Prije pet godina, u povodu vaše predstave ‘Tko si ti i otkud ti pravo’, u ovom listu ste govorili o gospodinu i gospođi Konzum kao o jezivoj predstavi i farsi. Ta farsična predstava nastavlja se i danas. Kako biste je opisali?
Uz HDZ i Tuđmana, koji je začetnik Agrokora i Todorićeve moći, jednako se možemo sjetiti i nekih ‘liberala’ poput Radimira Čačića koji je govorio da Agrokor jednostavno ne smije propasti. Što se tiče jezive predstave i Agrokorove farse, Bloomberg ju je nazvao ‘crnom rupom koja guta milijarde’. Kao društvo nepojmljivom brzinom jurimo u krah u koji nužno vodi ideja da postoje vođe kojima se moramo pokoravati i koji nas imaju pravo podrediti, kao i da je posve normalno da blagajnica mora raditi za najviše tri hiljade kuna. Ona, koja na posao mora doći sat vremena prije, a svoje radno mjesto napustiti sat vremena nakon isteka radnog vremena. Naravno da joj to prekovremeno vrijeme nije plaćeno. S druge strane Todorić i svi koji ga podržavaju cendraju, gotovo plaču kako je siromah plaćao skupe kamate. A sve kamate strovalio je na radnike da bi se sad pokazalo, ili će se tek pokazati, kako je uzeo tu lovu i namače noge u Ženevskom jezeru.
Nemojmo misliti da su rješenje Sandra Švaljek i Anka Mrak-Taritaš. Ne sjećam se da su rekle ni riječ u vrijeme prosvjeda u Varšavskoj, kada su Bandić i Karamarko hapsili našeg kandidata za gradonačelnika
Kao dugogodišnji aktivist, smatrate li da je, usporedo s (ne)izvjesnim stanjem u Agrokoru, kraju došla i tajkunska političko-ekonomska doktrina u kojoj blagajnica više neće raditi za tri hiljade kuna?
Tome svakako još nije došao kraj, ali mu mora doći. Naravno da se u prvo vrijeme neki veći novac neće moći dati blagajnici. Zbog ogromnih dugova koje svi plaćamo, to neće biti moguće ni učiteljici, kao ni profesoru i medicinskoj sestri, ali ni kirurgu. Ipak, svima njima se mora vratiti ugled. Sad će biti još teže, ali svi zajedno se moramo boriti da u društvu više nikad ne nikne takva nedodirljiva todorićevska gljiva koja sve posiše. Kao društvo moramo obnoviti solidarnost, pomoći sindikatima da uđu u trgovine, što je dosad bilo zabranjeno. Tamo gdje se novcem ne može sve i odmah adekvatno namiriti, mora se moći na drugi način ljudima pomoći da izdrže. Moramo im vratiti dostojanstvo i društveni ugled. U posljednjih dvadeset i pet godina Hrvatska jedino poštuje ugled lihvara, nasilnika i reketara.
Mi smo istinska ljevica
Uoči lokalnih izbora priključili ste se političkoj platformi Zagreb je NAŠ! gdje ste nositelj kandidacijske liste za Vijeće gradske četvrti Donji grad. Mislite li da je tu širu participaciju građana i malih stranaka moguće na vašoj političkoj platformi pretvoriti u efikasan nacionalni politički program?
Ne vidim drugu alternativu osim društva koje se okupilo u platformi Zagreb je NAŠ! Međusobno ne ideologiziramo i nismo posprdni jedni prema drugima. Okupili smo se s Novom ljevicom, ORaH-om, Radničkom frontom, strankom ZA grad. Naš program nanovo budi politički zanos i zašto ne, dobru i zdravu utopiju. Riječ je to koja je već četvrt stoljeća protjerana iz Hrvatske. Više od 500 sasvim novih ljudi, svih dobi, pristalo je biti na našim listama za Gradsku skupštinu, gradske četvrti i mjesne odbore. Ankete pokazuju da prelazimo prag za Skupštinu. Vjerujem da će to dodatno ohrabriti birače, pa ćemo imati i više ljudi u Skupštini. Iskorak na nacionalnoj razini se, dakako, nameće. Misli li netko još uvijek da SDP može išta učiniti? Što je to u četvrt stoljeća SDP uopće učinio na tzv. lijevom spektru? Dvostruko ništa. Stranačka platforma Zagreb je NAŠ! sa svojim partnerima istinska je suvremena ljevica koja uključuje građane i ne diskriminira nikoga ni po kojoj osnovi. Također, jako nam je važna briga za okoliš.
