Gotovo pola stoljeća operni ansambl Narodnog pozorišta iz Beograda nije gostovao u Zagrebu. Najtočnije, otada se u klepsidri vremena prosijalo ukupno 42 godine, kad su 21. lipnja 1982. u gradu na Savi gostovali umjetnici iz grada gdje se Sava spaja s Dunavom. Na repertoaru je bilo baš djelo hrvatskog skladatelja, Bruna Bjelinskog, njegova slabo znana opera "Orfej dvadesetog vijeka". Dirigirao je Nikolaj Žličar, poznati ovdašnji slovenski dirigent i pijanist većma vezan uz Hrvatsku i Dubrovnik, dok je režiju bio potpisao ništa manje slavni Dejan Miladinović, sin Dušana i Milice Miladinović, koji su svatko u svom polju iznimno obogatili teatrološku riznicu srpske operne tradicije, s naglaskom baš na središnje Narodno pozorište.
A da bi se najzad uspostavila kulturno-kazališna konekcija između Zagreba i Beograda – odnosno, između Hrvatske i Srbije općenito – postarala se manifestacija koja ima sve predispozicije da se u dogledno vrijeme približi onim sferama kultnosti i duha i prostora, ali i umjetničkog repertoara i defiliranja umjetnikâ od kazališta do pozorišta kakvo su već višedesetljetnom tradicijom fortifikacijom uspostavili festivali Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto. Jerbo, dok se već duže vremena nesmetano odvijaju "razmjene" na dramskoj pozornici i filmskom setu, međusobne operne turneje eklatantno izostaju iz prakse sve tješnje međudržavne suradnje na, za tako reći, širokom štokavskom polju.
Da ne bi bilo nesporazuma: umjetnost je svakako najpodatniji stratum društva koji je prvi na crti povezivanja nakon što na ratnoj liniji razgraničenja ideologija i politika ispucaju svoje… I usmrte i svoje i tuđe! Pa su tako dramski umjetnici – s naglaskom na dramske umjetnike iz filmskog ešalona – među prvima uspostavili zajedničkost međusobnog i življenja i djelovanja. To se reflektiralo uglavnom na način da su pojedine kazališne trupe ili ansambli, jedni s jedne, drugi s druge strane nastupali i gostovali, od prilike do prilike, tako da su nastupali i gostovali jedni s jedne, drugi s druge strane…
Na filmu je to išlo lakše. Lakše se išlo s jedne na drugu stranu, iako, svi oni koji su išli s jedne strane na drugu to odlaženje nisu doživljavali mijenjanjem početne jednosti u dolazeću drugost. Ma što to značilo, i ma kako da se to isto shvatilo ili razumjelo.
I zato je povezanost operom, tim rijetkim lijepkom među dvjema kulturama, višestruko jača i kudikamo dobrodošlija.
Kad je predstava počela, maestro Aleksandar Kojić imao je puno problema za povezati grupe muzičara. Prolog opere djelovao je nekako skrpan, intonativno lelujav, nalik na čitaću probu. Drveni puhači kao da nikad nisu svirali talijanski belkanto
Ruku na srce, premda je Beograd u mnogom slučaju bio izazovno egzemplaran i subverzivno iskočen na kulturnom planu u bivšoj državi – što po oazi vrhunskog žurnalizma, kolijevci slobodarskoga filma ili enklavi libertinskoga rocka – na planu opere nije mogao pratiti standarde koje su zametnuli kazališta u Splitu, Zagrebu, pa čak i Ljubljani. Bivša je metropola, paušalno govoreći, možda bila najnaklonjenija već stvorenoj kulturi, navlaš likovnoj, što se vidi i po količini javno izloženih spomenika, recimo onih Ivana Meštrovića; udomila je nebrojenu reprezentaciju artistâ koja je u njoj odškolovala na vrhunskim učilištima svoje darovitosti i stekla diplome i ine certifikate, ali nije stvorila grupu genijalaca s kojom bi iskočila i bila konkurentna u svijetu.
I dok je u dramskom krilu teatroloških ambicija Beograd držao korak s ostatkom ondašnje zemlje – povremeno, čak, udarajući i kurentan ritam noviteta i trenda – glazbeno je pomalo zaostajao. U ovo se, naravno, ne računaju dične iznimke poput virtuoza na violini Stefana Milenkovića, dive Radmile Bakočević ili jednog od najvećih baritona s ovih prostora – Željka Lučića.
A baš Željko Lučić odnedavno je i direktor Opere unutar beogradskog Narodnog pozorišta, koji je u zadnje vrijeme često nastupao i u Zagrebu. Intendantica Iva Hraste Sočo preporodila je HNK Zagreb i utemeljila spomenuti ZOF, pa je u toj suradnji došlo i do ovoga gostovanja, nakon što su glavnim hrvatskim gradom prodefilirale operne kuće iz Splita, Rijeke, Osijeka, Maribora, Ljubljane, Varšave, Palma de Mallorce… U ovoj prilici gosti iz Beograda izveli su rjeđe izvođenu operu Giuseppea Verdija – "Simon Boccanegra".
