Odrasla sam u Splitu 90-ih, u obitelji koja je i nakon raspada Jugoslavije zadržala svoja ljevičarska uvjerenja, piše Dunja Matić u jednom od poglavlja nedavno objavljene zbirke eseja "Previše truda: Eseji o rodu, radu i rasporedima". Zbirka je to u kojoj Matić, autorica koja iza sebe ima još jednu zbirku kratkih priča i dva romana, preispituje stavove koje nam usađuje dominantna kultura, ali i poziva na dijalog. Dunja Matić živi u Rijeci gdje je diplomirala na Odsjeku za kulturalne studije na kojemu danas radi kao asistentica na trima kolegijima, a trenutno pohađa Interdisciplinarni doktorski program humanističkih i društvenih znanosti u Ljubljani.
Kada ste tek počeli predavati, govorili su vam da se previše trudite. U novoj zbirci navodite da trud dobiva status nepotrebnog, pretjeranog i smiješnog – "trud kao blesava predstava". Trudite li se još uvijek "previše" i zašto trudu nerijetko pridajemo negativne konotacije?
Može zvučati i pohvalno kada kažemo da se netko "previše trudi" oko svog posla, ali sve ono čega ima previše ukazuje na probleme, rane i upale. Ponekad mi je teško razlučiti dobru radnu etiku i profesionalnu odgovornost od radoholičarstva, nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja. Moj rad je dugo bio, sigurno još uvijek je, svojevrsna štaka, ako ne i eskapizam. Sigurno postoje uzbudljiviji eskapizmi od toga, ali ovaj je moj i borim se s njim, trudim se ne truditi previše, jer to znači (samo)izrabljivanje, narušavanje psihičkog i fizičkog zdravlja i može imati kontraefekt. Još uvijek učim kako postići zdrav balans.
I ne bih rekla da se trudu pripisuju strogo negativne konotacije, iako je istina da se na ovim prostorima on često promatra s podsmjehom. Vidi budale koja još nije shvatila da se ništa ne isplati. Tom sam fenomenu posvetila značajan dio ove zbirke. Bavila sam se njime zato što me brine, rastužuje, čitam ga kao znak predaje. Vidim da živimo u svijetu koji doslovce gori, ekološki, ekonomski, politički, duševno. Ali tim više osjećam potrebu za djelovanjem, samo treba znati odabrati svoje bitke, procijeniti gdje i kako čovjek može biti koristan. S tim u vezi je i trud. Nije pitanje samo koliko se trudimo, već kako se trudimo, kako raspolažemo svojim znanjem, vremenom i energijom.
Ne čeznem za superjunacima
Vrijeme provedeno nad knjigom sve je samo ne bačeno, čak i ako posljedice tog rada ne vidimo odmah. A danas živimo u vremenu u kojem sve mora biti vidljivo odmah. Teorija je i u tom pogledu važna, jer nas uči strpljenju i posvećenosti
Vječita je predrasuda da su filozofski fakulteti rasadnici nepotrebnog teoretiziranja neiskoristivog u praksi. Nakon što ste taj fakultet završili, a prije no što ste na njemu počeli predavati, radili ste i kao dadilja i kućna pomoćnica o čemu pišete kao periodu u kojemu se nešto u vama slomilo u odnosu ka kulturalnim studijima i akademiji. Što se dogodilo i zbog čega ste se ipak vratili akademiji?
Dogodilo se ono što se dogodi svim romantičnim odnosima: prošao je medeni mjesec. Život me izbacio iz studentske čahurice, potaknuo da sagledam taj studiji iz druge perspektive i to je bilo važno za moj osobni i profesionalni razvoj. S tog drugog mjesta mogla sam vidjeti probleme i propuste, kao što su nepristupačnost akademskog jezika, možda neosviješteni elitizam, nedostatak svjetonazorske fleksibilnosti, zastarjelost literature. Ljubav zbog tih problema nije pukla. Vratila sam se jer mi se pružila prilika, jer sam to jako željela, jer vjerujem da su znanja koja se tamo nude vrijedna, i još uvijek sam sretna i zahvalna što na takvom mjestu mogu raditi. Nedostaje nam aktualnija i raznovrsnija literatura, više istraživanja, više prakse.
