Nubya Garcia: Odyssey (Concord Jazz)
"Source", hvaljeni debitantski album britanske saksofonistice Nubye Garcije iz 2020. godine istodobno je odražavao njeno formativno iskustvo na londonskoj jazz sceni i afrokaripske zvukove koji su joj poslužili kao inspiracija. Njen drugi album "Odyssey" jednako je eklektično, ali zahvaljujući raskošnim, slojevitim aranžmanima, još ambicioznije ostvarenje. Garcia i njen sad već višegodišnjim nastupima uigran bend kreirali su album koji impresionira bogatstvom ideja i utjecaja. Kontrabas Daniela Casimira i bubnjevi Sama Jonesa miksani su agresivno i prominentno poput hip-hop instrumentala, no to istodobno nimalo ne zamagljuje slojevite, eliptične orkestralne dionice čijem je aranžiranju Garcia posvetila barem jednaku pažnju kao i saksofonskim dionicama. Rane recenzije ovog albuma uspoređuju ga sa suvremenim jazz klasikom "The Epic" Kamasija Washingtona. Poveznice su očigledne, budući da oba ostvarenja maksimalno koriste gudače, i to ne samo kao pozadinski ukras, nego aktivni, često i noseći element kompozicije. No dok je Washington primarno zainteresiran za vrlo specifičan stil aranžmana i referenci, Garcia i njen bend se ne libe prepustiti kontroliranom kaosu raspršenih elemenata i neobičnim momentima poput usporenog duba završne "Triumphance".
Nala Sinephro: Endlessness (Warp)
Drugi album harfistice i klavijaturistice Nale Sinephro hrabro briše razlike između ambijentalne glazbe i jazza. Sve skladbe na albumu zovu se "Continuum" i označene su rednim brojem. Premda to upućuje na zaključak da se radi o jednoj skladbi "razbijenoj" na više dijelova, stvari nisu tako jednostavne. Sinephro tijekom cijelog albuma ponavlja varijacije na jednu vrlo upečatljivu sintesajzersku liniju, ali aranžmani sagrađeni oko nje čine album doista zanimljivim. Dok bi većina glazbe koja ovako započinje bila oslonjena prije svega na repeticiju, ovdje se zapravo sve neprekidno mijenja. Sinephro i njeni suradnici zamislili su album kao Rubikovu kocku u kojoj sve boje imaju sličnu, ali suptilno različitu nijansu. Krajnji rezultat je fascinantan album koji nudi bezbroj zvukova skrivenih ispod površine, kao i niz mikroskopskih intervencija u tempo i atmosferu zbog kojih se čini da glazba istodobno stoji na mjestu, ali i da ni sekunde ne miruje. Zbog takve osobine "Endlesness" djeluje kao odličan kandidat za pozadinsko slušanje, ali i višekratno proučavanje.
Nicole Mitchell & Ballaké Sissoko: Bamako*Chicago Sound System (FPE)
"Bamako*Chicago Sound System" je suradnja između Nicole Mitchell, flautistice iz Chicaga, i malijskog majstora kore Ballakéa Sissokoa. Dvojcu su se pridružili svirač balafona Fassery Diabaté, vokalistice Fatim Kouyaté i Mankwe Ndosi, gitarist Jeff Parker, basist Joshua Abrams i perkusionistica JoVie Armstrong. Album predstavlja organsku fuziju jazza i zapadnoafričke glazbe unutar koje svaki instrument nalazi svoj specifični frekvencijski džep. Mitchell je poznata po gustim, oštrim i često nadrealnim afrofuturističkim radovima s Black Earth Ensembleom, inspiriranim radom SF-autorice Octavije Butler. Ovaj album pak predstavlja potpuno drugačije, ali podjednako posvećeno čitanje afričke tradicije. Američki dio muzičara većinski je suzdržan i prepušta kreiranje atmosfere Sissokovoj kori, specifičnoj zapadnoafričkoj mješavini lutnje i harfe koja stvara reski i prodorni, ali nikako i neugodni zvuk. Diabatéov balafon, instrument sličan ksilofonu, ima ugodan drvenasti zvuk te uz flautu stvara pjevnu liniju na koju se nadograđuju prozračni vokali. Povremene izmjene dinamike pogonjene su Parkerovim gitarističkim baražama koje funkcioniraju kao kontrapunkt inače idiličnom ostatku zvučne slike. Sve navedeno tvori vrlo zanimljivo, zabavno i posve bešavno slušateljsko iskustvo, što nije uvijek slučaj kod ovakvih fuzijskih ostvarenja.
