Premda se vrlo brzo etablirao kao jedan od naših najvažnijih kontrabasista i mladih džezista, Ivar Roban Križić ne dozvoljava svojoj prodornoj znatiželji da se olako zadovolji dosadašnjim postignućima. Nakon studija na Umjetničkoj akademiji u Grazu, Križić je iz džeza iskoračio u eksperimentalne prakse upisavši doktorat na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, gdje svoju sviračku umješnost proširuje istraživanjem zvučnih mogućnosti vlastitog instrumenta, okvira glazbene izvedbe i slobodne improvizacije. Na ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb gostovao je s projektom "Performing Reflection" i sastavom IRK Electroacoustic Ensemble, a tim smo povodom razgovarali o njegovim recentnom radu.
Uvedite nas za početak u pojam slobodne improvizacije za koji je vezan vaš najnoviji projekt.
"Performing Reflection", koji je na Muzičkom biennalu Zagreb gostovao zaslugom njegove umjetničke ravnateljice Margarete Ferek-Petrić, vezan je uz moj doktorat u Beču koji se bavi improvizacijom, odnosno načinima na koje razmišljamo o njoj. Moje istraživanje je započelo interesom za drugačije zvukovne mogućnosti kontrabasa, što je kasnije preraslo u interes za procese koji se događaju dok improviziram, jer improvizacija, za razliku od ostalih glazbenih formi, može djelovati jako apstraktno. Možda bi, za potrebe uvoda, bilo korisno da ukratko objasnim dvije osnovne vrste improvizacije. Prije svega, imamo idiomatsku improvizaciju, koja je vezana za neki referent, kao u jazzu ili indijskoj klasičnoj glazbi. U jazzu je taj referent harmonija, melodija, forma pjesme, ali i povijest žanra, njegove konvencije i pravila. Jazz je iz vlastitih konvencija iskoračio s inovacijama Ornettea Colemana, Cecila Taylora, kasnije i Johna Coltranea, s kojima počinje faza free jazza, koja je snažno utjecala na europske glazbenike, osobito u Velikoj Britaniji. Tamo su ljudi poput Kennyja Wheelera, Davea Hollanda, Johna Stevensa, Dereka Baileyja i Evana Parkera nastavili razgrađivati vlastitu glazbenu tradiciju i počeli se sve više udaljavati od idioma jazza. Kako bi na neki način razlikovali glazbu do koje su došli, prozvali su je neidiomatskom improvizacijom. Naravno, to je s vremenom postao paradoksalan naziv jer je i takva vrsta improvizacije u nekom trenu postala idiom, razvila je svoj jezik, tako da se zapravo danas uglavnom koristi termin "slobodna improvizacija". U tu kategoriju spada i ono čime se trenutno bavim.
Slušanje kao širi pojam
Na koji je način prelazak u istraživačke, eksperimentalne prakse rastvorio vaš interes za promišljanje glazbene izvedbe?
U klasičnoj glazbi, ili jazzu, ili klasičnoj indijskoj glazbi postoji tradicija koja diktira pristup instrumentu. Da mi sada dođe netko tko želi naučiti svirati kontrabas, mogli bismo se osloniti na četiristo godina povijesti poučavanja klasičnih tehnika, kao što i za jazz improvizaciju danas postoji razvijena metodika, od učenja standarda, preko vježbanja paterna, pa do transkripcija sola itd. U slobodnoj improvizaciji, koja po svojoj prirodi načelno dopušta sve, počelo me za početak fascinirati što znači napredovati u njoj, kako je kroz taj proces moguće redefinirati virtuoznost i početi raditi na poimanju osobne virtuoznosti, koja nije nužno samo vezana uz tehniku instrumenta, kao u klasičnoj glazbi, nego i uz razne druge stvari. S obzirom na to da djelujem u području umjetničkog istraživanja, čiji je bitan dio i umjetnička produkcija usmjerena na stjecanje znanja, jednostavno sam počeo koncipirati neke manje projekte koji pokušavaju propitivati različite momente konvencionalne glazbene izvedbe. Jedan od njih je "Kontrabas in absentia", kojim sam nastojao predstaviti načine proširivanja zvukovnih mogućnosti svojeg instrumenta, ali tako da vlastitom odsutnošću s pozornice oduzmem vizualnu komponentu izvedbe i samim time navedem publiku na jednu drugačiju posturu slušanja. Kao poticaji poslužili su mi izvrsna knjiga francuskog kompozitora Pierrea Schaeffera "Treatise on Musical Objects" ("Rasprava o muzičkim objektima"), kao i rad kanadskog kompozitora R. Murrayja Schafera, zaslužnog za razvoj akustičke ekologije i nove koncepcije treniranja sluha, koja nije vezana za ono na što smo navikli u tradiciji glazbe – melodiju, ritam i harmoniju – nego za slušanje kao širi pojam. Također me zanimalo istraživati distancu koja se dogodi u slušatelju kada izuzmemo izvođača iz njegove pozornosti, pa je projekt uključivao i niz intervjua s ljudima iz publike, koji su mi otkrili mnogo o načinima na koje ljudi grade interne predodžbe o izvedbi. Na te se interese nadovezuje "Performing Reflection" koji sam izveo na Bijenalu.
