Uljezi
Na inicijativu Ministarstva kulture, hrvatska Vlada je 2021. godinu proglasila "Godinom čitanja". Po knjižarama i bibliotekama, na radionicama i festivalima, u medijima i u školama zakotrljala se bogata ponuda programa koji bi domaću publiku, žalosno nesklonu da uzme knjigu u ruku, trebali približiti književnosti. Zahvaljujući Ministarstvu kulture – međutim – ono što je zamišljeno kao "Godina čitanja" vrlo brzo se pretvorilo u nešto nalik na godinu čišćenja. Približavanje publike književnosti provodi se metodom udaljavanja nepoželjnih autora, a projekt širenja čitanja podrazumijeva kolektivno sužavanje vidnog polja: sve s ciljem da se nacionalna kultura slučajno ne uprlja knjigama iz zlokobne "regije". Uostalom, prisjetimo se. Godina je započela odlukom Ministarstva da ne otkupi kapitalnu "Filosofiju palanke" Radomira Konstantinovića za fondove narodnih knjižnica: ta knjiga, glasi palanačka logika nadležne komisije, nije napisana na hrvatskom jeziku. U ljetnu smo sezonu zatim ušli izbacivanjem romana Semezdina Mehmedinovića "Me'med, crvena bandana i pahuljica" s popisa finalista Nagrade mlade kritike, kako maleni hrvatski školarci, koji su finaliste trebali čitati, ne bi bili izloženi pogubnom utjecaju jednog ne-hrvatskog pisca. Korak po korak, program po program, progon po progon, evo nam pred vratima i književne jeseni. Deveti mjesec tradicionalno je pun književnih događanja, promocija i festivala: lijepa je to prilika da se provjeri kako zapravo diše književna scena onda kada je nadležni cenzori ne pokušavaju ugušiti. I da se vidi što točno nude publici oni koji se bave pisanjem, a ne propisivanjem književnosti.
Mehmedinovićeva izdavačka kuća Fraktura, recimo, organizirala je deveti Festival svjetske književnosti, a skoro trećina autorica i autora u Zagreb je došla iz zemalja bivše Jugoslavije. Domaća publika tako je – uz Svetlanu Aleksijevič, Javiera Cercasa i ostale globalne teškaše – gledala i slušala Svetislava Basaru, Lidiju Dimkovsku, Zorana Predina, Rumenu Bužarovsku... Predstavljena je i knjiga "Dnevnik 2020.": dijaristički rezime pandemijske godine koji su zajednički napisali autori i autorice iz šest ex-Yu republika. Samog Mehmedinovića u Zagrebu nije bilo, ali je zato posjetio Šibenik: na prvom Festivalu Škure, osim njega, gostovala je solidna ekipa BiH pisaca, od Almira Kaplana i Namika Kabila do Velibora Čolića i Feđe Štukana. Nagradu Stjepan Gulin, namijenjenu svim pjesnicima iz regije koji pišu na istom raznoimenom jeziku, premijerno je dobio Marko Pogačar. Ljetos protjeran iz hrvatskih škola, Mehmedinović ovih dana navraća i u Rijeku, gdje je nakladnik V.B.Z. organizirao 14. festival Vrisak: ondje se, opet, okuplja toliko regionalnih autora da je posebno za njih rezerviran jedan od glavnih festivalskih programa, nazvan Balkan Express. I dodjeljuje se još jedna regionalna nagrada: po 17. put izabran je najbolji rukopis romana napisanog na nekoj od varijacija zajedničkog jezika, a pobjednik je Ivica Prtenjača.
Tako nekako, ukratko, u tradicionalno zgusnutim septembarskim tjednima živi hrvatska književna scena. I čini se, evo, poprilično otvorena. Ne zato, naravno, što kojekakvi sumnjivi petokolonaši rovare protiv neupitnih nacionalnih vrijednosti: ni V.B.Z. ni Fraktura nisu subverzivne gerilske ćelije, nego čvrsta nakladnička kičma književnog mainstreama. A ni zato što organizatori festivala pate od neizlječive jugonostalgije: nekad im je naprosto jeftinije i jednostavnije dovesti pisce iz regije, posebno u eri pandemije. Niti zato, napokon, što scenom upravlja skrivena misija ponovne uspostave jugo-veza: te veze, naime, nikada nisu nestale. Ma koliko ministrica Nina Obuljen Koržinek i njezine komisije željele da je drugačije.
