Operna umjetnost začela se na Apeninskom poluotoku iz renesansnih crkvenih misterija i "majskih igara" (maggi) popularnih u toskanskim selima oko Firence, a i rođena je u Italiji, u okviru Camerate fiorentine, kad je Jacopo Peri koncem XVI. vijeka bio komponirao tekst s malo složenijom dramskom radnjom i stvorio djelo "Dafne". Uvriježilo ju se smatrati praoperom, premda joj je partitura dobrim dijelom uništena. Domalo potom je kazališno prikazanje s tekstom i igrom, pjesmom i plesom dobilo nešto skrupulozniju kazališnu formu od one kakvu se znalo iz grčkih amfiteatara: bilo je to kad je Claudio Monteverdi izveo svoje djelo "L'Orfeo" (1607.). Neće biti slučajnim što je baš italsko tlo do danas ostalo kolijevkom opere kakvu danas poznajemo – položenoj na osovini Rossini-Donizetti-Bellini-Verdi-Puccini – te što je talijanski na svim kontinentima "službeni jezik" u komunikaciji među opernim pjevačima, baš kao i kod Pape u Vatikanu.
Uz talijansku opernu tradiciju, sljedeća najveća operna sonda na svijetu jest ona – slavenska! Veća je od njemačke, čije je germanofono polje označeno pretežitošću glazbenih drama velikoga Richarda Wagnera, pa i imenjaka mu Richarda Straussa i začetnika nacionalne im opere Carla Marije von Webera, a i glavnina opera Wolfganga Amadeusa Mozarta, primjerice, ionako je skladana po libretima na talijanskom jeziku… Tako da slavenski operni pol svakako drži ravnotežu u odnosu na talijansku glazbeno-scensku hemisferu: počam gore od ruskih velemajstora partiturskoga šaha Glinke i Musorgskog, Borodina i Čajkovskog, Prokofjeva i Stravinskog, preko bohemske rapsodije Smetane, Dvořaka i Janáčeka, do južnoslavenskih pobratima koji su talijanskom belkantu sučelice postavili melodijski slavenski balkanto: Zajc i Gotovac, Bersa i Hatze, Šulek i Papandopulo, Kogoj i – Petar Konjović…
Da, Petar Konjović. O njemu će ovdje biti riječ, ovome jednom među najvećim kompozitorima što ih je Srbija ikada dala. I, također, jednom od najvažnijih kazališnih rabotnika na ovim prostorima između dva rata u vijeku za nama. Jerbo, u godini smo kad se navršilo 140. godina od Konjovićevog rođenja, kojega majka porodi u bačkom gradiću Čurugu, 5. svibnja 1883., dva i pol mjeseca nakon što je u Veneciji preminuo Wagner.
"Koštana" je praizvedena u Zagrebu, "glavnom gradu" opere u bivšim državama, 16. travnja 1931. Odašilje ju Konjović u život baš u ono vrijeme društvene bočatosti, graničnog doba kad se vladavina Kraljevine SHS pretače i prelijeva u djelokrug Kraljevine Jugoslavije
Konjović je glazbu studirao u Pragu, gdje mu je učiteljem bio slavni češki kompozitor Leoš Janáček. Tamo je ostao gotovo slučajno, jer nije udovoljavao svim zahtjevima i propozicijama što su bili zacrtani kao upisni parametri. No, kad je komisija na konzervatoriju prelistala "kofer" već gotovih partiturâ što ih je mladi Konjović dotad bio napisao, sve su moguće formalne smetnje ishlapile poput magle. Po okončanju školovanja vratio se doma, gdje je neko vrijeme bio zborovođa i nastavnik u Zemunu i Somboru, nakon čega je djelovao u Novom Sadu i Beogradu, eda bi se 1917. godine preselio u Zagreb.
Prvu polovicu dvadesetih godina prošlog stoljeća odradio je kao direktor Zagrebačke opere, nakon čega je istu službu obnašao u Osijeku, Splitu i Novom Sadu. Godinama prije početka WWII. opet je u Zagrebu, a od 1939. do 1950. godine bit će profesorom i rektorom na Muzičkoj akademiji u Beogradu.
Osim iznimnih organizatorskih sposobnosti, Petar Konjović se potvrdio i kao vrlo plodan i značajan kompozitor. Na svim je poljima ostavio važnog djela, pa bio to kakav komorni komad, simfonijsko djelo za orkestar ili – opera. Slabo se poznaje i njegova spisateljska dionica, jer Konjović nije samo perom unosio kajde u crtovlje, već je autor i nekoliko muzikoloških knjiga, kao i monografija o Miloju Milojeviću i Stevanu Mokranjcu. Dok je boravio u Zagrebu prevodio je i strana libreta, recimo za Wagnerov "Ring".
Iako je već imao tri izvedena operna djela – "Vilin veo" (1917.), "Ženidba Miloševa" (1922.) i "Knez od Zete" (1926.) – operom "Koštana" Konjović je stvorio svoje besmrtno djelo. Kao i prve dvije, i "Koštana" je praizvedena Zagrebu, "glavnom gradu" opere u bivšim državama, 16. travnja 1931. Odašilje ju Konjović u život baš u ono vrijeme društvene bočatosti, graničnog doba kad se vladavina Kraljevine SHS pretače i prelijeva u djelokrug Kraljevine Jugoslavije – na prijelazu iz trećeg u četvrto desetljeće XX. vijeka – kad i Srbi i Hrvati i Slovenci dobivaju svoje važne nacionalne opere.