Konkretno djelo ne ide u red među Verdijeva najpopularnija. Od ukupno njih 24 koliko ih je skladao – ne računajući pojedine i više negoli temeljite preradbe, kao i sasvim operno veličanstveni i gloriozni njegov oratorij "Messa da Requiem" – čak ih je petnaestak među najelitnijim i hit-predstavama po svem svijetu. No, ovo je komad za istinske glazbene sladokusce, koji se ne zadovoljavaju s efektnom arijom koja posjetitelja osvaja otprve, nego ište od promatrača malo više i znanja i koncentracije, kao i slojevitijeg poznavanja muzičkog jezika i orkestarskoga kolorita.
Opera ovo je sva imbazdana u chiaroscuro nijansama, stupnjevanjima koja se odvijaju među dubokim gamama gudača i pretežitosti pjevačkih glasova što svoje uloge uče u bas-ključu. Pa isto, premda ju je drugačije gradio od inih svojih tvorevina, Verdi u "Simonu Boccanegri" nije odustao od belkantističkih tirada i melodijskih eskapada, samo što su one u ovom slučaju prožete neuobičajenijim izražajnim sredstvima: bilo u tretmanu glasa, bilo u korištenju instrumentalnih dionica ili čak čitavih korpusa orkestarskog tijela.
Kad je predstava počela, maestro Aleksandar Kojić imao je puno problema za povezati grupe muzičara. Prolog opere djelovao je nekako skrpan, intonativno lelujav, nalik na čitaću probu. Drveni puhači kao da nikad nisu svirali talijanski belkanto! Bez legata i mekoće tona. Redatelj Mario Pavle del Monaco počesto je postavljao zbor leđima okrenut publici, što je škopilo njegov zvuk i boju. Srećom, u središnjoj sceni "Plebe, patrizi, popolo", sve je bilo posloženo dostojno Verdijeve muzike, pa je i pjevački kolektiv zvučao moćno i ujednačeno.
Naslovni lik tumačio je Dragutin Matić, isprva stisnuto i uštogljeno, ali se kasnije opustio i doista je muzikalno otpjevao svoje. Jest da je odveć lirski predestiniran za ovu ulogu, ali je u konačnici njegov ulog bio korektan. Isto se može reći i za tenora Stevana Karanca, koji je sve izveo što je trebalo, ali njegov timbar nije onaj koji ište ova rola. Evgenija Jeremić-Pokrajac od svih je bila najcjelovitija, a njena je Amelija imala i dramsku i lirsku notu. Intonativno čista, frazeološki na visini zadatka, muzikalno nadasve. Bas Dragoljub Bajić hvatao je zalet za svojega Jacopa Fiesca i, kad se ugrijao, bio je jako korektan, baš kao i Milan Obradović u ulozi Paola Albianija, koji je grčevite momente poprilično dobro iscrtao, i vokalno i glumački.
Jasna Saramandić scenografiju je realizirala prema ideji Arnauda Bernarda, i ona je, ta scenografija, sasvim zorno ponudila okvir za tmastu radnju i još mračnija mjesta zbivanja. Višnja Žilić sa svojim kostimima nije htjela eksperimentirati, već se povodila za historicističkim rješenjima, što se u konačnici pokazalo odličnom odlukom.
U odnosu na sve one predstave što sam ih zadnja dva desetljeća osobno gledao u Narodnom pozorištu u Beogradu – a to su, gle čuda, sve odreda bile opere Giuseppea Verdija: "Krabuljni ples", "Trubadur" i "Aida" – ovo gostovanje naslova "Simon Boccanegra" bilo je, štono riječ, barem tri koplja iznad standarda što sam ga dotad vidio i slušao. U kazališnom bifeu, družeći se s beogradskim prijateljima iz orkestra, uz prigodnu ćakulu doznao sam kako je ovo kompletnom ansamblu bio strahoviti izazov koji je neminovno polučio i dodatni motiv. A to se, ponavljam, čulo u svakom taktu i svakoj sekundi nakon što je odsviran, otpjevan i odigran Prolog.
Kako je predstava išla svome koncu, to je sve više estetski rasla, bivala pastoznijom, koherentnijom i zaokruženijom u cjelokupnome umjetničkom izvedbenom sinkretizmu. Zaključak je jasan: i zbor i orkestar i solisti Narodnog pozorišta u Beogradu imaju golemi potencijal, samo je potreban nekakav eliksir, takoreći energetski "ljubavni napitak" što nosi u sebi motivacijski agens da usnule darovitosti i pospane talente raspameti i ražeže do u proplamsaj kazališnog ushita kakvom smo nazočili ove večeri u Zagrebu.