Imamo li danas išta od teorije bez prakse? Ipak su kulturalni studiji definirani svojim političkim djelovanjem, zbog čega pišete da studentice i studenti trebaju, osim teoretiziranja, otići u svijet, možda čistiti ulice ili slagati stolice, ili barem razgovarati s ljudima koji to čine…
Teorija i praksa nisu međusobno isključive kategorije. Upoznavanje s teorijskim radovima, napor koji je potreban da se ovlada zahtjevnim misaonim konstrukcijama, jezičnim formulacijama, idejama, sve to hrani i gradi um i, dugoročno gledamo, može imati praktične posljedice. Na primjer, studenti i studentice kulturalnih studija, dobro potkovani teorijom, mogu osmišljavati kvalitetne kulturno-umjetničke programe, raditi na razvoju boljih kulturnih politika. Vrijeme provedeno nad knjigom sve je samo ne bačeno, čak i ako posljedice tog rada ne vidimo odmah. A danas živimo u vremenu u kojem sve mora biti vidljivo odmah. Teorija je i u tom pogledu važna, jer nas uči strpljenju i posvećenosti. Međutim, ako zapnemo u tom "bablu", ako smo izolirani od drugačijih oblika života i rada, ako izgubimo kontakt s konkretnim, praktičnim i svakodnevnim, nećemo znati kako to znanje podijeliti s drugima, primijeniti ga u praksi, zaboravit ćemo govoriti "običnim" jezikom i malo tko će, osim nas samih, razumjeti "čemu služimo". Mi im, nažalost, nećemo znati objasniti.
Dunja Matić (Foto: Tanja Kanazir)
S teorijom treba biti oprezna i u jednom drugom pogledu. Naime, mnogi su kanonski tekstovi koji se obrađuju na kulturalnim studijima nastali u specifičnom vremenu i prostoru, u određenim društvenim okolnostima koje su drugačije od naših. Na primjer, za tu je struku važno znati kako su pripadnici Frankfurtske škole proučavali i pisali o popularnoj kulturi svog vremena, ali teško ćemo tu analizu moći potpuno preslikati na današnje vrijeme i današnju popularnu kulturu. Ili na tehnologiju, ili na rad ili na bilo koji drugi fenomen. Prečesto stvarnost koju promatramo pokušavamo ugurati u već postojeće teorijske okvire, umjesto da proučavamo ono što se u toj stvarnosti zbiva kako bismo na temelju toga o njoj razvijali teorije. Zbog toga, nije problem u teoriji kao takvoj, nego u tome kako je koristimo i razvijamo, osvježavamo li je dovoljno, izlazimo li na teren, istražujemo li ono što se događa ovdje i sada. I kako to komuniciramo.
U epizodama iz djetinjstva dječake opisujete kao "opuštene", isto kao i muške antijunake iz romana. Klimava vam je njihova marginalnost jer se pitate kakvo je to odstupanje od književne konvencije ako uvijek izgleda isto, kao pijani, razočarani i pasivni muškarac...
"Dječaci su opušteni" nije zaključna teza nego početna predrasuda, osobni dojam koji sam pokušala istražiti. Istražujući tu predrasudu, ispod površinskog sloja "opuštenosti" otkrivamo društvene i osobne pritiske, razočaranja, otpor prema djelovanju. U tom proučavanju pomogla mi je i književnost ovih prostora i njezini "luzeri" koji su često glavni likovi. To je zanimljiv paradoks: marginalac koji postaje mainstream. Pritom, moj prigovor nije upućen antijunaštvu kao takvom. I moj prigovor nije prigovor koliko pitanje: možemo li se s tim likom luzera malo poigrati? Možemo li istražiti njegove dimenzije, razbucati postojeće predodžbe? Misery porna imamo dovoljno. Ne čeznem za superjunacima, samo za složenijim i raznovrsnijim portretima ljudskog stanja.
Rad u kulturi i umjetnosti, pogotovo u organizacijama civilnog društva, obilježen je projektnim, potplaćenim i nestabilnim poslovima koji rezultiraju ekonomskom nestabilnošću i burnoutovima
Inkluzivnost kao imperativ
Ističete da književnost poznaje i pasivne žene, no da njih nećemo zateći kako razvijaju filozofske teorije da obrane svoju pasivnost. Zašto je tako?
Teško mi je dati odgovor na ovo pitanje, ali ako bih morala odabrati neko objašnjenje onda bi se ono ticalo različitih životnih uvjeta iz kojih proizlaze i različite perspektive, kao i različite umjetničke preokupacije, teme, motivi, likovi. Zamišljajući prosječan ženski život, ne vidim puno prostora za kafansko filozofiranje, utapanje u vlastitim beznađima. Jer imaš stare roditelje o kojima netko treba brinuti i vjerojatno ćeš to biti ti; jer imaš bebu koja te budi i ne znaš uvijek zašto plače; jer dok ta beba plače ti se vraćaš na posao; jer partner ne zna da i on može staviti suđe u mašinu i oprati pod (pročitajte koje god istraživanje o raspodjeli kućanskih poslova); jer će netko drugi nešto napraviti sporo i pogrešno, a ti ćeš brže i bolje; jer, da skratim, nemaš vremena za vlastiti weltschmerz. Možda takav weltschmerz nije u tvom "nasljeđu". I kad smo kod nasljeđa, koliko takvih portreta ženske patnje poznajete? Ima ih, trenutno mi pada na pamet očit primjer, "Moja godina odmora i opuštanja" Ottesse Moshfegh, ali takvih primjera je malo.