No Zagreb je NAŠ! prvenstveno je nastao kao reakcija na politiku aktualnog gradonačelnika Milana Bandića koji se natječe za svoj šesti mandat. Kada biste imali sadašnje iskustvo i ponovno morali polagati prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti sa zadatkom da izvedete komad iz monodrame s temom dosadašnjeg Bandićevog upravljanja Zagrebom, kako biste je prezentirali?
Osnovna Bandićeva karakteristika je lukavost pa bih se postavio u kožu tog lukavca. Lukavost dakle, ali na razini šibicarskih trikova. Po principu malo ti dam, puno ti uzmem. I to što uzmem dalje dadem i dijelim s klijentelističkom izraslinom koja već 16 godina davi grad. No nemojmo misliti da su rješenje Sandra Švaljek i Anka Mrak-Taritaš. One su bile njegove bliske suradnice. Stranke koje ih sada podržavaju godinama su podržavale Bandića. Ne sjećam se da su rekle ni riječ u vrijeme prosvjeda u Varšavskoj, kada su Bandić i Karamarko hapsili Tomislava Tomaševića, našeg kandidata za gradonačelnika.
Ministrica kulture se panično svrstava uz radikalnu i agresivnu desnicu. To je podilaženje opasnim, primitivnim porivima koje smo na primjeru desničarskih bjesova vidjeli ispred splitskog hnk-a
Gdje kao umjetnik i dugogodišnji građanski aktivist najviše vidite neuralgične gradske točke? Što je, po vama, najveći problem?
Ključno je što već 16 godina traje sustavno uništavanje svih gradskih institucija. Bez obzira na to koliko stručne i obrazovane ljude Zagreb imao, nijedan gradski ured ne može donijeti nikakvu odluku bez Milana Bandića. Na primjer, ljudi iz Gradskog ureda za prostorno uređenje i izgradnju grada ne mogu donijeti odluku o lokacijskoj ili kakvoj drugoj dozvoli a da to osobno ne odredi gradonačelnik sa svojim interesnim krugom. Vidimo što se dogodilo sa štetnim ugovorima grada i privatne firme koja naplaćuje rad pročišćivača otpadnih voda. Zbog toga su nam u posljednjih nekoliko godina trostruko narasli računi za vodu. Cijevi gradskog vodovoda su trule, pa tako pola vode odlazi u zemlju. Čistoću se pokušava prodati privatniku. Jakuševac i dalje nepodnošljivo smrdi. Dječjih vrtića i staračkih domova nema. Treba li dalje nabrajati?
Kako tumačite gradonačelnikov odnos prema gradskoj kulturnoj politici: veliki problemi pojavili su se sa Zagrebačkim plesnim centrom, kinom Tuškanac, a najnoviji je slučaj Medike, dugogodišnje meke nezavisne gradske scene, kojoj pod egidom obnove prostora možebitno prijeti i gašenje? Rekli bismo: ne daj ključeve kuće u gradonačelnikove ruke.
Što se kulture tiče, Zagrebački plesni centar je otet plesnim umjetnicima, kino Tuškanac filmadžijama, a Mediku otimaju nezavisnoj sceni. Umjesto da gradonačelnik plesnoj sceni dade potpunu autonomiju kako bi sama određivala prioritete i smjerove razvoja plesa, on ih stavlja pod upravu izvjesne plesačice koja svojom nesposobnošću već dugo muči Zagrebačko kazalište mladih. Da ne govorimo da je na Akademiji dramske umjetnosti otvoren i plesni odjel s kojeg izlaze mlade plesačice i plesači te koreografkinje i koreografi, a Bandić im uskraćuje osnovnu infrastrukturu. U pozadini svega je njegovo temeljno neznanje i duboki prezir prema kulturi. Ne dajući mogućnost da se ples osamostali, da filmska scena radi što treba i najbolje što zna, gradonačelnik samo osigurava zavisno biračko tijelo koje je klijentelistički povezano. Mi iz Zagreb je NAŠ! se zalažemo za ravnopravan odnos nezavisne i institucionalne kulture. Na primjeru Medike to bi značilo da osim svih dozvola ona mora dobiti i gradski novac za uređenje.
Kako ste, kao dramski umjetnik, doživjeli uručivanje Nagrade Grada Zagreba Jakovu Sedlaru?