Nije čudno da se uzlet slobodne improvizacije desio krajem šezdesetih, kada je izrastao iz radikalne političke i društvene atmosfere. Takve prakse nam danas nude predivan odmak, mikrokozmos unutar surovog kapitalističkog liberalizma u kojem živimo
Možete li konkretnije pojasniti koje aspekte improvizacije i konvencionalnih izvedbenih formata njime "reflektirate"?
Sama refleksija teorijski je jako obilježen pojam i podložan je različitim interpretacijama. U vrlo doslovnom smislu, u početku je ona podrazumijevala da naprosto sviram i istovremeno izgovaram što se događa u meni. Nakon toga sam nastavio proširivati format, svirajući u duu, triju i raznim postavama. No jednako sam tako htio naći nekog tko bi mogao dodatno eksternalizirati taj proces. Preko jednog kolege iz berlinskog Exploratoriuma, inače izvrsne institucije za istraživanje slobodno improvizirane glazbe, imao sam nevjerojatnu sreću naići na valjda jedinu osobu na svijetu koja se bavi takvom praksom – filozofa Christiana Grünyja, koji je tada još radio na Institutu Max Planck za empirijsku estetiku u Frankfurtu. Njemu sam rekao da imam ideju za projekt, u kojem je odmah pristao sudjelovati. Počeo sam dolaziti k njemu, puno smo radili, svirali za njegove kolege s Instituta. Zatim smo uključili i slovenskog bubnjara Bojana Krhlanka, da bi nakon toga projekt izrastao u ono što je prezentirano na Bijenalu. Kroz alternativni format pokušavamo se baviti različitim temama koje su proizašle iz tih inicijalnih diskusija. Jedna od najočitijih je distinkcija između glazbene i jezične semantike, zatim je tu pitanje načina na koje slušamo – zašto nas iritira čuti nešto, kako naša pažnja funkcionira – te ostale teme vezane za slobodnu improvizaciju. Time što radimo na Bijenalu pokušali smo napraviti neku vrstu eksperimentalnog formata kojim pokušavamo pomalo demistificirati tu praksu slobodne improvizacije, ali i pokazati da se na njoj može jednako duboko i intenzivno raditi. Također pokušavamo nadići percepciju opće publike da je riječ o nekoj zatvorenoj i nepristupačnoj glazbi.
"Utezi" klasike
Zazor od slobodne improvizacije često je prisutan i među školovanim glazbenicima. Na što njima, ali i široj publici, želite ukazati svojim radom?
Mislim da se primarno radi o nekoj vrsti posture kod većine ljudi, straha od nepredvidivog, što je, naravno, paradoksalno, jer ta neka potpuna suprotnost od improvizacije, potpuna kontrola, ne postoji ni u životu ni u muzici. Nažalost, ako je netko šesnaest godina "trenirao" klasičnu glazbu, njegova ili njezina percepcija vrlo je uvjetovana. S druge strane, moje iskustvo provedbe radionica s klasičnim muzičarima pokazuje da je promjena perspektive najčešće vrlo laka. Ljudi vrlo brzo dođu do toga da improviziraju. No svakako je riječ o kondicioniranju koje treba razbiti. Jako volim slobodnu improvizaciju, ali mislim da je možda manje cijenjena nego što bi trebala biti zbog toga što nema neke norme koje imaju druge vrste glazbe, pa u njoj ima i jako puno diletantizma. Vraćam se na poantu da kroz projekt koji radimo želimo pokazati da je ona jednako kompleksna, da se na njoj jednako duboko može raditi kao i na bilo kojoj drugoj glazbenoj praksi i da zahtijeva jednaku posvećenost da bismo se njome umjetnički relevantno bavili.
Ono što je u Austriji sve bolje i bolje je rodna ravnopravnost, što je jako lijepo za vidjeti, pogotovo u jazzu, kojim su povijesno oduvijek dominirali muškarci. Ima sve više djevojaka koje studiraju jazz, sve više dirigentica, većina najvažnijih dirigentica su žene
"Performing Reflection" predviđa i aktivnu ulogu publike kao komentatora i sugovornika koje pozivate da artikuliraju svoj dojam između pojedinih improvizacijskih blokova. Zbog čega vam je to uključivanje važno?
