Od 14. do 16. svibnja u zagrebačkoj se Tvornici kulture u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja održava novo izdanje JazzHR festivala. Predstavite nam program ukratko.
Ovo izdanje festivala stvarno je specifično – nastupaju skoro isključivo ženske headlinerice, i to redom vrhunske, neke i svjetski etablirane glazbenice i skladateljice. Također, ovo će biti zadnji festival koji ću voditi u svojem mandatu umjetničke ravnateljice. S obzirom na to da je u 35-godišnjoj povijesti JazzHR festivala ovo prvi put da se spontano posložila all-women edicija, a i da sam ja prva ženska umjetnička ravnateljica, mislim da je time priča lijepo zaokružena.
Program će se kao i dosad fokusirati na promociju novih diskografskih izdanja autorske glazbe, a na pozornici Velikog pogona Tvornice nastupit će Obradovic – Tixier Duo, Mirna Bogdanović Group, Štěpánka Balcarová Quartet, Maja Rivić Quintet, Nina Strnad Jazz Band i Thana Alexa. U Malom pogonu ćemo predstaviti projekt koji svake godine promovira Nove nade jazza, u sklopu kojeg će nastupiti bend Tilia te jedini "muški" bend na festivalu – Niklouds 4tet.
Za pozdraviti je podatak da gotovo sve sastave predvode žene. Okrenemo li se pak svakodnevici jazza u Hrvatskoj, vidjet ćemo gotovo redom muške postave, osobito kada je riječ o instrumentalnom jazzu. Zbog čega su instrumentalistice još uvijek tako podzastupljene na našoj sceni i kako to promijeniti?
Da analiziramo neke inozemne scene, gdje su jazz instrumentalistice zastupljene u velikom broju, a svejedno glavnu riječ vode muškarci, mogli bismo diskutirati o diskriminaciji. Kod nas mislim da se jednostavno radi o (spontanoj) činjenici da nema previše žena koje su (još) zainteresirane i djeluju u domeni instrumentalnog jazza. Većina etabliranih ženskih umjetnica u jazzu u Hrvatskoj su pjevačice, a nas nekolicina koje su i instrumentalistice mislim da smo ipak dobile svoj prostor na sceni te poštovanje i priznanje muških kolega u skladu s našim sposobnostima, neovisno o našem spolu.
Ja barem mogu reći iz svog osobnog iskustva da me na mom glazbenom putu u Hrvatskoj u tome nije sputala činjenica da sam žena. Puno više nas sve skupa – i muške i ženske, i pjevače i instrumentaliste – sputava činjenica da prava infrastruktura koja bi poduprla jazz scenu u Hrvatskoj zapravo ne postoji, barem ne u zadovoljavajućem obliku, te se postavlja pitanje tko uopće može imati karijeru u toj glazbi u ovoj zemlji.
Jazz scena u Hrvatskoj i regiji kao da je sve življa, žanrovski šarolikija, a i bogatija za nove i nove-stare festivale. Što bi u institucionalnom smislu moglo pomoći tom razvoju i rastu?
Paradoksalno s obzirom na činjenicu da je sve manje budžeta i prilika za (relevantne) svirke, istina je da je regionalna scena stvarno izuzetno kvalitetna i raznolika. Kroz svoj mandat na JazzHR-u pokušala sam svojim primjerom pokazati što smatram da je ispravno, a to je staviti prioritet na domaću scenu, pogotovo novu autorsku glazbu. No to ne bi smio biti samo osobni izbor pojedinih umjetničkih ravnatelja, već obaveza institucija koje organiziraju relevantne jazz koncerte.
