Bar Italia: Tracey Denim (Matador)
Mladi britanski bend Bar Italia je nakon nekoliko izdanja za world music, malu izdavačku kuću avant pop provokatora Deana Blunta, prešao na ugledni Matador, jednu od najustrajnijih nezavisnih izdavačkih kuća u posljednja tri desetljeća. Nešto stariji slušatelj u njihovom zvuku će s lakoćom prepoznati elemente bendova poput Pavement, Slowdive ili Portishead.
No ovaj koncizni album, s 15 pjesama u četrdesetak minuta, puno je više od pukog švedskog stola referenci. Bar Italia pjesme grade kao dijalog. Dijalog između sadašnjosti i prošlosti, dijalog između apstraktne atmosfere i pop forme. Sve navedeno rezultira albumom koji je istodobno ugodno poznat i tajanstven. Pjesme odišu nedefiniranom melankolijom koja, zahvaljujući ustrajnom srednjem tempu i simpatičnim melodijskim rješenjima, nikad ne prerasta u punokrvnu depresiju.
Članovi benda gotovo ravnomjerno dijele vokalne dužnosti. Sva tri glasa plešu po nevidljivoj granici rezigniranosti i egzaltiranosti, čime odaju počast ostavštini slacker rocka devedesetih. Istovremeno, djeluju vrlo sukladno postinternetskom dobu u kojem grimase i afektacije svjesno "glume" emocije, namjerno preglašavajući njihov intenzitet. Nije stoga nimalo slučajno da bend dijeli ime s odjavnom pjesmom kultnog albuma "Different Class" Pulpa, benda s kojim dijele i sklonost pomaknutom seciranju vlastite generacije kroz kaleidoskopski miks glazbene prošlosti.
King Krule: Space Heavy (Matador)
Sličan žanrovski agnosticizam već godinama njeguje Archie Marshall poznatiji kao King Krule. Njegov kantautorski pristup rasplinutih utjecaja bi se simplificirano mogao opisati kao bedroom pop. No dok se danas pod tom sintagmom uglavnom krije produkcijski skromnija i emotivno intenzivnija verzija šarenog srednjostrujaškog popa, Marshall svoju eklektičnu mješavinu stilova koja se proteže od post-punka i dream popa do jazza, hip hopa i R'n'B-ja redovno ispoljava pjesmama melankolične, introvertirane atmosfere, dodatno naglašene opuštenim instrumentalnim pristupom.
Marshallova vokalna izvedba je pak skoro u potpunosti lišena slatkastih afektacija kakve indie pop često pretvaraju u karikaturu. Oslonjena je na tipično britansku tradiciju "pjevanja kroza zube" čija estetika naglašava potisnute emocije namjerno minimalističkim stilskim sredstvima. "Space Heavy" zbog svega navedenog nije album čije se pjesme posebno ističu na individualnoj razini.
Na neki način, Marshallov stil predstavlja antitezu gitarskog popa za široku upotrebu kakav posljednjih godina utjelovljuju Lewis Capaldi ili Ed Sheeran. Intenzitet glazbe je podjednako svjesno nizak, no same pjesme su tematski, instrumentalno i aranžmanski namjerno višeslojne, bliže neuređenom dnevničkom zapisu nego stihovima koji precizno gađaju mozgove i srca slušatelja servirajući im dezinficiranu i poopćenu verziju vlastitih osjećaja.
Squid: O Monolith (Warp)
Britanska art rock scena posljednjih je godina iznjedrila zanimljive mlade bendove poput Black Country, New Road ili black midi, a u navedenu skupinu spadaju i Squid, kvintet koji njeguje vrlo zanimljivu inačicu eksperimentalnog rocka. "O Monolith" zvuči još ambicioznije i otvorenije od odličnog prvijenca "Bright Green Fields". Squid ne rade tematski i konceptualno gustu glazbu kao spomenuti suvremenici, već kombinacijom kraut rock ritmova, puhačke sekcije i raznih elektronskih začina djeluju kao neki dance rock jam bend, dok su tekstovi i značenja tek stidljivo naznačeni i otvoreni slobodnoj interpretaciji.
Koncept LCD Soundsystema tako je približen senzibilitetu Grateful Dead. Album je pun varljivo opuštenih pjesama poput sjajne "The Blades". Kontrapunkt između ritmičke čistoće, sintisajzerskih škripanja, ustrajne puhačke sekcije i nervoznog vokala bubnjara Ollija Judgea sugerira žudnju za otvorenim prostorima, tehnološku ugodu prenesenu u ruralno okružje.
U tom smislu "O Monolith" djeluje kao hipijevsko dijete Radioheadovog "Kid A". Sve paranoje i strah od techno distopije ovdje su implodirale u pastoralnu utopiju i misticizam istaknut u naslovu albuma, ali i u tekstovima pjesmama. U godini u kojoj nas mediji i raznorazni stručnjaci bombardiraju navodno razornim, civilizacijski presudnim razvojem strojnog učenja, album poput ovog pokazuje da je, unatoč svim pesimističnim prognozama, utopijski impuls uvijek jednako prisutan i žilav kao i onaj distopijski.
