Andrej Nikolaidis, pisac i kolumnist rođen 1974. u Sarajevu, od rata u Bosni i Hercegovini živi i piše u Ulcinju. Osim pozitivnih književnih kritika, zbog svojih kolumni i tekstova dobiva i tužbe, prijetnje, psovke, čak i diplomatske protestne note. Ukratko, nijednu publiku ne ostavlja ravnodušnom. U izdanju sarajevskog Buybooka i cetinjskog OKF-a nedavno je objavljeno njegovo novo djelo, priča ‘Mađarska rečenica’.
U svom zadnjem djelu temu izbjeglištva često spominjete, kao i sve ono što se danas uz nju vezuje: bodljikavu žicu, zidove, ograde, patnju. Jesu li za vas izbjeglice i izbjeglištvo metafora, vaša osobna i naša europska, za homo sacera, agambenovski govoreći, na kojem se prelamaju svi društveno-politički odnosi danas?
Ne bih se usudio ići tako daleko. Ni svijet ni sebe – još manje sebe – ne razumijem tako dobro da bih mogao ponuditi metaforu svega. Htio sam napisati knjigu o izbjeglištvu iz jedine perspektive u koju imam koliko-toliko povjerenja, dakle svoje. Ne znam koje su prednosti te perspektive, ali recimo da poznajem neke njene manjkavosti – što je više nego što mogu reći za sve druge perspektive. Takođe, želio sam pisati o liku izbjeglice koji odudara od onoga što je danas važeći, da tako kažem, izbjeglički standard. Prije svega, nisam želio da moj izbjeglica bude žrtva. Od perspektive žrtve mi se doslovce povraća. Moj izbjeglica govori o tome kako ‘danas kao da svi jedino žele biti žrtve, danas se na sve gleda jedino kao na žrtve, pa se čak i nad serijskim ubicama prolivaju suze, ta i oni su, po pravilu, bili zlostavljani kao djeca, danas svi sa najvećom strašću brane svoj status žrtve, kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrlina, koja u sebi objedinjava i vrijednošću nadilazi sve druge’. On ne traži sućut, solidarnost, još manje milost. On je individualac i, ako sam sve to napisao dobro, subjekt. On nije uposlenik gradske čistoće, ne radi niti jedan od poslova rezervisanih za izbjeglice. On piše. I misli. I to čini bolje od većine takozvanog domicilnog evropskog stanovništva, da ne pominjem Crnu Goru u kojoj istorija mišljenja i pjevanja počinje, a ako je vjerovati Crnogorcima, i završava sa Njegošem. Ali već sam ušao u prostor kamo se nisam trebao zaputiti – već vam objašnjavam svoju knjigu.
Na ivici novog rata
Napisali ste tekst u kojem ste podržali osnivanje Nove ljevice. Mislite li da lijeve stranke imaju šansu u postjugoslavenskim državama u kojima je etnonacionalni projekt uspješno zamijenio onaj radnički i klasni? Koliko je za nas poražavajuće iskustvo Sirize, koja je na kraju kapitulirala pred Trojkom i Bruxellesom? Može li se nešto promijeniti kada i sami kažete da su naše partije ‘preduzetničke firme’?
A kako ne podržati Novu ljevicu, ili Radničku frontu, ili bilo koju skupinu ljudi koji nešto pokušavaju učiniti? Ja sjedim kući, pišem i podjebavam, sklon sam ironiji i sarkazmu, nije mi stran ni cinizam, ali još uvijek nisam toliko ciničan da bih onima koji pokušavaju nešto učiniti, između dva gutljaja viskija, poručio ‘nema vam od toga ništa’. Posve je druga priča što njima moja podrška, kao i eventualno protivljenje vrijedi isto – nimalo.
