Miloš Crnjanski koštao me je jedinice u četvrtom razredu srednje škole. Čitala sam njegov "Dnevnik o Čarnojeviću" umjesto zadane lektire i odbrusila profesorici hrvatskosrpskog jezika da ću čitati ono što mi se čita, a ne ono što moram, zaboga, u završnoj sam godini školovanja. O romanu prije čitanja nisam znala ništa, privukla me je riječ dnevnik. Mnogo godina kasnije, nekako u vrijeme sanaderizma, javio mi se njezin sin, znanstvenik i povratnik iz Amerike, u želji da se napokon vidimo.
Prvu polovicu 90-ih proveo je u Zagrebu, a onda odlazi u Ameriku unapređivati njihovu znanost. Zapelo je na politici: iako sam ja njemu mogla gotovo dnevnički svjedočiti o ratnim zbivanjima u Vinkovcima, Slavoniji, Hrvatskoj i šire jer sam bila na licu mjesta, on je meni iz zagrebačko-američke perspektive tumačio o humanitarnom i viteškom karakteru hrvatske politike, kakvi su Bošnjaci a kakvi Srbi, o tome da se trebam zaposliti u normalnoj školi i tako redom. Kulturno izručen roditeljičinom organu, pokupio se i nestao u bespućima hrvatske znanosti. Nikada se više nismo čuli.
Dugo toplo ljeto - vrijeme kada se namiruju dugovi prema nepročitanim knjigama što strpljivo čekaju svoj red. Iako je u čekaonici i nepročitani svežanj svježih naslova, vraćam se nekim svojim miljenicama s takozvanih margina literarnog žanra – dnevničkoj prozi, autobiografskim zapisima i memoarima. Interes prema ovoj vrsti književnog svjedočenja sebe i svijeta niknuo je u djetinjstvu, kao i sve drugo uostalom. Sazrijevanjem se to zanimanje za literarni dokumentarizam intenziviralo – najviše zahvaljujući ratu, treba li reći, koji je prije 30 godina stigao i na naš prag. Autentični koliko i njihova sudbina u nekom mehanički postojećem vremenskom odsječku, uvijek zvanom povijesni trenutak, hrabri autori omogućuju nam da upoznavanjem njihove sudbine otkrivamo istinu i dekonstruiramo laži, kako god se one nazivale: falsifikat, propaganda, revizija. Koliko sam do sada saznala istražujući povezanost jedinke i povijesti, jedno sjećanje satkano od iskrenosti i istinitosti može oboriti svaku povijesnu laž.
Ne mogu stoga dočekati da uzmem u ruke netom objelodanjenu knjigu generala Rahima Ademija, dnevnički strukturiranu, koja već u naslovu apostrofira svoj smisao: "Ratni dnevnik – samo istina". Sa svim simpatijama prema g. Ademiju, ne sumnjajući u razloge koji su ga motivirali da objavi svoju istinu o ratnim događanjima, moram bezobrazno konstatirati da ga je ponajviše motivirala laž dobroga dijela njegovih kolega suboraca, nadređenih mu zapovjednika i nekih političara. Nečasna vremena ne podnose časne pojedince, pa se generala Ademija planiralo uništiti. Tko? Država, poetski Domovina, za koju se borio i njezini samoprozvani najveći patrioti. Je li kriv zato što staricama nije pucao u potiljak, nije nabijao na kolac, nije rezao prste, nije rasparao nikome trbuh, nije palio žive, nepokretne ljude i jadne životinje, nije pljačkao tuđu imovinu, nije se kurčio da je ustaša. No sve to političko-vojno-obavještajni vrh želio je natovariti baš njemu. Nije im uspjelo, ali vjerujem da mu je ta bitka za dokazivanje nevinosti bila teža od svih onih ratnih.
