John Coltrane with Eric Dolphy: Evenings at the Village Gate (Impulse!)
Lako je zapitati se koliko je arhivskih izdanja nekog izvođača previše, odnosno kad kuriozitet prestaje i počinje cinično unovčavanje nečijeg statusa. No u slučaju Johna Coltranea stvari stoje malo drugačije. Većina njegovih posthumnih arhivskih izdanja, a svako toliko izroni neko novo, koncertne su snimke koje kroz dobro poznate teme otkrivaju kontinuirani, često potpuno nepredvidljivi razvoj njegova talenta. "Evenings at the Village Gate" u tom kontekstu predstavlja fascinantno otkriće s obzirom na to da je sastavljena od nastupa u kolovozu i rujnu 1961. na kojima se Coltraneu i njegovom kvintet pridružio također prerano preminuli alt saksofonist i multiinstrumentalist Eric Dolphy. U tom su razdoblju oba glazbenika eksperimentirala s avangardnim utjecajima i nekonvencionalnim tehnikama sviranja. Album se otvara još jednom interpretacijom Coltraneu omiljenog standarda "My Favorite Things", no prepoznatljiva glavna melodija uskoro biva pretvorena u hipnotičku dekonstrukciju kroz nesmiljenu interakciju Coltraneova saksofona, Dolphyjeve flaute i frenetične ritam sekcije. Upravo je spremnost da nešto odsvirano desetke i stotine puta pretvore u poligon za istraživanje izvan tada već kodificiranog žanra otvorila put spiritual i free jazzu koji su dalje u desetljeću postali sinonimnima s građanskim pokretom za afroamerička prava. Coltrane i Dolphy nažalost su živjeli prekratko da bi ugledali sve plodove i pravce onog što se njima tad spočitavalo kao anti-jazz, no njihova ostavština ne prestaje oduševljavati ni šezdesetak godina nakon njihovih smrti, baš zbog te tvrdoglave želje da se nikad ne ostane stajati u mjestu.
Chief Adjuah: Bark Out Thunder Roar Out Lightning (Ropeadope)
Glazbu koju tijekom skoro dva desetljeća radi multiinstrumentalist i trubač Chief Adjuah ranije poznat kao Christian Scott najlakše je opisati kao afrocentričnu. Usporedno s postupnim mijenjanjem imena, Adjuah se okretao od suvremenog jazz fusiona unutar kojeg je započeo karijeru prema glazbenoj tradiciji rodnog New Orleansa i zapadne Afrike odakle vuče obiteljske korijene. "Bark Out Thunder Roar Out Lightning" najradikalniji je primjer takve glazbene prakse dosad. Umjesto trube Adjuah kao glavne instrumente koristi specijalno izrađene žičane instrumente nalik na harfe, a njihov prodorni metalni ton bitno određuje afrofuturistički osjećaj cijelog albuma. Pri spomenu tog pojma obično prvi na pamet padnu kozmički tonovi Sun Raa ili Parliament/Funkadelica, no ovdje su svemirska istraživanja zamijenjena tehnološki unaprijeđenom inačicom narodne glazbe. Učestali grupni vokali i poliritmične perkusije predstavljaju ne samo reprezentaciju zajedništva na koje se Adjuah poziva u svojim konceptima i tekstovima, nego i glazbeni, "zemljani" kontrapunkt oštrini glavnog instrumenta. U najuspjelijim dijelovima albuma svi ti različiti dijelovi spoje se u jednu poprilično unikatnu i ekstatičnu cjelinu.
High Pulp: Days In The Desert (Anti)
Treći album kolektiva High Pulp egzistira na nevidljivoj granici jazza i instrumentalnog rocka. Mnogočlani bend dodatno je pojačan brojnim gostujućim glazbenicima, od kojih posebno vrijedi istaknuti gitarista Jeffa Parkera s čijim matičnim bendom Tortoise High Pulp dijele određene estetske odlike u sklonosti prema spajanju jazza, downtempa i elektronike. Inspiriran boravkom u pustinji Mojave, album posjeduje vrlo specifičan "ljetni" osjećaj. Ritam sekcija oslanja se na efektima potpomognutu ritmičku znanost duba i hip-hopa, a povremeni jazz noir uleti gitara i puhačkih instrumenata razbijaju prevladavajuće snovitu, meditativnu atmosferu klavijatura. Baš kao i spomenuti album, "Days In The Desert" album je jazz senzibiliteta izvanžanrovskih utjecaja. Improvizacija, jedno od glavnih i trajnih obilježja jazza kao žanra, upotrebom studija proširena je izvan okvira onog što je moguće u stvarnom vremenu i prostoru. Za puriste to lako može biti hereza, no prije će biti dokaz trajnosti, otpornosti i kontinuirane imaginacije i kreativnosti ovog žilavog žanra.