A što se tiče šansi lijevih stranaka ovdje, one će šansu imati nakon novog velikog sloma. Recite mi da pretjerujem, prihvatam, ali mislim kako smo mi na ivici novog rata. Mislim još kako je to posve očito, ne treba tu nikakav misaoni, naročito ne hermeneutički napor. Sve je već saopšteno, sve je očito, kao što je bilo očito i 1990. Scenario je objavljen, scena je postavljena, glumci su tu, čeka se znak za početak. Šta mislite da će se desiti ako Dodik iz Moskve dobije signal da proglasi odcjepljenje Republike Srpske? Čovjek je sve rekao, sve nacrtao, i šta bi trebao biti naš odgovor: ma neće, ne može, blefira – baš ono što je bio odgovor finih, uljudnih komšija, Bosanaca i Hercegovaca 1991.? Ako rata ne bude, to neće biti zato što smo mi nešto naučili iz ratova devedesetih, jer nismo, niti zato što je prevladala mudrost, jer ona nikada ne prevlada. Biće to zato što nije dobio signal.
Scenario je objavljen, scena je postavljena, glumci su tu, čeka se znak za početak. Šta mislite da će se desiti ako Dodik iz Moskve dobije signal da proglasi odcjepljenje Republike Srpske?
Tajne službe bile su jedna od tema vašeg romana ‘Devet’. Gledano izvana, kao da se u Crnoj Gori dešava špijunski triler, a vi kažete da se osjeća veliki pritisak službene Moskve. Što se zapravo dešava kada govorimo o terorističkom napadu na dan izbora i zašto smatrate, za razliku od velikog broja lijevih opcija u regiji, da su ulazak u NATO i crnogorska prozapadna politika jedine uspješne strategije za državu u kojoj živite?
Rusija je bila debelo umiješana u izbore u Crnoj Gori, van svake sumnje. To je činila što tajno, a bogami uvelike i javno. Išli su tako daleko da su javno davali uputstva opoziciji: ujedinite se, uradite to i to… Čak su naručivali stvaranje novih državnih saveza. Dakako, treba biti politički idiot pa vjerovati kako uticaja na izbore nije imao i zapad. Što se terorističkog napada o kojem govorimo tiče, stvari stoje ovako: ako je Demokratski front, kao što kaže tužiteljstvo, koordinirao napad sa ‘ruskim i srpskim nacionalistima’, onda neko iz Fronta mora u zatvor. Ako nije, ako je sve to, kao što tvrde lideri Demokratskog fronta, konstrukcija vladajuće partije, onda u zatvor mora vrh vladajuće partije. Ili je bilo, ili nije bilo. Tu bi nekome moralo biti zabranjeno političko djelovanje: ili Frontu ili Demokratskoj partiji socijalista.
Obratite pažnju na to kako su zbivanja u Crnoj Gori neobično slična onome što se zbiva u SAD-u. I tamo imate optužbe o umiješanosti Rusije u izborni proces. Ironija je u tome što ruska predizborna intervencija nije uspjela u maloj i slaboj Crnoj Gori, ali jeste u ‘svjetioniku demokratije’, ‘najmoćnijoj imperiji u povijesti’. To, biće, govori nešto o stanju i stvarnoj moći te imperije. Ako je Trump izabran zahvaljujući ruskom miješanju u izborni proces, on nije legitiman predsjednik. Ako tog miješanja nije bilo, onda su američke obavještajne službe, koje tvrde da miješanja jeste bilo, trajno osramoćene, što mora imati ozbiljne posljedice. Ali i vi i ja znamo da to ne ide tako. Najizglednija je, i u Crnoj Gori i u Vašingtonu, takozvana siva zona. Što se tiče crnogorskog ulaska u NATO, kao i ulaska u EU – da, ja sam za to. Ne zato što mislim da su to apostolske organizacije, nego zato što je alternativa tome u crnogorskom slučaju još gora. Ako nije u EU-u i NATO-u, Crna Gora neće imati švajcarsku neutralnost, nego će, prije ili kasnije, biti pod punim ruskim uticajem. Znate li šta Crnoj Gori nudi Moskva? Savez sa Srbijom, Republikom Srpskom i Makedonijom. I to bi trebalo biti bolje od EU-a i NATO-a? A Putinova verzija kapitalizma je po nečem bolja od američke?
