučaju kada je Miljenko Jergović "Veličanstvene Poskokove" Ante Tomića proglasio kritikom todorićizma tek nakon što se Todorićev imperij urušio
Navodite ključnu vezu novina i suvremene hrvatske književnosti. Iako su pisci često kritični prema medijima, pišete o "žurnaliziranosti proze" i preuzimanju mehanizama medijske samoproizvodnje. Kako izgleda ta veza novina i viđenijih hrvatskih pisaca, njihovih tema i stilskih obilježja?
Prije svega, kritičnost pisaca prema medijima svodi se uglavnom na ismijavanje efemernih medijskih sadržaja, dakle površinskog sloja medijske proizvodnje, koji ionako svi mi kao medijski konzumenti svakodnevno iz pukog hobija kritiziramo. Ali strategije, logiku, filozofiju i (infra)strukturu medijske proizvodnje prenosi se u konstituciju i estetiku književne proizvodnje, prenoseći tako niz kvaliteta, recimo aktualnost, ali i supstancijalnih nedostataka, recimo jednokratnost i potrošnost.
Jergovića i Tomića prozivate da ne pišu o sprezi medija s političkom i korporativnom moći, a Zorana Ferića da kao srednjoškolski profesor ne piše o krizi obrazovnog sustava. Je li kontradiktorno da ih kritizirate zato što izbjegavaju određene teme, dok sami inzistirate na adornovskoj tezi o formi kao suštinskoj ideologiji djela, navodeći da su i tematski "progresivna" djela reakcionarna ukoliko su konvencionalna formom?
Ne inzistiram, uvažavajući činjenicu da smo danas svi toliko smekšani kapitalističkom kulturom da nam je sve teže slijediti Adornovu strogoću. Što se tiče prozivanja pisaca koje ste naveli, naravno da autori imaju potpunu slobodu izbora u svim pitanjima umjetničkoga stvaranja, no prigovor je upućen dijelom kao ilustracija propitivanja dubinskih ideoloških strategija književne proizvodnje, što uključuje i važnost simptomatično prešućenoga, a dijelom kao reakcija na situaciju da smo imali afirmaciju mita o hrvatskoj tranzicijskoj književnosti kao "razornoj kritici društva", "kritičkom realizmu" i "socijalnoj kritici", dok se istodobno bavila pitanjima "što je muškarac bez brkova" i "što svaka žena triba znat o onim stvarima".
Nakon iskustva modernističkih avangardi i spoznaja postmodernističkih teorija ne možete se vratiti na "dugo 19. stoljeće", kao što se ne biste smjeli vratiti na vjerovanje da je Zemlja ravna ploča nakon što je spoznato da nije
Nemoguće je svima udovoljiti
Kritičari navode da ste s pojedinim ocjenama ozbiljno promašili. Romane Vladimira Arsenijevića, Andreja Nikolaidisa i Dragana Velikića stavljate u isti koš s romanom "Top je bio vreo" Vladimira Kecmanovića, pa čak i "Crnim kaputom" Tanje Belobrajdić, što se tiče izbjegavanja adresiranja krivnje vlastite nacije. Opsežno analizirate nevažne romane Milane Vlaović, Igora Petrića ili Ive Ušćumlić, ne dajete veću važnost zamijećenom "Putovanju u srce hrvatskog sna" Vlade Bulića, potpuno prešućujete Dašu Drndić, dok, s obzirom na to da podupiru vaše teorijske postavke, izuzetno pozitivno valorizirate Luku Bekavca, Zorana Roška i Tomislava Zajeca. Kako odgovarate na kritiku da književnu produkciju iščitavate površno i tendenciozno kako bi se uklopila u vašu interpretaciju?