U kutku tavana roditeljske kuće u Vinkovcima početkom ljeta pronašla sam svoj dnevnik, koji sam počela voditi davne 1980. Moja djevojčica počela je voditi dnevnik u istoj dobi kad i ja, što me je ponukalo da potražim svoj prvi zapis o sebi. U godini Maršalove smrti, nakon što sam napisala dvije pjesme na zahtjev svoga učitelja Koje – od kojih je jedna izabrana i poslana u Kuću cvijeća u Beogradu, književnost me počela jako zanimati. U ruke mi je dospio "Dnevnik Anne Frank". I sama sam poželjela pisati vlastiti dnevnik. Nisam tada znala ništa o pojmu Shoe niti o razmjerima katastrofe u čijem je središtu bila djevojčica Anna, samo sam poželjela pisati o svom životu poput nje - rječito, elegantno, precizno. Sviđalo mi se kako piše o djevojačkim snovima i željama, dečkima, obitelji. Iz Anninih bilježaka povremeno je izbijala melankolija, koju tada nisam znala definirati, ali sam je osjećala, i strahovita samoća. U tim sam emocijama pronašla sebe. A onda mi je prijatelj koji je ljeti dolazio kod bake u Vinkulju ispričao što se zapravo dogodilo i izbrisalo život Anne i milijuna njezinih sunarodnjaka. Bio je stariji od mene, i slušala sam ga pažljivo pitajući se otkud mu svi ti detalji, ne samo o Anni, nego o cijelom jednom narodu kojem je tadašnji istorijski trenutak u svemirskoj vječnosti prijetio nestankom. Njegova riznica znanja bila je baka Židovka, koja nije vjerovala povijesti; znala je da se istina manje prešućuje, farba, lomi, iskrivljuje, fabricira i umnaža nego neistina. Rekla mu je: "Bila sam na licu mjesta." To je potvrđivao šesteroznamenkasti broj na njezinoj ruci.
Humanitarna i viteška politika hrvatske države nagnala me je da ujesen 1991. ponovo počnem bilježiti. Ovoga puta proces je bio dvostruk: istovremeno sam upisivala teške i rizične trenutke balansiranja između života i moguće smrti i čitala kako su drugi preživljavali. Kada mi je osječki prijatelj Nenad Rizvanović u jednom naletu iz Zagreba donio tri knjige sarajevskih pisaca, uslijed čitanja jedne od njih mi je pozlilo. Bila je to zbirka priča "Prognani grad" Irfana Horozovića. Svaki naš grad zahvaćen ratnim strahotama u nekom je času postao prognan jer je izgubio svoje građane u procesu čišćenja. Shvatila sam to lično – otada distanca između moga rodnog grada i mene. Druga je bila "Sarajevo blues" Semezdina Mehmedinovića, do danas mi najdraža knjiga ratnih zapisa, i treća "Smrt je majstor iz Srbije" Marka Vešovića.
Kasnije sam pročitala "Pale 5. IV. – 15. VII. 1992." Mladena Vuksanovića. Zatočenik u rodnim Palama, Mladen je odbio raditi za televiziju Radovana Karadžića, tražeći načine kako da se on i supruga dokopaju Sarajeva. Vrstan snimatelj, umro je u statusu izbjegle osobe 1999. na Cresu gdje je radio kao noćni čuvar, eto. Pale, nedjelja, 28. VI. 1992.: "Sačuvati prvo čist obraz, pa onda glavu, kažem sebi. Pokušavam iz Beograda i Titograda dobiti lijek za teško bolesnog sina našeg komšije Miralema. Siroti čovjek. U kući mu je nervno oboljeli sin, a kad izađe napolje, vidi nervno oboljele i izludjele komšije. Danas ponovo bombardovanje cijelog grada. Oko deset na groblju ponovo osjećam pogled dvojice bradonja s mašinkama. Mogu me samo ukinuti kao ljudsko biće i ništa više. Poslije podne dugo na telefon razgovaram sa sinom u Sarajevu. Ponosan je na mene i ja na njega. Moji prijatelji brinu za njega. Kaže mi da je u srpskom dnevniku vidio svog profesora Radoja kako sa Trebevića granatira grad. Profesor koji ubija đake. Sve vrijednosti su srušene (...)"
A prije točno jednoga stoljeća Marina Ivanovna Cvetajeva u svom je dnevniku vođenom u Moskvi u zimu 1919./20. ubilježila: "Kad bi sada u Rusiji postojao pravi posmatrač i mislilac, koji bi mogao da napiše pravu knjigu o gladi: čovek koji hoće da jede – čovek koji hoće da puši – čovek kome je hladno – o čoveku koji ima i koji ne daje, o čoveku koji nema i koji daje, o negdašnjim darežljivim – škrtim, o ranijim tvrdicama-darežljivcima, i najzad o meni: pesniku i ženi, usamljenoj, usamljenoj, usamljenoj – kao hrast, kao vuk – kao Bog – usred svakakvih kuga moskovskih 19-e godine. Napisala bih – da nije romantičarske uvrnutosti u meni – da nije moje kratkovidnosti – i čitave moje osobenosti, što mi ponekad smeta da vidim stvari onakve kakve su."
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