Zar nije autokolonijalno da se smatramo ‘barbarima’? Zašto smo u multipolarnom svijetu, u kojem imamo ulogu (polu)periferije, država bez industrije, prinuđeni da i dalje razmišljamo u hladnoratovskim terminima?
Ja sam vam slab sagovornik za pitanja o autokolonizaciji. Ja vam se čitav život autokolonizujem, do te mjere da Njegoš i Andrić za moj famozni ‘identitet’ meni ne znače ništa, a Auden i Wilde tako mnogo toga. Čitali ste ‘Mađarsku rečenicu’ i imali ste priliku saznati šta sam o Evropi i njenom cinizmu imao reći kroz usta Joea. Ali limiti antikolonijalnog diskursa, naročito kada ga pripovijedaju Evropljani, čak i oni sa periferije, očiti su. Uzgred, rezultira li opsceni klinč, preciznije poza 69, u kojoj danas vidimo Trumpa i Putina, očekivanim orgazmom, čitava će Evropa postati zemlja, kontinent periferije. Ovih su dana studenti sa University of London, sa Škole orijentalnih i afričkih studija, tražili da ne uče Kanta i Platona jer, smatraju, većina filozofa koje izučavaju trebala bi biti iz Afrike i Azije. Studenti kažu da treba ‘dekolonizovati bijele institucije’. Kao primjer sjajnog nebijelog filozofa navodi se, pogađate, Frantz Fanon. Ali ima li Fanona bez Marxa koji je, da prostite, bio bijel da bjelji ne može biti? A biće je taj Marx čitao i Platona.
Da se vratimo kući. Nismo mi barbari zato što to kažu zli zapadnjaci, nego zato što jesmo. Kao što bi i Evropa sutra mogla biti i zvanično barbarska, a ona to inherentno i jeste. Mi smo pali u barbarstvo ne u odnosu na Evropu, nego u odnosu na naše vlastito postignuće, komunističku Jugoslaviju. Sa ulaskom u NATO i EU Crna Gora ne dobija ništa – osim još malo vremena. Hoće li ona iskoristiti to vrijeme za nešto konstruktivno? Gotovo izvjesno ne. Zašto onda još malo vremena? Samo zato što još vremena znači i još malo nade.
Mit o bezgrešnoj zajednici
Možemo li se onda ikada više nadati suverenitetu, koji je bio jedan od nominalnih ciljeva ratova devedesetih? Razočaranje je danas možda najvidljivije na Kosovu, koje je među zadnjima izborilo neovisnost.
A da li bi građani Kosova bili sretniji da su i dalje dio Srbije? Teško je govoriti o šta-bi-bilo-kad-bi-bilo, ali čini mi se: sve i da je opstala, ta bi Jugoslavija danas bila ista država-pobačaj kao što su i naše državice. Imali biste istu pljačkašku tranziciju, iste lopovsko-debilne elite kao što imamo. Umjesto rata koji se desio, imali bismo rat koji će se desiti, jer bi nacionalističke tenzije rasle u nebo. Govorili bismo, s pravom, kako je ova Jugoslavija smeće, a ona divna. Jugoslavija, sama po sebi, ne znači ništa. Da nije bilo Titove, da je jedina Jugoslavija koju znamo ona prva, Karađorđevića, ko bi normalan poželio ponoviti to iskustvo? Mi danas srećom znamo da može i drugačije, bolje, jer su komunisti od ogavne Jugoslavije Karađorđevića uspjeli stvoriti nešto značajno. Ali je i u toj Jugoslaviji ostalo previše onoga od one prve. Uz malo uopštavanja i nepreciznosti: sila koja je stvorila prvu uništila je drugu.
