Nakon podosta godina profesionalnog rada na književno-kritičarskoj sceni našla sam se u središtu skandala koji ovih dana potresa dio književne scene. Skandal se zove "Nagrada mlade kritike" i oko nje je po mome mišljenju do sada bilo previše šutnje, Facebook demokracije i kuloarskih priča, pa držim kako je toga dosta i kako je potrebno javno progovoriti o svemu. Nadam se da će ovaj moj tekst potaknuti i ostale sudionike da učine isto, te da se svi skupa (koji do sada nisu, a trebali bi) javno ispričaju prije svega Semezdinu Mehmedinoviću kao piscu koji je doživio ogromnu neugodnost, ali i 200 učenika koji su pristali sudjelovati u projektu da bi na koncu ostali bez knjiga koje su im obećane. Ne govorim ovdje kao članica drugog, "inkrimiranog" žirija, kao nekakvog "tijela" koje se brani, nego isključivo u svoje osobno ime jer sam iz žirija istupila. Stoga krenimo redom, odnosno kronološki.

1. "Nagrada mlade kritike" zamišljena je po uzoru na norvešku nagradu, osmišljenu tako da žiri mladih čitatelja, srednjoškolaca, izabere najbolju knjigu od onih koje im je ponudio žiri stručnjaka. Dodjeli nagrade prethodile bi radionice s piscima i kritičarima, 200 učenika uključenih u projekt dobilo bi besplatne knjige. Za taj je projekt Institut za poticanje čitanja kojim predsjeda Ivana Ljevak dobio pozamašnu potporu Ministarstva kulture. U trenutku kad sam pozvana raditi u žiriju, zajedno sa svojim kolegama, jedini cilj koji sam u tome vidjela bio je poticanje čitanja mladih i interakcija pisaca i gimnazijalaca. Osoba koja me pozvala, nazvat ćemo je Osoba B, rekla mi je da je stvar dosta hitna, da djeca čekaju knjige i da je prije postojao žiri s kojim su se razišli oko kriterija. Nikakav skandal nije bio ni u tragovima, u žirijima postoje nesuglasice, u dovoljno sam ih sudjelovala da znam kako je to moguće i bez pravog skandala. Kao književna kritičarka, jednostavno sam mislila da mogu pomoći i da je ideja s učenicima-kritičarima dovoljno dobra da joj posvetim svoje iskustvo i vrijeme.

Tko je taj tko je, očito, organizatorima projekta nakon (pre)dugog vremena javio da Semezdin ipak ne može, iako je odgovorna osoba projekta rekla da može (to je jedino pitanje od onih koje sam postavila na koji nisam dobila odgovor, ali i dalje na njemu inzistiram)?

2. Na sastanku na koji nas je pozvala Ivana Ljevak, također, nije bilo riječi o tome što se prije dogodilo, atmosfera je bila ležerna i razgovarali smo samo o tome kako što prije treba izabrati knjige jer učenici i njihovi profesori čekaju, a kraj školske godine se približava. Na tom su me sastanku zamolili da budem predsjednica žirija, što sam nevoljko prihvatila i predlagala drugog kolegu zbog opsega obaveza koje inače imam. Bila je to intuicija koju nisam poslušala, jer sam u međuvremenu dobila teret i krimen koji mi doista nije potreban.