Prvo je Slovenac Marij Kogoj u operistiku Dežele injektirao svoje djelo "Crne maske", izvedeno u Ljubljani 7. svibnja 1929. Hrvatski kasnije najizvođeniji operni skladatelj Jakov Gotovac u Brnu je 29. studenog 1930. praizveo svoj operni prvijenac "Moranu", koju će zagrebačka publika moći čuti i imati priliku vidjeti već 3. listopada 1931. Jedan drugi Hrvat, Josip Hatze iz Splita, u udaljenoj Ljubljani dočekat će 30. studenog 1932. prvo postavljanje svoje druge opere "Adel i Mara", koja će se puno bolje uklopiti u afinitet publike od njegovog verističkog prvijenca "Povratak" (1911.). Eto, baš tu je i Konjovićeva "Koštana", žila koja dostojno prezentira srpsku opernu žicu: i u sinkroniji i u dijakroniji ovdašnjih muzičkih trajanja.
Praizvedbu "Koštane" predvodio je dirigent Krešimir Baranović, uz suradnike redateljicu Margaretu Froman i scenografa Marijana Trepšea. Ružu solista sačinjavali su: Josip Križaj (Hadži-Toma), Lucija Ožegović (Kata), Božidar Vičar (Stojan), Ludmila Radoboj (Stana), Leo Mirković (Arsa), Marica Lubejeva (Vaska), Rudolf Bukšec (Mitke), Vera Misita (Koštana), Dragutin Krelius (Grkljan), Zdenka Marković (Salče), Boris Komarevski (Marko), Ivana Herak (Magda), Natalija Bianchi (Sofka), Draga Popeš (Koca), Petar Serđuk (Policaj), Anatol Manoševski (Alil), Stojan Jovanović (Pandur), Marko Vušković (Kmet), Vjekoslav Klasić (Kurta), Desa Makušinska (Zada) i Vjekoslav Klasić (Salepdžija).
Kasnije je "Koštana" doživjela i preradbu, dobivši svoj konačni oblik na premijeri pod ravnanjem Milana Sachsa, također u Zagrebu, 4. travnja 1948.
Pisac Borisav Stanković sa svojim realističkim i naturalističkim komadima bio je idealni predložak za sve Konjovićeve afinitete kojima je on – malo impresionistički, malo ekspresionistički – htio parirati u glazbi, pa je, sâm spjevavši libreto prema Stankoviću, stvorio istinsko remek-djelo slavenske literature. Može se reći i kako Konjovićev realizam dijalogizira s verizmom koji je u operi, preko Giovannija Verge injektirao Pietro Mascagni u svojem kapolavoru "Cavalleria rusticana"… Štoviše, budući da Konjović izvodi na pozornicu i romske protagoniste, on se vrlo živo oslanja na Georgesa Bizeta i njegovu "Carmen", pa je "Koštana", na svoj način i – slavenska "Carmen".
Sama opera obiluje sjajnim orkestralnim bojama i gustim pastoznim slojevima sazdanim na polaritetu pjevačkoga i sviračkoga elementa. Poskočni ritmovi i folklorni kolorit preuzeti su iz pučke muzičke tradicije, a jedno od najpoznatijih mjesta u "Koštani" instrumentalni je baletni dio "Velika čočečka igra", tancantni prizor temeljen na čočeku, balkanskom narodnom plesu s rudimentima otomanske muzike što se zadržao u Srbiji i Rumunjskoj, Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji. Ovakve su plesne interpolacije u svoje opere umetali i Borodin ("Polovjecki plesovi" u "Knezu Igoru"), i Papandopulo ("Istočnjački ples" u "Sunčanici"), i Ponchielli ("Ples satova" u "La Giocondi"), a da ne spominjemo "Završno kolo" iz Gotovčevog "Ere" ili "Malu Floramye" Ive Tijardovića s plesovima iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
Pored onoga višekratnog vremena što ga je Konjović bio proveo u Zagrebu, zanimljiv je i njegov radni staž ranih tridesetih godina u Splitu. Za trajanja Narodnoga kazališta Primorske banovine on je tri sezone bio direktorom toga teatra. Čak je i režirao dramu "Gospoda Glembajevi" Miroslava Krleže, o kojoj je Silvije Alfirević u lokalnim novinama bio notirao: "G. Konjović kao režiser priuštio je gledaocima umjetnički užitak, jer je duboko istražio dominantnu ideju djela i prama tome stvorio logičnu i estetski obradjenu akciju. Zamisao da svojom režijom evocira u nama tačan pogled u život jedne glembajevske porodice, uspjela je vanredno dobro" (Novo doba, 25. II. 1931.). U Splitu je bio jako lijepo primljen.
Rečeno je kako je Konjović rođen u godini kad je umro Wagner, a preminuo je 1. oktobra 1970., na isti dan kad će 2002. godine u Splitu preminuti veliki mu kolega Silvije Bombardelli. Uzgred, na Bombardellijevu 20. obljetnicu smrti održana je i zadnja premijera "Koštane" u Narodnom pozorištu u Beogradu, 1. oktobra 2022., koja na repertoaru još uvijek traje. I neka potraje što duže!
