Monumentalna rastrojena izvedbeno-izložbena akcija-u-trajanju pod nazivom "Šahto-kultura" prošli je vikend predstavom "Panika pod suncem" započela izvedbeno-radionički ciklus i ujedno jesenji blok slavljeničke sezone u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo. Osnivač i svojevrsni tiho-glasni frontmen Kuće ekstremnog muzičkog kazališta Damir Bartol Indoš ujedno je i prvi umjetnički stanar Jedinstva, danas jednog od najznačajnijih prostora domaće nezavisne kulture, čiji je Parainstitut aktivan unutar prostora negdašnje tvornice hidrauličkih pumpi od davne 1998. godine.
Stoga ne iznenađuje da svojevrsna šahtofonija-na-steroidima čini i jedan od krunskih segmenata Pogonskog rođendanskog slavlja, u suautorstvu s Tanjom Vrvilo i suizvođačkoj suradnji sa Sinišom Labrovićem, Vilimom Matulom i Šaht Arkestrom za "Paniku", i daljnjim nizom zvučnih autorskih imena u predstavama "Svi pričaju o vremenu mi ne!" i "Ismena".
Dvorana Jedinstva za prigodu je dupkom ispunjena instalacijom u nekoliko segmenata, do u sasvim sitne detalje razvijenih, koje od publike dijelom razdvaja sitno tkani kavez preliven jantarnim svjetlom. Ambijent je lijep i raskošan, u isti mah posve u kodu sirove ljepote Pogona; instalacija se puni i prazni prisutnostima i pokretom poput plućnih krila kiborginje, pulsira kao dah svojom epizodnom dramaturgijom. Nisam uvjerena da itko sa sigurnošću može znati što se i zašto događa u šahtofonijama, i ta dosljedna de(kon)strukcija logičkih sljedova u korist asocijativnog i instinktivnog dovodi do dezorijentacije koja nudi svojevrsno olakšanje od hipernarativnih autoreferencijalnih tekstova koji prate suvremenu kvazieksperimentalnu likovno-izvedbenu produkciju.
I ovdje postoji programska bilješka koja upućuje da "U zenitu Panike" suautori "dešahtofoniziraju potreseni labirint X1 – X2 – X3 zenitiste-tumbiste-panrealiste Branka Ve Poljanskog od iluzije do zbilje rječice Maje" te "slijede konkretnu poeziju kretanja u labirintskoj logici paradoksa", što jest točno, ali se teško može smatrati objašnjenjem. U šahto-univerzumu smisao ne tendira jasnoći nego se stvara i pronalazi drugačije, po drskim modelima povijesnih avangardi iz kojih se uvelike crpi šahtofona inspiracija.
No šahtofonije je, pa tako i ovu, vjerojatno zabavnije i zanimljivije izvoditi nego biti u publici, jer iza rahlo kontroliranog kaosa stoji mnoštvo istraživanja i bogatstvo intertekstualnog, kao i metodološkog te naprosto fizikalnog materijala, no razmjerno malo od toga, pored užitka u buci i fragmentarnoj recepciji, dopire kroz žice. Šahtofonija je stoga u oku i uhu promatračice i slušačice ponajviše dirljiva, gotovo nostalgična. U isti mah, anakronost koja opterećuje golemi dio suvremene domaće produkcije na terenu likovnih umjetnosti – naime, dojam da se reciklaža mehanizama koji su još u neo-inačicama bili podgrijani prije pola stoljeća tek nevješto prekriva ovim ili onim trendom u estetici i tematici – u šahtofoniji besramno funkcionira kao prirodni habitus. Šahtofonija i radovi onkraj šahtova ovdje najistaknutijih imena u autorskom timu ne drže do kronije ni u kakvom standardnom niti suvislom smislu. Njihov rad iskoračuje iz umjetničke dijakronije u događajno vrijeme na osobit način, u neku vrstu totalnog doživljaja koji istodobno kao da lebdi u vremenu i posve je uzemljen; težak, bučan, metalan.
Energija je neupitna, posvećenost zavidna, tijela u kretanju tako lijepa, neobična, hipnotička. Kompleksni i zavodljivi Šaht Arkestar čine Andreja Kurelec Košavić (čiji je nazovipjevački nazovisolo jedan od najuzbudljivijih elemenata predstave), Damir Prica Kafka, Ivan Bilosnić Bic, Nino Prišut i upečatljive i neumorne umjetnice pokreta Adriana Josipović i Ivana Pedljo. Bilo bi doduše lijepo doživjeti i nešto radikalno drugačije od ovog autorskog tima jer je teško oteti se dojmu da ih fino metalno tkanje jednim dijelom i zatvara te da šahtofonija s vremenom mimo vremena ipak postaje tek eho, tek spomenik samoj sebi, živa razglednica iz neke druge, davne vanvremenosti.
