Mirno spavaj dušo moja
noć je ladna, zvizda tvoja
sjaja nima.
Na sto vrata ja san kuca
tople riči, mrvu srca
nigdi nima…
Stihovi su to koje će čeljade, onako, na prvu, vezati uz Olivera Dragojevića, pjevača koji ih je ovjekovječio svojim neponovljivim glasom; dočim, netko drugi, možda, pridjenut će ih o rever Jakše Fiamenga, Momčila Popadića ili pak onaj Tomislava Zuppe. No, rijetko tko – da je to pitanje, na primjer, na kvizu – znao bi dati točan odgovor. Pjesma je, naravno, "Skalinada", jedna od najpoznatijih, najpopularnijih i najizvođenijih šansona ikad stvorenih u ovim našim krajevima, a autor i stihova i glazbe svevremeni je demijurg i, jamačno, stvoritelj najvećeg broja hitova koje svi znamo napamet bez razlike na životnu dob. Njegovo je ime Zdenko Runjić i, evoga, taman se navršilo 20 godina otkako ga među nama nema. Doduše samo fizički, s obzirom na to da nema dana kad se iz radijskih i inih etera ne čuje barem nekoliko njegovih evergrina što gađaju ravno u srce čovjekovo.
Nasuprot općoj percepciji, ovaj veliki Splićanin rođen je u Garčinu kod Slavonskog Broda, 26. listopada 1942., gdje se obitelj za gladi iz doba Drugoga svjetskog rata morala doseliti iz Labina Dalmatinskog poviše Trogira, a smrt ga je zatekla u Krapinskim Toplicama dan nakon navršenog 63. rođendana. Na Lovrincu pokopani Splićanin, eto i začudo, nije se ni rodio niti je umro u gradu svojega življenja i najposljednijeg počivališta.
Runjić pjesnik ne potpada pod plovku patetičnosti koja se zadovoljava jeftinoćom najprimitivnijeg aduta što se tog časa otvori kao šansa, već je njegov as iz rukava autentični izrijek oživotvoren u iskonskom domaćem ambijentu
I dok nam je posve jasno kako je Zdenko Runjić poznati skladatelj koji je – uz Đorđa Novkovića, Rajka Dujmića i Tončija Huljića – autor najvećeg broja besmrtnih i vazdaživih hitova, daleko je manje poznati fakt kako je upravo on sâm napisao i stihove za mnoge svoje šansone i zabavne pjesme neprolazne vrijednosti. A mnogi od tih versa, ustvari, nepravedno su zapostavljeni: što zato što pjevane stihove ne percipiramo onom koncentracijom i pažnjom kakvu podjarujemo ter podarujemo lirici koja se apriorno čita, što zbog neumitne činjenice da su nekako prirodno, premda nepošteno, poklopljeni prekrasnošću glazbe koja se oko njih ovila kao bršljan oko grane.
Ekskurs govorenja o Zdenku Runjiću kao pjesniku, svakako, u okular pomnje privodi i – doduše primijenjeni – vagnerijanski Gesamtkunstwerk prispodobiv kantautorima, pjesnicima koji sami uglazbljuju i izvode svoje kancone, pa ćemo se umah sjetiti genijalnoga Arsena Dedića i čudesnoga Nenota Belana, ali svakako treba upozoriti i na lirsku snagu pjesama Zlatana Stipišića Gibonnija ili Marijana Bana. Da, dok ih slušamo mećemo naglasak na melodiju i ukupnost energije svega čuvenoga, ali stihovi i Gibonnija i Bana mogu podnijeti izazovnost i izdržljivost ukoričenoga kanconijera. O tome se, naravno, ne misli, ali prisjetimo li se samo Gibine "Udice" ili Banovog "Ruzinavog broda", naša zapitanost past će na plodno tlo, a štampanje tih pjesama u knjizi bit će nam više nego normalno.
Zdenko Runjić ide u red "nepročitanih" pjesnika, koji su sami svojom glazbom prouzročili, horribile dictu, neprepoznatljivost vlastitih versa... Paradoksi nisu rijetkost među nama općenito, a naročito su prezentni kad poezija vodi bitku s glazbom. Na stranu sve, Runjićeve pjesme liježu uza dalmatinske najesencijalnije referente poput mora i uvala, Jadrana i Dalmatinaca; ali, elementarnost njegove poetske imaginacije počiva na motivu i na filozofiji – ljubavi! Runjić pjesnik ne potpada pod plovku patetičnosti koja se zadovoljava jeftinoćom najprimitivnijeg aduta što se tog časa otvori kao šansa, već je njegov as iz rukava autentični izrijek oživotvoren u iskonskom domaćem ambijentu.