3. U ugovoru koji smo nakon par dana potpisali, postojao je kriterij da biramo hrvatskog pisca, na hrvatskom jeziku koji knjige objavljuje kod hrvatskog nakladnika. Dopuštam da nekome u tome može zasmetati previše istog pridjeva (i meni je bilo malo prenabrijano), no meni i ostalim članovima žirija bio je to jasan kriterij koji je unaprijed naznačen. Kao i kad žiriram u nagradama gdje je kao kriterij navedeno da prvo izdanje treba biti kod hrvatskog nakladnika, kao u nagradama gdje poštujem pravilo da biram samo romane, kao kriterij je li knjiga zavedena kao fikcionalna proza ili ostala proza (zbog kojeg, recimo, netko ne može sudjelovati u nagradi za fikcionalnu prozu iako po svemu drugome osim te šifre to zaslužuje). I sama sam kroatistica po struci i ponešto znam o školskim programima, za koje (i kao majka gimnazijalke) smatram da su katastrofalni. Školski se programi, dok se ne odluči drugačije (ako ikada), itekako razlikuju od živog književnog polja na kojem participiraju pisci koji objavljuju kod nakladnika u Hrvatskoj svoje knjige, koji pišu jezikom koji razumijemo bez prijevoda, pisci koje nazivamo regionalnima. Književno polje čine i autori dvojne identitetske pripadnosti, ona nije vezana uz nečije ime ili nacionalnu pripadnost, dobar ih povjesničar književnosti prije svega pronalazi u poetičkim odrednicama. Sve što inače mislim o školskim programima, lektiri i ljudima koji o tome odlučuju (kao i nužnoj potrebi za "Alternativnom lektirom" koju suuređujem na portalu Kritika hdp), nije mi se u tom slučaju činilo kao nešto što bih trebala iznositi i o čemu bih trebala razmišljati i to je moj propust. Pristala sam raditi u žiriju koji dodjeljuje nagradu i ni danas, nakon svega, nisam sigurna da se sva ta pitanja trebaju prelamati preko leđa 200 gimnazijalaca koji su se pristali posvetiti čitanju i zbog kojih sam na koncu i pristala to raditi. No, zbog toga što su se prelomila danas osjećam stid.

4. Danas osjećam stid i zbog drugih razloga. Naime, nekako u vrijeme kad smo odabrali pisce koje predlažemo, do mene su počele dolaziti informacije što se sve prije nas doista dogodilo. Ne sudjelujem u kuloarskim pričama, nemam vremena za proučavanje objava na Facebooku jer živim od samostalnog rada i većinu vremena – radim. Kolegica Đurđica Čilić, predsjednica prvog žirija, kako sam kasnije shvatila kad sam krenula u istraživanje, skinula me s liste Facebook prijatelja, pa njezine objave nisam ni mogla vidjeti na vrijeme. Do mene su onda došle informacije kako neki od pisaca koje smo predložili vjerojatno neće htjeti sudjelovati u projektu zbog skandala s prvim žirijem i skandala sa Semezdinom Mehmedinovićem. Kako su stvari postale ozbiljnije no što sam mislila, informirala sam se kod jednog člana prošlog žirija, a nekako istovremeno došla je vijest da je Olja Savičević Ivančević odbila sudjelovati u projektu kao i tekst Viktora Ivančića objavljen u Novostima. Na tekst me ni tada nije upozorio nitko od organizatora projekta, što mi je postalo vrlo sumnjivo, obaviještena sam istoga dana samo o Oljinom nepristajanju i zamoljena da predložimo rezervu, kao da se ne događa baš ništa ozbiljno. Kao da sam u žiriju u kojem bih trebala predlagati i predlagati dok ih petero ne pristane. Tu za mene počinje ludilo. Sada kada o tome razmišljam, kad sam saznala da je gđa. Ljevak razgovarala s mnogim akterima književne scene, osim s nama s kojima je trebala, svjesna sam kako su nam se, kako bi se sve što brže završilo, namjerno uskraćivalo pune i točne informacije.

5. Hitno sam sazvala sastanak žirija i pismeno se obratila organizatorici projekta Ivani Ljevak sa zahtjevom da odgovori na sva pitanja, javno se obrati javnosti, ispriča nama kao članovima novog žirija zbog situacije u koju nas je dovela netransparentnim informiranjem, javno se ispriča članovima starog žirija (po mogućnosti sazove i sastanak oba žirija) i prije svega Semezdinu Mehmedinoviću. Na sastanku na koji smo potom pozvali i nju postavila sam sva pitanja koja su me zanimala i na skoro sva dobila odgovor, nakon čega sam izgovorila rečenicu koju mogu potvrditi oni koji su tamo bili – "Nakon što sam vas čula, mogu reći da je ovo puno gore no što sam do sada mislila." Kao žiri zatražili smo da se projekt zaustavi i tražili da se organizator hitno javno oglasi; nakon što se to nije dogodilo od ponedjeljka do petka, napisala sam da iz žirija, bez obzira što će se s njim i nagradom događati, izlazim.