Ili, drugim riječima: možeš izbaciti Semezdina Mehmedinovića iz školskih programa, ali on će ti se vratiti s prvim festivalima. Jer je ovdje njegova publika. A ta je publika čitala i prije "Godine čitanja", pa će čitati i nakon što završi nova runda čišćenja književnosti od jugo-veza i uljeza.
Nagrada
U Ministarstvu kulture zato su se pohvalili ulaskom u finale međunarodne nagrade Svjetske zaklade za pismenost: World Literacy Award dodjeljuje se u nekoliko kategorija, a projekt "Godina čitanja" bio je nominiran u konkurenciji nacionalnih kulturnih politika. Nagradu na kraju ipak nije dobio: ona je otišla Australiji, što je zgodna prilika da se usporede dva različita pristupa, onaj pobjednički i onaj hrvatski. Australska vlada je u suradnji s američkim organizacijama USAID i World Vision US pokrenula akciju pod nazivom "Sva djeca čitaju". Kroz niz natječaja izabrali su najuspješnije znanstvenike, inovatore i aktiviste koji rade na širenju pismenosti među mladima u manje razvijenim zemljama, a zatim su obilato financirali njihove programe. Skoro 850 hiljada djece – od Ruande do Fidžija, od Nepala do Filipina – uključeno je tako u projekt opismenjivanja na ukupno 159 jezika. Sada je, pretpostavljamo, jasno u čemu je razlika.
Jer dok australska vlada svoju misiju prepoznaje u širenju pismenosti po čitavom svijetu, naša promovira čitanje koje ne razumije ni najbliže susjede. I dok se australska kampanja širi na 159 različitih jezika, naša traži razlike tamo gdje one ne postoje. Dok – ukratko – Australija pomaže zemljama u razvoju, Hrvatska radi na tome da joj kultura ostane što nerazvijenija.
Substack
Kad već bacamo pogled kroz prozor, provjerimo što se zbiva na svjetskoj književnoj sceni. Tamo je glavna vijest najava Salmana Rushdieja da će svoj novi roman objavljivati u nastavcima, na platformi Substack. Priča o Substacku preselila se tako iz biznis medija u kulturne rubrike, što nije loše, jer je priča prilično zanimljiva. Platformu su, naime, 2017. godine pokrenula trojica mladih američkih poduzetnika, tražeći distribucijski kanal koji novinare i ostale autore može spojiti izravno s njihovom publikom. U tradicionalnim medijima, tekstove filtriraju odluke urednika, politika izdavača i pritisak oglašivača; na društvenim mrežama poput Twittera ili Facebooka sadržaj koji do nas dospijeva kontroliraju uglavnom algoritmi. A tu su još i klikbejt naslovi, botovi, native oglašavanje, fake news: sav onaj razigrani repertoar taktika i trikova koji dizajniraju nepouzdan, često toksičan medijski krajolik. Substackovo je rješenje i staromodno i zgodno: newsletter. Naizgled potrošeni online format, pokazalo se, idealna je alatka krajnje jednostavnog poslovnog modela: autori preko platforme dolaze do publike kojoj zatim newsletterima šalju svoje tekstove, uz pretplatu. Kompanija uzima deset posto provizije, a ostalo ide autoru. Nema više zlonamjernih uredničkih intervencija, nema licemjernih izdavača ni uzaludnog skrolanja u ritmu algoritma: samo autor i publika, samo potražnja i ponuda, samo čisto i netaknuto tržište. Naravno, uz pomoć investitora: kao što to na čistom i netaknutom tržištu obično biva, čitav projekt počiva na kapitalu burzovnih ulagača koji vjeruju da će im s vremenom donijeti ozbiljne profite. Za sada, čini se da nisu u krivu. Broj autora na Substacku udvostručen je u prvim mjesecima pandemije, pretplatnika je više od 250 hiljada, a samo deset najčitanijih newslettera donosi godišnje prihode od sedam milijuna dolara. Budućnost novinarstva i neke drukčije izdavačke industrije – ako ćemo vjerovati euforičnim komentarima – već je počela.