Prizovemo li u sjećanje sve one najpoznatije Runjićeve pjesme – s naglaskom na njegove tekstualne predloške – lako ćemo doživjeti kako je melodijska linija navlastite mu imaginacije uvijek mediteranska u najširem smislu te moguće recepcije, jer se u isti tren oslanja o raspjevani talijanski belkanto lišen opernog virtuoziteta, ali zadržava u sebi sve odlike kancone sviju provenijencija (od napolitanske do venecijanske), dok se ne libi ni slavenske svoje odrednice iz glagoljaškog crkvenog pjevanja i utjecaja tradicionalnoga dalmatinskog klapskog pjevanja, koju nonpitijski možemo nazvati "slavenskim balkantom". Svebalkansku kulturu nadogradit će i primjenom helenističkih ritmova, što će se posebice odraziti u pjesmi "Grkinja", koju će baš na njegove stihove otpjevati, iznimno, notorni Marko Perković Thompson.
Za ukupnu eufonijsku raskoš Runjićevih skladbi obvezno je spomenuti i ime Stipice Kalogjere, aranžera koji je dao posebnu patinu i sjaj mnogim njegovim uspješnicama: dovoljno je prizvati u sjećanje sasvim simfonijske orkestracije remek-djela "Galeb i ja" ili "Oprosti mi, pape". Nećemo, jasno, preskočiti ni drugoga genijalca, Miljenka Prohasku, inače džezera, koji je suptilnom gestom instrumentirao kapolavoro "Zelenu granu s tugom žuta voća", nastalu prema pjesmotvoru Tina Ujevića.
Kako bi moguće iznenađenje bilo opravdano, evo nekih od naslova za koje je Runjić sam sebi bio napisao stihove: "Addio bella", "Ako izgubim tebe", "Baška Voda", "Bila si daleko", "Diridonda", "Golubice bijela", "Hvala dušo moja", "Ključ života", "Malinkonija", "Mižerja", "Molitva za Magdalenu", "Našoj ljubavi je kraj", "Nježne strune mandoline", "Nježni jecaj gitare", "Poeta", "Skalinada", "Splite moj", "Stine", "Sunčane fontane", "Tiha noć", "Vjeruj u ljubav", "Zbogom ostaj ljubavi", "Živjela ljubav"...
Naravno, ne stvara se ovdje enciklopedijska natuknica ili leksikonska lema o Runjićevoj bibliografskoj nomenklaturi, no kako bi se ipak mogla prikazati šira slika njegova objektivnog značaja za ovu kulturu, neka budu navedeni pjesnici što su stvorili vrlo poticajnu posteljicu za njegovu zaraznu i vrlo priljepčivu glazbu, razvidnu već iz samih naslova. Kao najpouzdaniji i, izvan svakoga kolebanja, najbliži Runjićev versifikator bio je jedan od najvećih hrvatskih poeta – Jakša Fiamengo. S rijetkim darom da, po svojoj riječi, već unaprijed čuje potencijalnu melodiju, Jakov je Zdenku olakšavao posao. Neslučajno, baš je ovaj Komižanin servirao nebrojene loptice Runjiću, od kojih će servisa i loptica on načiniti svevremene smečeve.
Evo nekih od njih: "Antonio" i "Laku noć, Luiđi – laku noć, Bepina" (iz filma "Servantes iz Malog Mista" Danijela Marušića), "A vitar puše", "Blago onom tko te ljubi", "Dalmatinko", "Evo mene među moje", "Infiša san u te", "Karoca", "Lastavica", "Luce mala", "Moje prvo pijanstvo", "Nadalina", "Na kušinu", "Ništa nova", "Piva klapa ispo' volta", "Rojena valo", "Teško mi je putovati", "U prolazu", "Vagabundo"... Momčilo Popadić autor je stihova: "Adio kumpanji", "Ča je život vengo fantažija" (iz filma "Roko i Cicibela" Stipe Delića), "Najlipše te ljubi oni što te gubi", "Oprosti mi, pape", "Svoju zvizdu slidin"...
Kao i Runjić, nedovoljno zamijećen kao pjesnik bio je i Tomislav Zuppa, čiji "Cvijet čežnje", "Četiri stađuna", "Galeb i ja", "Kapetane moj", "Moja jube", "Romanca" i "Pismo ćali" sve odreda spadaju u antologijske pjesme. Pa i one Drage Britvića: "Bijeli Božić", "Cvit Mediterana", "Ja ne mogu drugo nego da je ljubim" ili "Potraži me u predgrađu". Brojni su još pisali stihove za Runjića, a nema važnijeg pjevača s domaće nam estrade koji nije otpjevao makar jedan njegov hit.
Zdenko Runjić otišao je puno prerano, i nije pritom nikakva utjeha što nam je ostavio "pun kufer" kajdanki što ćemo ih dosmrtno rado slušati i s dragošću pjevušiti. Evo, neka se ovim napisom uspomena na nj osvježi, a posebnu radost pričinit će mojoj oholosti moguće ukazivanje na umjetničku prekretnicu na prekrižju Runjićevih tračnica, na onaj smjer što vodi (i) u pravcu njegova lirskog stvaralaštva, među pjesnike koji su zajahali Pegaza, jer i tamo mu je od boga kreacije zajamčeno vrlo, vrlo vidljivo mjesto.