6. Ono što sada, nakon što sam sagledala sve činjenice, mogu zaključiti je sljedeće. Organizatori nagrade su u samu nagradu očito ušli potpuno kaotično nepripremljeni. Prvi žiri u svojim ugovorima nije imao stavku s mnogo pridjeva koju sam navela pod točkom 3, članovi prvog žirija na sastanku su izrijekom pitali organizatoricu mogu li na listi preporučiti Semezdina Mehmedinovića i dobili odgovor da mogu, pa su ga i predložili. Nakon toga svoj su popis predali organizatorima koji su im rekli da je to u redu, Ivana Ljevak prema vlastitom priznanju kontaktirala je Semezdina Mehmedinovića i razgovarala o sudjelovanju u projektu. Nakon što je prošlo četiri tjedna (?!) obavijestila je članove žirija da Semezdin ipak ne bi mogao i da predlože zamjensko rješenje, Antu Zlatka Stolicu koji je to odbio uz napomenu da ne bi ulazio tamo gdje za Semezdina nema mjesta, nakon čega je s razlogom pukao skandal. Da sam kojim slučajem sudjelovala u radu prvog žirija reagirala bih potpuno isto kao predsjednica tog žirija. Da sam Ante Zlatko Stolica, također. Postupak je to nad kojim sam zgrožena iz više razloga. Čak i uopće ne ulazeći u to kako bih Semezdina Mehmedinovića, o kojem sam u više navrata s oduševljenjem pisala i kojeg bih uvijek preporučila i preporučujem za sve moguće nagrade i čitanje svima, pa i gimnazijalcima, kojeg uostalom preporučujem svojoj osamnaestogodišnjoj kćeri i njezinim prijateljima kojima je do čitanja stalo, ne ulazeći ni u to tko je hrvatski pisac (a mislim da je vrijeme da u to "uđemo" upravo kako se ovako nešto nikad više ne bi dogodilo), dovoljno je razloga za zgroženost. Primjerice, kako je moguće da netko tko organizira nagradu nema pojma koji su njeni kriteriji, kako je moguće tako opsežan projekt provoditi bez jasnog pravilnika, kako je moguće prihvatiti prijedlog a onda ga nakon mjesec dana odbiti? Tko sve u tom projektu sudjeluje javno, a tko iz sjene? Zbog čega je mene zvala Osoba B, a mog kolegu iz prvog žirija Osoba C koja se u međuvremenu posve izgubila iz priče, a do mene su došle informacije da je upravo Osoba C ta koja je raspisala propozicije za ovu nagradu? Zašto je na sastanku bila i Osoba D koja nigdje nije dalje navedena? Kome se to popis izabranih pisaca morao poslati na odobrenje prije nego što projekt krene dalje? Ne funkcioniraju li projekti tako da se na kraju šalje izvješće Ministarstvu ili ja živim u Wonderlandu pa se zapravo Ministarstvo izvještava o koracima projekta i traži dozvola? Tko je taj tko je, očito, organizatorima projekta nakon (pre)dugog vremena javio da Semezdin ipak ne može, iako je odgovorna osoba projekta rekla da može (to je jedino pitanje od onih koje sam postavila na koji nisam dobila odgovor, ali i dalje na njemu inzistiram!)? Sve zbrojeno i oduzeto, ne liči ni na što drugo do na očitu cenzuru s vrlo gadnim predznakom na koju je organizatorica projekta pristala. U jednom sam razgovoru rekla kako bi svatko inteligentan, kad shvati kako je sam sebi zabio autogol, inzistirao da izbor bude takav kakav je, da Semezdin ode do gimnazijalaca (čime bi oni itekako profitirali!), a sljedeće godine, ako nagrade opet bude, jasnije definirao kriterije, pa tko želi neka žirira. Zbog toga i dalje smatram, ako zanemarimo tog Nepoznatog Nekog tko je doista izrekao da Semezdin ne može, kako je sve što se događalo rezultat i potpune potkapacitiranosti, amaterizma i neznanja, upotrijebim li riječ koja bi djeci mogla "pokvariti jezik" – javašluka, a čak i manje izravne nakane organizatora da se jedan pisac i jedna knjiga doista zabrane i liste nepoćudnih autora. To, pak, sve skupa ni malo ne opravdava organizatore projekta i o tome je trebalo razgovarati i preuzeti odgovornost.