S druge strane, zapadna je kultura od neutješno nesretnog, nerijetko pijanog ili drogiranog, iznimno inteligentnog, ali duboko izgubljenog, rastrojenog i razočaranog muškarca umjetnika (pisca, pjesnika, slikara, glazbenika…) napravila romantičnu figuru patnika, neku vrstu posrnulog seksi Isusa s kojim suosjećamo, kojeg želimo, ali nikada ne uspijevamo spasiti. O tome zašto bi trebalo raskrstiti s figurom izmučenog umjetnika pisala sam u eseju "Sreća koja posramljuje".
Ženske likove naveliko promovirane u književnosti i popularnoj kulturi, poput serije "The Queen's Gambit" i filma "Blonde" karakterizira autodestruktivnost koja se fetišizira. Fetišizira li se na isti način i uspjeh kao rezultat patnje i iscrpnog truda?
Apsolutno. Samo što je fetišizacija uspjeha češće rezervirana za filmove i serije, pogotovo američke, oni su se izvježbali u tom pričanju priča o naporu koji (se) nagrađuje. Na našim područjima uspjeh se rijetko romansira, a nije bome ni filmičan. I tako se vraćamo na početak ovog intervjua i jednu od važnijih tema zbirke: prevlast pesimizma.
Osim rodu i radu, posebnu pažnju u ovoj zbirci pridajete i rasporedima, navodite kako u njih trpamo nove zadatke i govorimo: "Evo, samo još ovo." Čini li vam se pak da svjesnost o burnoutu polako mijenja tu sustavno usađenu obzirnost ka drugima zbog koje gubimo obzir ka sebi?
Nada je kao i vjera: nađeš je jer ti treba. Na osobnoj razini, nalazim je u povlasticama koje uživam i koje nastojim iskoristiti za nešto dobro. Nalazim je u izvorima užitka, kreativnosti i znanja, u ljubavi
Da. Mora tako biti. To je funkcija razgovora o problemu, da se on učini vidljivim, prepozna i prihvati, a potom postepeno i raspetlja. Samo što to raspetljavanje dugo traje i pritom isprobavamo cijeli niz loših rješenja. Na primjer prebrzo odustajanje: od obaveza, odgovornosti, poslova, karijera, ambicija, snova.
Kada govorimo o rasporedima, vaš je dobrim dijelom ispunjen pisanjem doktorskog rada na temu uključivosti, odnosno inkluzivnosti kulture?
Već se puno istraživalo i pisalo o lošim radnim uvjetima u kulturi i umjetnosti, pogotovo u organizacijama civilnog društva. Taj je rad obilježen projektnim, potplaćenim i nestabilnim poslovima koji rezultiraju ekonomskom nestabilnošću i burnoutovima. Zašto se onda na takve poslove odlučujemo? Iz ljubavi, vjere da je to što radimo važno, zato što želimo poticati društvene promjene, širiti pozitivne vrijednosti, raditi za zajednicu. Međutim, istraživanja također pokazuju da šira zajednica taj rad ne prepoznaje, da se na kulturnim i umjetničkim programima pojavljuju "uvijek isti ljudi". Pa kako te pozitivne promjene možemo širiti ako one cirkuliraju uvijek u istim krugovima? S druge strane, riječ inkluzivnost postala je buzzword, neizostavna stavka natječaja na koje prijavljujemo svoje programe. Pa čak i sada kada je inkluzivnost postala imperativ, nije ju lako postići. Zato što se radi o promjenama koje se postižu postepeno. Zato što je rad u kulturi, iako debelo potplaćen, i dalje obilježen ekskluzivnošću, uvjetovan ekonomskim, socijalnim i kulturnim kapitalom i nedostupan, kako određenom dijelu publike, tako i određenom dijelu potencijalnih radnica i radnika koji takvim interesima nisu imali pristup ili si ne mogu priuštiti da prvih nekoliko godina prakse odrađuju volonterski, dakle besplatno. Za to što i kada se želimo otvoriti, uključiti, promijeniti, za to nam i dalje nedostaju adekvatni uvjeti: vještine, znanja, sredstva i vrijeme.
