Ethel Cain: Perverts (Daughters of Cain)
Dugo nije bilo ostvarenja koje se tako beskompromisno poigrava očekivanjima prethodno stečenog slušateljstva kao friško jednoipolsatno ostvarenje Ethel Cain. Debitantski album mlade kantautorice iz 2022. "Preacher’s Daughter" poigravao se elementima popa, americane i južnjačke gotike te joj je na brzinu priskrbio kultni status među pop entuzijastima koji su u njoj vjerojatno vidjeli nasljednicu alt-pop figura poput Lane del Rey, Lorde ili Billie Eilish. U intervjuu za Guardian Cain je izjavila kako "obožavatelji popa tretiraju izvođače poput timova u fantasy nogometu" i time zapravo nagovijestila da je pop slava ni u svojim rubnijim varijantama ne zanima previše. "Perverts" zadržava tematski okvir odrastanja u strogoj religijskoj zajednici te srama i krivnje koje takvi uvjeti često nose s sobom.
U glazbenom smislu, adolescentsku euforiju na novom albumu mijenja klaustrofobičnim miksom slowcore balada, drone instrumentacije i dekontekstualiziranih monologa nalik onima na ranim radovima Godspeed! You Black Emperor. Pjesme su labave, prepune tišine i tenzija, građene na upornoj upotrebi ponavljajućih tekstualnih i glazbenih fraza koje asociraju na zamagljene granice između zbilje i podsvijesti. Namjerno grub i defenzivan, "Perverts" predstavlja tip aktivne atmosferične glazbe koja se, koliko god bila strukturno raspršena, uporno odbija gurnuti u teritorij pozadinskog, a kamoli opuštajućeg slušanja.
Sarah Davachi: The Head As Form'd In The Crier's Choir (Late Music)
Dok se Ethel Cain u svojoj glazbi otvoreno hrva s religioznošću, glazba koju već desetak godina stvara kanadska kompozitorica Sarah Davachi priziva pak atipično sakralnu atmosferu korištenjem minimalističke instrumentacije i izduženog, suptilno vibrirajućeg zvuka orgulja. Davachi u svoje kompozicije nerijetko uključuje i druge elemente poput gudača, puhača ili analognih sintesajzera, no i dalje je temelj svega ta uporna stabilnost i konzistencija orgulja.
Njen novi album "The Head As Form'd In The Crier’s Choir" nastavlja opisanu estetiku nizom skladbi koje se poigravaju vremenom i prostorom, gradeći se i raspadajući strpljivo, postepeno i prije svega sporo, suzdržanom emotivnom paletom aludirajući na melankoličnu pomirenost s raznim oblicima onog što percipiramo završetcima. U tom smislu ovo je duboko dirljiva, duhovna, pa čak i romantična glazba, usprkos tome ili možda baš zato što je sporija od prosječnog otkucaja srca.
Rafael Anton Irisarri: Façadisms (Black Knoll Editions)
U nedavnom intervju za "A Closer Listen" Rafael Anton Irisarri je izjavio kako je nazubljeni, distorzirani ambijent njegovog novog albuma inspiriran brutalističkom arhitekturom. Takve su izjave u ovom žanru često tek izlika da se priopćenje za medije popuni nečim nalik na koncept, no slušajući "Façadisms" vrlo je lako zamisliti kako njegove digitalne pukotine savršeno opisuju urbani prostor pun planiranih pravilnosti okaljanih kasnijim nasumičnim prazninama.
U neprekidnim harmonijskim preklapanjima manipuliranih sintesajzera i gitara lako je prepoznati utjecaj Tima Heckera, još jednog pretežno ambijentalnog kompozitora i skladatelja koji odbija kapitulirati pred implicitnom pasivnosti te meditativnosti i pastoralnosti koje se često pripisuje žanru. Također, neprekidno odmatanje zvučnih pejzaža koji iz jednostavnih melodijskih motiva začas prelaze u nalete bijele buke nemoguće je zamijeniti za glazbu namijenjenu ugodnim snovima. Ambijentalna glazba ovdje nije samo punjač prostora, već ima ulogu svojevrsnog pripovjedača, zvučnog kroničara laganog, ali neumitnog urbanog raspada.