7. Tekst koji je objavio Viktor Ivančić u Novostima polazi od onoga što je percipirala javnost. S obzirom na sve ono što o Nagradi sada znam, on jest pretjeran (barem prema članovima novog žirija) jer događaj stavlja u kontekst koji se istina sam po sebi nameće, postavlja šira pitanja (školskih programa, hrvatskog pisca, hrvatske kulture i restriktivnog hrvatstva) o kojima treba razgovarati, pa je ovo možda doista prilika za to, što bi značilo da će ova Nagrada, eto, konačno možda iznjedriti i nešto pozitivno (ironija je jedino što mi još preostaje). No, pod punom odgovornošću tvrdim da nikada ne bih sudjelovala ni u kojem projektu koji bi na bilo koji način propitivao ime i status pisca koji se zove Semezdin, kao što, uostalom, ne bih dopustila niti da itko propituje ime i status književne kritičarke koja se zove Jagna. U tome smislu, na sve što sam radila i kako sam reagirala u radu žirija za koji iz Ivančićevog teksta proizlazi da je izdajnički, izbacivački i udvornički, mogu samo biti ponosna.

8. Pitanje koje se postavlja također se odnosi i na članicu žirija koja je bila i u jednom i drugom sastavu. Logično je zapitati se kako ona nije progovorila o svemu što se događalo, no i na to sam dobila nekakav traženi odgovor. Prvi žiri se, kako sam čula iz više izvora, nakon raspuštanja dogovorio kako neće od svega raditi skandal, kako će u cilju toga da gimnazijalci dođu do knjiga, pustiti organizatore da nastave posao u drugom sastavu. Prema pravilima rada svih žirija u kojima sam sudjelovala, postoji nešto što se zove diskrecija koja je obično definirana ugovorom i oni su se toga držali. Zbog konotacija vezanih uz moje sudjelovanje u žiriju, ja sam se odlučila toga ne držati jer mislim da se u ovom trenutku diskretna šutnja može percipirati isključivo ponovo kao cenzura. Nakon što je sve poprimilo razmjere koje je poprimilo, kolegica je nama novim članovima žirija ispričala što se događalo i rekla da je pristala dalje sudjelovati u projektu jer je prihvatila ispriku Ivane Ljevak na nekom njihovom sastanku. Kolegica kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u školi na čitavu stvar gleda iz kuta svoje profesije i ja je zapravo mogu razumjeti.

9. Nakon svega ostao je vrlo gorak okus – jedna dobra ideja, mnoštvo autogolova, N.N. koji skida nekoga s liste, puno teških riječi i optužbi, pisci koji iz moralnih razloga odbijaju otići osobno i svojim knjigama među učenike, žiriji koji se raspadaju i učenici koji su doslovno zajebani. Semezdin i Đurđica i ja, svi ćemo se mi od ovoga oporaviti (nije nam prvi put), no žao mi je što je poruka koju šaljemo učenicima jedna i jedina, o tome kako sretna djeca koja čitaju i žiriraju žive – u Norveškoj!

10. Nakon svega "Nagrada mlade kritike" nema nikakvu budućnost, nelagoda je prevelika da bi itko više u tome želio sudjelovati. Žao mi je klinaca, žao mi je što 200x5 knjiga nije otišlo tamo gdje bi trebalo, ali nisam ja ta koja bi zbog toga trebala osjećati krivnju. Složila bih se s natpisom čiju sam fotografiju dobila, negdje s nekog zagrebačkog zida – "Djeco, čitajte Semezdina" i dodala – ne čekajte da vam to nekakav Institut odobri.