Gadljivo je što Nagradu Grada Zagreba dobiva notorni falsifikator i potpuni filmski diletant Jakov Sedlar. Gnjusnim filmom o Jasenovcu maliciozno tvrdi da je Jasenovac bio radni logor u kojem su se ljudi kulturno uzdizali. Nepojmljiva idiotarija. Presudili su, dakako, glasovi Milana Bandića i njegove pobočnice Jelene Pavičić Vukičević koja sjedi u Odboru za javna priznanja grada. Takvom odlukom gradonačelnik je pokazao da podržava povijesni revizionizam filoustaša, odnosno sve ono o čemu Sedlar govori u filmu. Ovakvom odlukom Grad je pljunuo na odluke svih bivših gradskih vijeća koja su Nagradu Grada Zagreba uistinu dodijelila uglednim ljudima.
Prava umjetnost je izazovna
Podignemo li kulturnu politiku na nacionalnu razinu, ni tamo nećemo naći puno dobroga. Svojedobno ste kritizirali bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, no i njegova nasljednica Nina Obuljen Koržinek doprinosi praksi loše ili nepostojeće kulturne politike, poput one degradacije neprofitnih medija?
Od ministrice sam puno više očekivao. Sve njezine izjave su razočaravajuće. Premda ima veliko iskustvo i znanje, očito je da nema osobne snage, pa dopušta da se maligni impuls koji je Ministarstvu kulture dao Hasanbegović nastavi po inerciji. Nepojmljive su ministričine reakcije na predstavu Olivera Frljića odigranu nedavno u splitskom HNK-u. Pozivanje na manjinske glasove predstavnika Ministarstva u vijeću Marulićevih dana ruši temelje demokratskog procesa. Umjesto da podrži selektora Igora Ružića i njegov odabir predstava, kako je to učinila i većina u vijeću, ministrica Obuljen Koržinek postavlja granice umjetničkih sloboda, koje prema njoj prestaju tamo gdje počinje vrijeđanje nacionalnih i vjerskih osjećaja. Time se panično svrstava uz radikalnu i agresivnu nacionalističku desnicu. To je podilaženje opasnim, primitivnim porivima koje smo na primjeru desničarskih bjesova vidjeli ispred splitskog HNK-a.
Često ste u ranijim medijskim istupima napominjali da umjetnost treba provocirati, izazivati. No kod nas ispada da jedino Oliver Frljić u svijetu teatra u tom smislu propituje nacionalne mitove i društvene anomalije i da jedino on svojim jezikom izaziva gužvu na desnici. Čini se da današnje turbulentno vrijeme traži još sličnih umjetničkih izraza?
Oliver Frljić je danas svakako najsnažnija režiserska pojava na prostoru bivše Jugoslavije. Svojim izrazom je uzdrmao Poljsku, Austriju i Njemačku. Impresivno. Dakako da provocira. Svaka prava umjetnost je izazovna, posebno u trenutku nastanka. Izazov nas zove ‘iza’ zadanih društvenih ograničenja, iza tabua, on uvijek propituje granicu. IZAzov je jedina moguća transcendencija. Možemo ga čitati i kao IZzazov. Nešto što nas zove iz same biti stvari, iz istine, iz slobode same. Tu kazalište i općenito umjetnost osluškuju granice vrijednosti ili vrednota. Takav čin je nužno povredljiv, a ponekad i uvredljiv. Dužni smo propitivati što znači zaviriti u sebe. Što vidim u nutrini? Ako je jedini odgovor ‘vidim da sam Hrvat’, a biti Hrvat znači ‘ne biti Srbin’, iz toga nam slijedi opaka nacionalistička logika da je najgori Hrvat bolji od najboljeg Srbina, jer postavlja se pitanje kako Srbin uopće može biti dobar, a kamoli najbolji u bilo čemu. Međutim, naša kazališna scena vrlo je jaka, posebno nezavisna. Tu su Damir Bartol Indoš, Borut Šeparović s Montažstrojem, Goran Sergej Pristaš i skupina Bad Company, Boris Bakal i Bacači sjenki, režiser Mario Kovač. Mnoge sam i nepravedno izostavio. Upravo je Borut Šeparović sa svojim multimedijalnim mrežnim projektom ‘Cijankalij, paragraf 218’ na putu da pokrene veliku društvenu raspravu o izmjenama zakona o pobačaju.