Pozorniji čitatelji zapazit će da navedeni srpski pisci nisu u istom košu, nego da ukazujem na gradacije i nijanse između njihovih književnih politika, odnosno svatko od njih iznalazi svoj način kako pisati u specifičnim okolnostima o osjetljivim temama. Budući da njihove različite realizacije uzimam kao invarijante rješavanja odnosa prema istom problemu, isti problem ne znači da su ti pisci isti. Što se tiče selekcije i hijerarhije hrvatskih pisaca, doista mi je nakana bila da u nekim dijelovima revaloriziram postojeći sustav vrijednosti, no naša su kritička pera shvatila "Lelek tranzicije" kao katalošku povijest hrvatskih književnika, dok sam ja birao samo određene autore kao "kulturne uzorke", što je metodološki stara praksa. Ali vidim prema reakcijama da je svakog kritičara "uzrujalo" što ne zastupam baš njegovu top listu književnih favorita, na što mogu samo reći da mi je nemoguće svima udovoljiti.
Damir Radić ističe da književnost vidite kao sluškinju teorije i da previđate unutrašnju dinamiku razvoja književnosti. Čitavu povijest umjetnosti obilježava smjena manirističkih i klasicističkih razdoblja, pa se tumačenje još uvijek aktualne prevlasti stvarnosne proze isključivo izvanknjiževnim faktorima može interpretirati kao drastična simplifikacija.
Zanimljivo, jedan drugi kritičar mi je prigovorio suprotno: da je "Lelek tranzicije" previše "tekstocentričan", odnosno previše usmjeren na književni tekst, pa se time valjda htjelo reći da nije u trendu interdisciplinarnih kulturalnih studija. Ne vidim književnost kao sluškinju teorije jer u nekim smo praksama, pa čak i naročito kvorumaškim, vidjeli da to može biti katastrofalno. Književnost čitam iz pozicije jednoga tradicionalnoga akademskoga žanra kojemu je predmet književnost, pa se govori o književnosti jezikom analitičke teorije jednako kao što se u drugim disciplinama teorijski govori o bilo kojoj drugoj živoj temi ili pojavi. Je li zbog toga, recimo, ljudski organizam sluškinja medicini? Ali da bih točnije odgovorio na ono na što je Radić vjerojatno aludirao, riječ je o tome da se nakon iskustva modernističkih avangardi i spoznaja postmodernističkih teorija ne možete vratiti na "dugo 19. stoljeće", kao što se ne biste smjeli vratiti na vjerovanje da je Zemlja ravna ploča nakon što je spoznato da nije. Naprosto neka nova znanja postaju "nulti stupanj". Ili kao što je definicija pismenosti danas proširena na informatičku pismenost, tako je proširena i definicija književne pismenosti, što uključuje određena teorijska (meta)znanja. Ako previđam unutarnju dinamiku književnosti, iako je u "Leleku tranzicije" gotovo isključivo riječ o tome, onda Radić ne vidi ni prst pred okom, imajući problema s razumijevanjem eksplicitnog sadržaja.
Radić knjizi prigovara i diskurzivnu preopterećenost teorijskim metajezikom autora kao što su Derrida, Baudrillard ili Lyotard. Slične argumente navodi i Pavičić, dodajući da se odmicanje od postmodernizma nije dogodilo samo kod nas i da iza "koprene ljevičarenja" vaša knjiga skriva isključivi konzervativni elitizam. Kako odgovarate na kritike?
Ako je Radiću knjiga preopterećena teorijskim metajezikom, onda je Radić, bojim se, malo knjiga pročitao, niti je onda ova knjiga za njega. Prigovara mi da napadam, kako kaže, jedno "od najplodnijih desetljeća hrvatske književnosti (...) s pregršt izuzetno dojmljivih (...) proza", na što bih odgovorio hipotetskom situacijom: zamislimo da skup uvaženih urbanista i arhitekata sav kič onih naših tajkunara izgrađenih od devedesetih naovamo proglasi najplodnijim i najdojmljivijim razdobljem hrvatske arhitekture. Pavičićeva kritika me je više nasmijala nego uzrujala, počev od toga da mi prigovara što krijem svoju sveučilišnu "uhljebljenost", premda taj podatak piše na ovitku knjige. Kako god, meni grubost njegova teksta nije zasmetala, naviknut sam na nju, tim više što sam i osobno znao biti jednako grub prema brojnim autorima. Uz to, tekst mu je dobar, borben, polemičan, živ, vatren.