Da budem potpuno jasan: kao i svaka država, Jugoslavija može biti i tamnica i okvir za emancipaciju. Mene zanima ovo drugo. Titova Jugoslavija je bila okvir u kojem se desila emancipacija. Izvan sfere krajnje praktičnog, nemam zrna ljubavi za državu, niti za naciju, pa ni jugoslovensku. Majko moja Crna Goro, majko moja Hrvatska, majko moja Srbijo, mati Jugoslavijo – jednako me se ne dotiče. Kao što sprovodimo kritiku naših nezavisnih nacionalnih država, bili bismo dužni i brutalnu kritiku nadnacionalne jugoslovenske zajednice. U tom smislu je tobože nadnacionalno ‘ko nas zavadi, tako smo divno živjeli’ jednako opasno kao naši nacionalizmi. To nostalgično jugoslovenstvo je i samo klasični nacionalistički mit o bezgrešnoj zajednici tuđom voljom gurnutoj u pad. Kao da vam ja pričam o tome kako smo mi Grci izmislili sve, kako smo izmislili i razmišljanje, kako smo ‘mi’ dali Homera i Platona, ali vam ne govorim ništa o tome kako smo ‘mi Grci’ lice mazali govnima, jer smo vjerovali da nas to štiti od osvete ubijenih protivnika. Mene uvijek, pa i u slučaju Jugoslavije, zanima baš to – govno kojim smo mazali lice i, neizbježno, pomalo i gutali.
U jednom od vaših zadnjih medijskih tekstova ‘Najodvratnija stvar kod fašista je što kukavički odbijaju reći: da, ja sam fašista’ sebe ste nazvali jugonostalgičarskom komunjarom. Možemo li reći da ste vi zapravo Jugoslaven?
Ja to nedvojbeno jesam. I po rođenju i po kulturi. I najvažnije: po nadi. Ali Jugosloveni su bili, a ne znam, možda su i sada, i Mirjana Marković i Aleksandar Vulin. Tako da je očito kako oni i ja, kada govorimo o Jugoslaviji, ne govorimo o istom. Da se ne lažemo: mnogo od tog ‘jugoslovenstva’ na tržištu ja tek elegantna, rezervna verzija Velike Srbije. Moje jugoslovenstvo nije od estradno-kafanske vrste, koja gudi refren: ko nas zavadi, imali smo divnu državu, a hulje su je srušile itd. Nije ‘našu čarobnu Jugoslaviju’ razorio multinacionalni kapitalizam, nego je Srbija pokušala sebi pripojiti pola Hrvatske i pola Bosne, što Hrvatsku nije spriječilo da u Bosni bude, heh, malo nestašna. Nisu u Srebrenici klali menadžeri Coca-Cole niti su zagrebačku, a srpsku porodicu Zec ubili Appleovi uposlenici zadojeni korporativnom ideologijom, i ako o svemu tome istinu ne možemo reći vi i ja, posve je nebitno šta o tome misli Chomsky. Da se vratim na vaše pitanje o barbarstvu. Kada govorim o barbarstvu, govorim vam upravo o tome: ne možeš, kao Srbin iz Hrvatske, pravdati etnički čistu Republiku Srpsku a žaliti se na nestanak Srba u Hrvatskoj. Ne možeš, ako si Hrvat iz Hrvatske, biti sretan zbog toga što u Hrvatskoj gotovo nema više Srba, a izražavati zabrinutost zbog toga što Hrvata nema u Republici Srpskoj i nestaju iz Federacije. Kao što ne možeš, ako si Bošnjak iz Sarajeva, ožaliti Srebrenicu, a braniti Cacine zločine. To – dobro je kad mi njih, loše je kad oni nas, mi njih jesmo, ali je to bilo opravdano – je barbarstvo. Ako je cijena jugoslovenstva da lažemo o svemu tome, molim da me se ispiše.