Samo što se ta budućnost brzo susrela s nekim odranije poznatim problemima. Za početak, Substack je zaglavio u istoj onoj dilemi u kojoj se koprcaju velike društvene mreže: je li on doista, kao što tvrdi, samo neutralna platforma koja povezuje autore s čitateljima, ili je ipak nakladnik koji bira kakav će sadržaj objavljivati? Nedoumica se zaoštrila ovoga proljeća, kada je nekoliko transrodnih autor(ic)a prešlo na konkurentsku platformu Ghost u znak protesta jer Substack tolerira širenje antitrans stavova. Novi korak prema oblikovanju prikrivene uređivačke politike donio je program Substack Pro, kroz koji firma daje solidne predujmove izabranim piscima, ne otkrivajući pritom njihova imena. Ovakva strategija, zaključuje kolumnist The New York Timesa Ben Smith, "jedne će pisce učiniti bogatima, a druge pretvoriti u medijski pandan vozača Ubera". Naši Uber-novinari pritom sve češće progovaraju o lošim stranama svog angažmana – o nedostatku pravne i zdravstvene zaštite, o prisilnoj frilenserskoj samoizolaciji, o poslovnom modelu koji ih tjera da istovremeno budu i autori i dizajneri i urednici i menadžeri i marketinški stručnjaci zaduženi za plasman vlastitih tekstova – pa im je Substack već stavio na raspolaganje posebni tim odvjetnika, a najavljuje i otvaranje coworking ureda, uredničku pomoć, zdravstveno osiguranje... Sve će to, naravno, autorima pomoći, sve je dobrodošlo: samo što tvrtka svakom novom odlukom sve manje nalikuje na revolucionarnog inovatora, a sve više na tradicionalnu izdavačku kuću.
Zato, napokon, priča o Substacku i jest tako zanimljiva: njegov uspjeh izrasta iz prepoznavanja ključnih nevolja današnjeg medijskog i nakladničkog tržišta, a njegov razvoj pokazuje koliko je teško te nevolje riješiti. I da će se svaka tržišna inovacija naposljetku sudariti sa starim setom problema. Salman Rushdie, Substackova najnovija akvizicija, u tu se priču za sada elegantno uklapa. Iako je svoj prelazak na online platformu polušaljivo prokomentirao kao "novi pokušaj da se ubije staromodna, ukoričena knjiga", forma romana u nastavcima koju platforma favorizira vratila nas je ravno u 19. vijek, kada su svoje tekstove u epizodama izbacivali Dickens, Tolstoj, Dostojevski i ostala staromodna kompanija.
Najave
Za kraj, dok čekamo Rushdiejeve newslettere, evo kratke najave najiščekivanijih naslova koji nam dolaze ove jeseni u ruhu dobrih, starih, ukoričenih knjiga. A jesen bi trebala biti itekako zanimljiva. Romanom "Raskršća" Jonathan Franzen otvara planiranu trilogiju koja će se baviti – čime bi drugim, ipak govorimo o Franzenu – američkim životom, američkom obitelji i Amerikom kao takvom. Prošlogodišnji roman Karla Ovea Knausgårda "Jutarnja zvijezda" bit će preveden na engleski, a onda će, jasno, uslijediti nebrojeni prijevodi na pomoćne svjetske jezike. Nobelovac Wole Soyinka predstavlja "Kronike iz zemlje najsretnijih ljudi", svoj prvi roman nakon skoro 50 godina. Stižu i memoari Bernardine Evaristo i Aija Weiweija, postumno izlaze zadnji krimić Johna Le Carréa i ambiciozna studija Davida Graebera "Zora svega: Nova povijest čovječanstva", napisana u suradnji s arheologom Davidom Wengrowom... Sve će se te knjige, naravno, takmičiti s uspjehom trećeg romana milenijalske superzvijezde Sally Rooney: otkako je izišao prošlog tjedna, "Divni svijete, gdje si" ruši rekorde prodaje. Istodobno sa svjetskom premijerom, inače, dobili smo ga i na hrvatskom, u izdanju Frakture. Rekosmo već: hrvatska je književna scena zapravo prilično otvorena. U svakom slučaju otvorenija nego hrvatska kulturna politika.