Uključivanje publike je važno zato što je ta glazba neka vrsta pregovaranja između svih nas koji u njoj sudjelujemo. Ono mi je također važno i zbog edukacije ljudi u pogledu novih načina slušanja, ali i zbog beskonačnih mogućnosti interpretacije nekog zvučnog događaja ili geste. Svaka pojedinačna slušateljska reakcija mi je strašno zanimljiva, i mislim da je publici zanimljivo biti dio ansambla na taj način i moći reći nešto o tome što se događa. Podjednako mi je zanimljiva i perspektiva ljudi u ansamblu i onih u publici. Hijerarhiziranje koje je obično prisutno u glazbi nije dobro u našem kontekstu i možda je jedan od tajnih ciljeva ovog projekta pronaći neki prostor u kojem separacija nestaje, gdje izvedba postaje totalni događaj u kojem se rasplinjuje granica između jedne i druge strane i sve postaje kolektivni hepening.
Kada govorimo o formiranju kolektiva tijekom izvedbe u više navrata ste na otvorenoj probi naglasili važnost empatije. Na koji je način ona relevantna za vašu praksu?
Međusobna posvećenost i empatija mogu biti shvaćene na različite načine. Primjerice, u tehničkom smislu slušanja glasnoće i dinamike, empatija je bitna na isti način na koji je bitna u svakodnevici. Trebali bismo se truditi da i najslabiji članovi društva imaju jednak standard života kao i ostatak – analogija tome bi bila da u izvedbi morate paziti da se svi članovi ansambla, uključujući i one dinamički najslabije, mogu čuti, da stalno postoji linija komunikacije među svima. Naravno, u spektru improvizacije bitno je i da u različitim trenucima netko zna povesti grupu, preuzeti odgovornost za ono što se događa. U tom smislu, nije dobra ni potpuna pasivnost u odnosu na kolektiv ali, naravno, ni konstantno nametanje vlastitog glasa.
Predstavlja li ta novija etapa vašeg rada odmak i od konteksta jazza, u kojem ste se primarno oblikovali kao glazbenik?
I u jazzu i generalno postoji taj problem prezentiranja umjetnosti odozgo. Nije čudno da se uzlet slobodne improvizacije desio krajem šezdesetih, kada je izrastao iz jedne radikalne političke i društvene atmosfere. Takve prakse nam danas nude predivan odmak, mikrokozmos unutar surovog kapitalističkog liberalizma u kojem živimo. Važno mi je istraživati neke nove formate izvedbi, što ne znači da sam napustio glazbu u kojoj sam se formirao. Dapače, i dalje sviram jazz i suvremenu klasičnu glazbu, u kojoj i dalje imamo taj pristup odozdo, to božanstvo zvano kompozitor ili kompozitorica, nakon kojeg ide dirigent ili dirigentica itd. Ukratko, jednu jasnu hijerarhiju. Što se mojeg ansambla tiče, osim što sam njegov inicijator, u njemu nemam važniju funkciju od bilo koga drugog, i ne bismo funkcionirali bez ikog od ovih muzičara.
Koliko su u Beču, kao jednoj od prijestolnica europske glazbene tradicije, aktualne rasprave o otvaranju kulture i umjetnosti za manjinske glasove i pozicije, kao i za nove, inkluzivnije umjetničke formate i prakse?
To je tema o kojoj bismo mogli voditi zaseban razgovor. Ja sam u jednom vrlo specifičnom mikrokozmosu na doktoratu koji je jako progresivan i funkcionira na potpuno drugačiji način nego da sam sad upisao klasični kontrabas, ili dok sam studirao jazz. Razgovori koji se vode u Beču su progresivni, ali praksa i dalje nije, ako je usporedimo, recimo, sa skandinavskim državama. Austrija je i dalje 10-15 godina iza toga. Ono što jest sve bolje i bolje je rodna ravnopravnost, što je jako lijepo vidjeti, pogotovo u jazzu, kojim su povijesno oduvijek dominirali muškarci. Ima sve više djevojaka koje studiraju jazz, sve više dirigentica, većina najvažnijih dirigentica su žene. U tom je pogledu situacija puno bolja nego kod nas. Što se pak tiče inovativnih formata i glazbenih praksi, pritisak dugotrajne tradicije, tog "utega" klasike, koji nije toliko izražen u zemlji poput Norveške, i danas je prisutan u Austriji. No, naravno da ima velikih pomaka u kulturnoj politici. Primjerice, trenutna bečka pročelnica za kulturu, Veronica Kaup-Hasler, koja je prethodno vodila festival suvremene umjetnosti steirischer herbst, ima sluha za eksperimentalnu scenu i prepoznaje da ona zaslužuje institucionalnu potporu. Takve uvjete je bolje ne uspoređivati s Hrvatskom.