Dunja Matić (Foto: Tanja Kanazir)
Inkluzija, otvaranje prostora umjetnosti i kulture, nedvojbena je društvena vrijednost. Kultura i umjetnost oplemenjuju, odgajaju nas i obrazuju, šire vidike, mijenjaju perspektive, čine nevidljivo vidljivim, postavljaju važna, a često previđena pitanja, pružaju dobar osjećaj i kao takve trebaju biti dostupne apsolutno svima. Pokušaj da se to područje djelovanja proširi izrazito je pozitivan fenomen, ali i fenomen koji zahtjeva korjenite sistemske promjene. Nadam se da će istraživanje koje sam provela i doktorat koji tek trebam napisati biti koristan dokument, još jedan kotačić u tom mehanizmu. Zbog toga ovom prilikom želim zahvaliti svim radnicima i radnicama koji su sa mnom razgovarali, podijelili svoja iskustva i znanja, misli, osjećaje i vrijeme, a posebno sjajnom timu okupljenom oko inicijative Kultura svima, koji s nevjerojatnim entuzijazmom radi na ovim važnim društvenim promjenama.
Eto. Pa me i drugi put pitajte da vam kažem nešto o doktoratu…
Idejama treba vremena da zažive
Onaj stari sram zvan "što će selo reći" suprotstavljate egzibicionizmu, ogolijevanju u kojem pronalazite smisao jer nam može objasniti odakle polazimo i zašto nešto doživljavamo ili osjećamo. Zbog čega se ne ogolijevate "refleksno", na društvenim mrežama, već "refleksivno", odnosno u djelima poput ove zbirke?
Prvo, zato što sam spora, a komunikacija na društvenim mrežama je brza. Prva misao, reakcija, formulacija, nikada nije ona s kojom sam zadovoljna, volim da se stvari slegnu. Dok ja smislim što želim reći, proš' o voz. Drugo, ne osjećam se sigurno tamo. Društvene mreže donijele su neke načelno OK promjene: mogu nam brzo prenijeti informacije (premda je pitanje koje i kakve), povezati nas, potaknuti žive rasprave o temama koje bi možda prošle ispod radara, mogu djelovati demokratično i uključiti glasove onih koji nemaju drugi pristup javnom prostoru. Međutim, kao što znamo, imaju i puno loših obilježja. Na primjer, sigurni od izravnog susreta s drugima zaboravljamo biti obzirni, dopuštamo da u raspravama iz nas izbije ono najgore i ne vidimo posljedice svojih riječi.
U jednom od eseja dotičete se Andreja Nikolaidisa i njegovog povezivanja inteligencije s pesimizmom. Iako je ta poveznica nedokazana, u folkloru je neoboriva – kako objasniti da biti optimističan i nadati se nije manje inteligentno? I, naposljetku, što vama daje nadu?
Ne znam može li se to objasniti. Ta mi rasprava zvuči kao razbacivanje statističkim podacima o opadanju gladi, bolesti, ratova i nasilja na makro skali. Ali što znači ta makro skala čovjeku koji pati u svom mikro svemiru? Baš ništa. Svijet će dati razloge za nadu i vjerojatno još više razloga za beznađe i taj raspored razloga nije ni ravnomjeran ni pravedan. Nada je kao i vjera: nađeš je jer ti treba. Na osobnoj razini, nalazim je u povlasticama koje uživam i koje nastojim iskoristiti za nešto dobro. Nalazim je u izvorima užitka, kreativnosti i znanja, oni su mi srećom dostupni. Nalazim je u ljubavi.
Na društvenoj razini, nadu mi daju napori uloženi u izgradnju otvorenijeg, obzirnijeg i solidarnijeg društva. Nedavno sam u jednom članku pročitala da 21. stoljeće nije ništa bolje ni empatičnije prema ljudima i s tim se ne mogu složiti. Idejama treba vremena da se razviju i zažive, taj razvoj nije pravocrtan, patit će od propusta, nuditi nova rješenja koja će stvoriti i nove probleme. Ta ambivalentnost zbunjuje, nerijetko i frustrira. Više nego ikada inzistiramo na obzirnosti i nježnosti, a jedan pogled na našu komunikaciju (pogotovo na društvenim mrežama) otkriva nam strvinare, male krvožedne zvijeri koje su odvratne jedne prema drugima. Odjednom su nam puna usta empatije, a vidimo da svijet nije preko noći postao empatičnije mjesto. Naravno da nije. Ali ja gledam u ta puna usta, slušam te razgovore i znam da je taj glasan razgovor početak djelovanja. Nadu pronalazim u svakoj prilici da u takvim promjenama sudjelujem.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
